Piše; Željko Barišić
Nova knjiga Marijana Grakalića ‘Bivši čovjek’ snažno se opire žanrovskom okviru. Ona je označena romanom, ali to se može uzeti samo uvjetno. Mogli bi je najpreciznije označiti kao hibrid romana, eseja, pripovjetke i poezije. Dakle, radi se o svojevrsnom žanrovskom miš mašu i samim time skreće nam pozornost.
U romanu je opisan Zagreb i može se reći da je to glavni lik, premda se i kazivač snažno bori za to mjesto. Tu nema klasične narativne strukture; nešto krene, pa se vraća, isprepliće se s nečim drugim, pa onda izbije na sasvim neočekivanom mjestu, da bi već postalo drugo itd.
Radi se o sjećanju, ali to nije sjećanje na neku točno određenu stvar. To je sjećanje na nebrojene stvari i detalje koje se provlače kroz škrta svjetla današnjice. Još kada se u sve umiješaju snovi sve je već toliko usložnjeno da mu ne znamo prirodu ni ćud. I to je ono što nas može privući ovom romanu.
Knjiga je jednostavno složena po poglavljima. Ona se mogu čitati odvojeno kao pjesma ili esej, ali i zajedno, jer imaju unutrašnji ljepak. Možete početi od kraja, sredine ili od početka. Brzo ćete uhvatiti nit i ona se ne gubi. Od recipijenta se traži snažan napor da se uhvate sve te misli koje ga u nekoj vrtložnoj struji usisavaju. U nepostojećem uputstvu stoji da ju nije zdravo čitati na mah, već poglavlje po poglavlje i u razumnim vremenskim razmacima. Stoga može postati važan detalj na noćnom ormariću.
Ajmo onda malo dublje zaronoti u ovo Grakalićevo kazivanje.
Razlozi ovoga kazivanja su usamljenost, jer kako subjekt kaže nema se ništa drugo. U slikama grada od prošlog ljeta se smrtuje neovisno i bespoštedno. U tišini sna plovi se u najdalje zemlje, nauče se čudni jezici, susretnu se dobre rečenice.
Počinje se gradom u predvečerje. Pada kiša. Sve se stišava, večer se diže, slike se inteziviraju, Ilica je isprana, zdravica je u nekom restoranu, puše blagi vjetar, traže se odgovori, javljaju se demoni za koje Cornelius Agrippe von Netteshein kaže da opsjedaju melankolike jer im je njihova krv poslastica.
Miris starih dvorišta u donjem djelu Ilice, bljesakaju televizori, treperi kolebanje između zadovoljstva i bojazni, šušte svilene čarape žena, besposleni grijeh vreba u slabo osvjetljenim kavanama u kojima miriše gorka kava i svira lagana muzika, škripe tramvaju na Trešnjevci, tinja pritajena nada kako bi se konačno moglo izgubiti u gradu.
Vrijeme se skuplja po stubištima, u snu je sve moguće, jutro svijetli, ikone raspravljaju; Konstantin filozof i patrijarh Ivan VII Gramatik Janus u ‘Panonskom žitju’ gdje ga je Konstantin pobjedio rekavši da ‘svete slike ne prikazuju samo pojavni oblik već upućuju na bitno, na lik pravog uzora’.
Ulični govor prati narječje u kojem je sve bolje zvučalo, nada da će se ponovno steći nestala bezbrižnsot. Ali i ulica obmanjuje. Dolac vari atmosferu stoljetna škripanja zubima. Ona priča legendu o Dolcu kako je tu nekad bilo groblje i majur gdje su rasli crni poludivlji plodovi, čije će crnilo (vjerovalo se) neizlječivim bolesnicima izlječiti bolest, a crna tinta se koristila za slikanje slika u crkvama i tom bojom je (vjeruje se) u katedrali napravljena nikad obnovljena freska ‘Posljednjeg suda’ nastala za velikog potresa. Drhtanje vječnosti zbog toga i danas se osjeti.
Iznad Zagreba treperi crvenilo i oplakuje kraj prije nego što će ga progutati noć. Dječiji mjehur od sapunice čeka trenutak kada će se rasprsnuti i tako oslikati privid svijeta koji nestaje.
Populacija asfalta raste kako odmiče noć, Crna kula nalaže oprez, sjene i noć igraju se oblicima, putenost raste u ektazi, javi se zvuk bosa nove – ukaže se daljina koja bi htjela biti bliža i manje nestvarna, slično privlači slično.
U snu se ponovno javljaju trnci, sanje plove ka izvoru; sanja se ljubav, a ako se sanja smrt vjeruje se da to produžava život.
Prije nesvjestice pojavljuju se slike iz drugog vremena; vlak iz Beograda, krmeljavih muževa koji stižu Zagorskim cugom, glas s razglasa, bijedna trnjanska dvorišta, gužva na kolodvoru i njegovi osebujni likovi, crni gavrani nad Zrinjevcem, Klimmtov ‘Poljubac’, grad svijetla i boje, usijana ljeta, strasti i žudnje.
‘Bog je na nebu i s njim je sve u redu.’ – kažu stari Sumeri. A što je s nama?
Ptice prelijeću i podsjećaju na plavetnilo neba i miris brnistre u vrletima Biokova, orkestar svira, besposlene šutnje vrte se bez odgovora, pozornica raste, zvuk grada se uzdiže – nastaje jutro, a s njim ponovno predstava SMRTOVANJE.
Kiša neumorno lijeva, zahvaća ulice i duše, guta zvukove kuće i nesmotrene ideje, kućne stvari tiho šapuću, velika školjka na komodi čuva tajne, stare fotografije su podsjetnik kako prošlost nije puki mehanički izum; slika s Kvarnera prati usklik galebova, kameni zid trpi mirno more i tišinu vala, sunce i sjene iznad bijele palače grada, kaldrma, brod i pune kutije ribe, prošlost bljeska u nevažnoj kronologiji izleta u Samoborsko gorje i obiteljskog ručka; zaboravljani ljudi, rođendani i praznici.
Krhka je to vjera da ćemo jednom oslobođeni moći opet biti svoji.
Nakon kiše svježa snaga jutra. Kuća je puna svega i svačega što nikome ne treba. Na iznijete stvari odmah se bacaju prosjaci; cipele, stare ladice, prašne novine, plastične šalice, potrgani kavez za ptice ubrzo nestaju s pločnika. Tako nestaje i sjećanje.
Poslije podne cvrkuću ptice i jača pupkovina dokolice. Raste noć i kako je rekao Origen zajedno s materijom upija nepravde i grijeh.
Pučka zabava na Štrossu, tutnjava i komešanje tijela.
Težina neba počiva u Kamenitim vratima – mrmore molitve i tihe ispovjedi.
Nedjelja uz popularne melodije, želje i pozdrave na radiju. Mirna poslijepodneva malih dvorišta, svjetla u postelji, Trešnjevka zrije u pijanom spokoju poslijepodneva.
Stari parket škripi. Strah od nesreće, strah od ljubavi.
Riječi su upitne, možda evoluiraju pa postanu svoja vlastita imitacija, a Paracelzus kaže da nesreća ne izvire iz manjkava duha i opsjena nego iz prabolesti koja se zove ‘tartarus’.
Detalji iz svakodnevice; trešnjevačka tržnica, gomila ljudi, boje, igra svjetla, govora, zvukova, pogleda, tijela i pokreti što se komešaju među plodovima zemlje. U toj gomili ostaje se samim na sredini trga među voćem i povrćem, drekom pijace i nagovorima varalica. Sve žudi za odgovorom; što bi bilo kada bi se dogodile sve životne zamjene za kojima se potajno žudi?
(O Trešnjevci i njenim zakučastim tajnama detaljnije pogledati u knjizi.)
Bol kod crkve sv. Katarine. Tu se pokora čini kao ono najpotrebnije u svijetu nijemom od sljepoće i gluhom za viđenje. Ispovjed je balzam duše u vjeri da će ostati nepromjenjena kada je više ne bude.
Na ovom trgu se čekaju autograf s imenima davno nestalih suputnika, ali škrta svjetla današnjice ne drže do suvišnog svjetlucanja kozmičke i povjesne ćudljivosti.
Knjige nude sjećanje kao npr. o Uroti koju je napisao opat Augustino Bontempi koja je izgubljena pa pronađena, da bi se shvatilo da je posrijedi tragično pamćenje koje se ne bi trebalo vratiti u zamišljenu povjest, te je knjiga opet netala da bi se rasprava o davnoj tragediji i dalje nastavila bez izvornog svjedočanstva neželjenih istina.
Iskrenost nije istovjetna životnoj snalažljivosti. Živi se u vlasti zakonitog užasa – iz Demokritovih atoma nastale su duhovne supstance odnosno demoni, te je stoga prirodno da se živi u vlasti zakonitog užasa.
Razglednice poslane sa zadnje pošte na rubu pamćenja.
Dostojevski piše kako je Nečastivi volio debele žene, pa je jednom prilikom nezadovoljen svojim ovozemaljskim stanjem zanosio idejom da se kao Lucifer useli u tijelo neke debele trgovkinje ne bi li se potom lakše preobratio u nevidljivog apostola.
Puno je sitnih detalja iz svakodnevnice; povjetarac koji donosi miris opranog rublja, škripe koraci muževa, mačak što lovi sjene u travi, sunčeva zraka na licu ikone, pramen kose, pučina, brod, snovi od soli, izmaglica sutona, oblačna zavjesa, melankolija, tmina, nebo u varljivoj panorami, vlaga, sparina,večer u pokornosti vremenu… slike su SMRTOVANJA.
Izgubljeno umjeće ljubavi. Slike grada.
Bdijenje. Gasnu šarene slike grada i zelenih obronaka, brda u nepokolebljivo ukočenim satima. Jalovo prolazi noć. Dolazi iduća žena. Odlazak u Gornji grad bliže viziji spokoja.
Trnjanska cesta spava. Osjeća se trajan nedostatak dobrodošlih brzojava, čestitki i ljekovita vjetra. I besmislene sudbine što se vrtlože između negdašnjih konjskih štala i spremišta za ugljen. Na peronima stoje vlakovi kojima se putuje dalje od sadašnjosti.
Kontrast u poimanju zbivanja; Jelačić plac, početak Radićeve, jato golubova, djete koje trči za njima, kavane na tragu što nemarno raspoređuju sudbine, nacifrane dame, zgureni penzioner, lakonogi starci, službenici, majke, Kinezi…mjesto unutrašnjeg izbjeglištva je u ovim ulicama i dvorištima.
Pjesma je nevidljivo putovanje. Podsjeća na povratak u dom, miris zemlje, vina i osmjeh žene.
… Ovo su samo neki nasumično odabrani detalji. Prošlost očito ne može iščeznuti u ovim koordinatama grada i Grakalić je njen vjerni tumač. Poput bolesnika koji zna da boluje od neizlječive bolesti i zna da mu vrijeme curi on ‘smrtuje’ u (voljenom) gradu. On je naprosto ‘bivši čovjek’ i sve što slijedi je bivše. A tako to i stoji u ovoj neobičnoj knjizi.