Krajem godine Bojan Vekić objavio je treću zbirku poezije, pod nazivom „Antireklama“. Prethodne dve se odrekao. Ni za jednu od svojih knjiga nije pravio književnu promociju, nije slao rukopise na književne konkurse, nije objavljivao pesme u književnim novinama, zbornicima, antologijama… niti je član ijednog udruženja književnika. I, što je najlepše u svemu, nije jedini u tome.

Šta je za vas poezija?

Ako polazimo od pretpostavke da je savremena poezija avangardna misao usko povezana sa razumjevanjem trenutka u kojem bivstvuje, na izvjestan način bivajući preteča, neću reći nosilac društvenih promjena, oslobođena uvreženog palanačkog mišljenja i suda kao konstante naspram koje ravna ličnu subjektivnost, rekao bih da, ukoliko i postoji, skrajnuta na marginu, što je u postojećem javnom diskursu etičko pitanje, kada je i sama kultura, da bi opstala, evuluirala u kontra smjeru, podređujući smisao tržišnoj cijeni, ona se tek pojavljuje u obrisima.

S druge strane, i pored nasušne potrebe da kič i šund prepoznajemo u ponovljenoj imitaciji života, nismo puno odmakli od ukrupnjavanja kolektivne svijesti na uštrb budućih tribuna, pod uslovom da se odvaže iskočiti van stereotipa koji je nuspojava intelektualne skučenosti.

Nisam neko ko bi sa sigurnošću mogao definisati manevarski prostor savremene poezije. Međutim, primetno je da savremena poezija grca u samoljublju, posvedočena blještavim oreolom kakve igračke lakog morala, u vječitom koketiranju sa populizmom. Kada bi poezija, kultura uopšteno, više bila uzročna posljedica transcedentalnosti i introspekcije, u dosluhu sa svojom buntovničkom prirodom, danas je ne bismo razložno svrstavali pod zaštitom pomodarstva.

Uprkos tendenciji potcjenjivanja poezije, što ću razumjeti, upoznavajući se sa samozvanim pjesničkim tribunima, stojim čvrsto pri stajalištu da je poezija stara dama u magli, doduše na aparatima za disanje. Što je više kolokvijalna, manje ima saosjećanja za prepoznavanje trenutka. Nije nikakvo čudo da u udžbenicima i školskim lektirama listom imamo zastupljenu poeziju folkornog stihoklepanja. Nije rijetkost da su pjesnici državni projekti, sa ciljem zaglupljivanja širokih narodnih masa. Čitava plejada savremenih sprskih pjesnika, oboljela od maničnog nacionalizma, altruizma koji vrijeđa, možemo reći netalentovana, ali povezana u čoporima zombija sa opsesivnim poremećajem zamagljivanja traga istini, sa pozicija državnih jasala, sadistički onaniše nad tragedijom svake vrste.

Zašto su po vama pesnici mutacija društva?

Razumijem da se aluzija odnosi na moje stihove, koje neću sada prepričavati, u kojima pomalo naivno insistiram na angažovanosti pjesnika u sve više beslovesnom vremenu, lišenom empatije i odgovornosti. Ne očekuje se da poezija mijenja svijet, naročito u eri instant emocija, svedenih na koristoljublje, jednako mentalnom hendikepu koji postaje ulaznica u društvo svih srećnih. Što ne znači da pjesnik, opremljen takvim uvidom, ima za pravo udijeliti sebi ulogu onemelog fikusa. Kultura bi mogla da bude ogledalo naše kolektivne svijesti, tj. koristiću drugu krajnost, prosvetiteljska doktrina. Po mom mišljenju, u trenutku kada djeca na rogu Afrike umiru od gladi, licemjerno je sebe razapinjati na krst kroz takozvane pjesme narikače sa ciljem afirmisanja opskurnog trućanja o ljubavnim jadima; ili se pozivati na erićevski altruizam i filantropiju, da bismo u slobodno vrijeme držali govor na mitingu podrške okorjelom ratnom zločincu. Potrebna je sinergija između riječi i djela, ako postoji konačan sud, svrsishodan postojanosti razlučivanja dobra i zla. Umjetnost je alternativa, opozicija, katarza i aksiom za drukčiju osvjetljenost istine od manipulativnog karaktera vaspitavanjem ustoličene površnosti.

Koje vas teme kao pesnika okupiraju?

Samoironična šala Gistava Flobera prema kojoj je život toliko grozan da se jedino može podnijeti ako se izbjegava, poeziji je udenula kompleks od futurističke projekcije izvjesnosti ništavila. Kao protivteža gledanja u oči ogledala naspram, javlja se larpurlatizam koji će ličnu intelektualnu impotentnost opravdati skribomanskim stimulisanjem lirskog alter ega u maniru grčke boginje ljubavi i ljepote, Afrodite, koja postaje sinonim za jednostavnost jedino zadovoljenu burnim aplauzima odobravanja, obrnuto srazmjernim, u tom slučaju, nepostojećoj suštini. Dominantan motiv mog kreativnog bića je smrt suprostavljena lakovjernosti prvog trenutka i njihovom međusobnom prožimanju. Pomirenje sa prolaznošću je siguran antidepresiv ukoliko mu prilazimo sa dugoročnim planom takvog pesimizma da sasječe u korijenu defetizam izvjesnog ishoda. Tu je i uvijek sjenka čovjeka kao političkog subjekta i obečavajuće margine.

Zašto ste se odrekli svojih knjiga? Zašto se ne pojavljujete na konkursima, književnim novinama, tribinama…

Taštinu nikad nisam potcjenjivao, niti je mogu prenebregnuti ako hoću da budem iskren prema sebi. Jedni se osjećaju sigurnije i rasterećenije ukoliko njihovu glad masa prepoznaje kao svoju. Drugi su više induvidualci, toliko osjetljivi na asimilaciju da sigurnu kuću od klonirane svakodnevice iznalaze u četiri zida samo njima podređene tišine. Zajednička im je, koliko god bile nepomirljive razlike, izričitost insistiranja davanja na značaju autosugestivnim osjećanjima. Ali moramo voditi računa i o zlim namjerama, čije je prirodno stanište ipak tor.

Domaća, takozvana, književna scena upravo je solidarisana sa anomalijama udruživanja zajedničke moći za ljubav dobre pokrivenosti eksploatacije očiglednog nepotizma. Isti ljudi sjede u izdavačkim kućama, koje crpe budžetska sredstva, preko noći praveći privatne, takozvane, književne novine, tako što objavljuju ili štampaju svoje poltrone, ali najčešće ljubavnice ili ljubavnike, što da ne, što ih ne spriječava da se, narodski rečeno, ugrade u fakturu, da bi poslije diktirali, isti ti ljudi, čitalački ukus preko, takozvanih, književnih žirija, odnosno nagrada koje su tu samo da bi se zamajavalo budžetsko računovodstvo. Molim vas, vidite, samo jedan primjer, nagrada „Branko Miljković“ je u posljednih dvanaest godina osam puta dodjeljivana autorima jedne te iste izdavačke kuće. U pitanju je Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo. Ista praksa je potvrda uspjeha u zemlji u kojoj se neuspjeh opravdava sažaljenjem „nesposobnjakovića“ koji je sam svoj dželat, utoliko uspješniji dželat koliko dobro podnosi marginu. Politička uhljebljenost je kupljena induvidualnost, i to treba izreći. Treba izreći tvrdnju da su političke stranke najbolji put afirmisanja jednog, takozvanog, književnika.

Takozvane književne promocije ili tribine su pretenciozne za moju kreativnu sumnju.

Naposljetku, vratiću se na početak Vašeg pitanja, i makar bio patetičan, neko će reći lažno megalomanski skroman, priznajem da tako često imam depresivnu stidljivost kad god pogledam u knjigu sa svojim ukoričenim imenom. Istina je i da moju knjigu nećete naći u izlogu prostora u kojem otaljavam najveći dio smrti, a to su svakako četiri zida. Biće već samoreklama ako se pohvalim da moju knjigu nije vidio niko u mom bližem i daljem komšiluku, isto kao ni rodbina, ako izuzmem roditelje i sestru, koje, i pored toga, ne sjećam se da sam vidio sa mojom knjigom u rukama. Odgovoriću posve direktno, smijem povjerovati teatralnosti slova buntovništva, što me samo dodatno opterećuje kreativnom sumnjom sa početka. Zamišljam sebe u trenutku kada budem primljen u mjesno udruženje saveza književnika, dok se u pozadini sa mojim suzama komešaju podsmješljivi uzdasi mase ubjeđene da ako sam ja postao književnik, dokazano činom članstva, svako će.

Recite mi nešto više o najnovijoj zbirci pesama „Antireklama“? Čak je i antireklama neka vrsta reklame…

Štaviše. Na negativnu selekciju, koja je zavladala svakom porom društva, ne možemo sada uticati ni kada bi postojala kritična masa, koja, uzgred rečeno, ne postoji. Običan čovjek je potlačen upitnom egzistencijom. Htio ne htio, ako ima odgovornost prema porodici, mora se povinovati tendenciji kako ga se ne bi stidjela rođena djeca. A djeca se, u tom uzrastu, ugledaju na drugu djecu. Danas su mladi ljudi, pogotovo u dobi adolescencije, nemilosrdni u ophođenju sa materijalnim vrijednostima. Skoro da je sramota savjesno mjeriti očekivanja, od samoga sebe, na prvom mjestu. Kada ste inteligentniji i duhovno sadržajniji od većine, u istom uzrastu, bićete u opasnosti da postanete crna ovca u zatvorenom krugu.

Možete pomisliti da nisam razumio pitanje. Dok, u stvari, aktuelna književna pista, s obzirom na globalnu zasićenost, samo je personifikacija, možemo reći i mutacija, društvene devijacije.

Književnost odbacuje empiriju sa gnušanjem samo zato što zahtjeva udubljivanje u misli, praveći od čitalačke publike takvu akademsku svijest kojoj neće biti potrebno obrazovanje da bi se doslijedno divila svojoj superiornosti.

Da bi preživjela, mada mi je sam proces preživljavanja ogavan, književnost se, umjesto da angažovanim sudom oblikuje nadu u ljepše dane, uljuljkana privilegijama, okreće samozadovoljavanju.

Naslov zbirke je, vjerujem, simboličan. Prije svega ironičan. Zbir svih sarkastičnih previranja. Krik koji marginalizuje iskušenje pred sobom svojim mazohizmom.

Neću pasti u zamku da sam interpretiram svoje lirsko biće, jer to bi značilo dolivanje ulja na vatru. Umjesto toga, ako imam pravo, podijelio bih sa Vama pjesmu iz zbirke sa sve simboličnim motivom, adekvatno pitanju.

Proviđenje

improvizovani intelektualci onanišu na poeziju

prema tome veoma je korektno reći da je pjesnik

obična patološka pojava kojoj odstranićemo mozak

radi što bolje produktivnosti i davanja na značaju njihovoj

biografiji čudaka trajno onesposobljenih za rad sa ljudima

neki ljudi na moje čuđenje plaču od straha da ne bi

na posao zakasnili ili su operisani od emocija da bi na poslu

i u životu nogu podmetnuli svakom ko im stane na put do zvijezda

dok pjesnici sjede kući i žive od socijalne pomoći roditelja

koji su ostatak svog života podredili njihovom odrastanju

tako što će biti prinuđeni istjerati ih na ulicu

gdje će svaka budala moći da upre na njih prstom držeći za ruke

svoju odraslu djecu sa upozorenjem šta moze da im se dogoti

u životu ako ne budu svoje roditelje slušali

(ova istina je zakonom zabranjena i implicira hroničnu

nesanicu gubitak apetita ili poremećaj ličnosti obuzete

grobljima svakog izlaska sunca niz trgove unutar cipela

koje su kao stvorene za takav hod

i imaju samo jedan način da prežive do sljedećeg jutra

u izigravanju stvarnosti pasivnim napadom na nepravdu

pohranjenu u podrume biblioteka koje se kriju iza opšteprihvaćenih

obrazaca ponašanja tako da bi smrt bila legitimna samo u slučaju

bogova obješenih o datu riječ čovjeku na margini zajedničkog likovanja

naspram kraja putu utvrđenom zemnim ostacima ljudske gluposti)

Zašto mislite da je neshvaćenost jedina mjera za umetnika?

Sjećam se da se na jednom mjestu u pjesmi služim približnim prikazom, više silom prilika realnosti, nego samog vapaja pjesnika za diskontinuitetom. Varijacija je, siguran sam, bila potkrepljena izrugljivanjem opšte prihvaćenih doskočica koje jednog uspješnog pjesnika čine takvim. Kako drukčije. Svi se osjećaju pozvani. Rijetki su odabrani. Recimo da je, ipak, u trenutku kada ljudi sve češće odlaze na kolektivne seanse kod psihijatra samo da bi bili viđeni u dobrom društvu, neshvaćenost obrnuto srazmjerna integritetu subjekta. Kreativna sumnja je, da se vratim na već iskorišćenu zamisao, odrednica ili mjera za umjetnost uperenu protiv provociranja pažnje javnog mnjenja kroz busanje u prsa. Umjetnost nije servilna slavi, o čemu se malo zna i čemu nas uče.

Koji je vaš stav prema umetnosti, treba li je popularizovati?

Ukoliko pođemo od pretpostavke da je umjetnost današnjice polarizovana na javni diskurs morala koji ne ostavlja puno manevarskog prostora ukusu kao kontemplativnoj potrepštini razvoja duhovne higijene racia skliznulog na margine sopstvene svijesti i svojevrstan geto koji izražava dobru volju subjekta u nastojanju da, izbjegavajući interakciju sa uličnim svjetiljkama trivijalne realnosti, sačuva dignitet samopoštovanja, svijesno se izlažući ruglu, neshvatanju sa predumišljajem i intelektualnoj destrukciji uvreženog palanačkog mišljenja, možemo jasno nazreti puls samog zdravlja društvene klime. Zapravo, umjetnost ne smije biti popularizovana, pošto ne manipuliše osjećanjima i neznanjem, ona ispašta cijenu preuzimanja nepostojeće odgovornosti naspram svud prisutnog mraka.

Savremenici smo orkestrirane stigmatizacije slobodnog izražavanja misleće buntovnosti i povlađivanja istine takozvanom opštem dobru, kako bi se sačuvao prividan kolektivitet, svakako na uštrb budućnosti. Takoreći, tek ćemo vidjeti razmjere razornog pomodarstva kulture stropoštavajućih poraza.

Kakav značaj ima umetnost današnjice?

Iako nisam sklon da pridajem značaj umjetnosti, iz perspektive prethodno napomenutih opažanja, najmanje poeziji, bez koje bi mi bio obesmišljen ujed nemirenja u grudima, koja je samu sebe pojela preko voajera unutar zajedničkog dvorišta odveć amaterske naracije zauzimanja uloge glavnog junaka u životu svoje kreativne sumnje, sa kojom, opet, jedino imamo mogućnost spoznanja, suočen sa političkim kontekstom bremena, ne mogu a da ne upinjem prstom u smjeru indoletne po(r)uke, ako i kada postoji, djela tako često nastalih iz poriva nezajažljivo zasljepljene sujete.

Jedina konstanta po kojoj bi se morala mjeriti umjetnost jeste kreativna sumnja. U suprotnom, umjetnost je i sama jednako kontaminirana prolaznošću.

Da li po vama pesnik/umetnik treba da se bori za istinu i kako?

Čini mi se da istina gubi tlo pod nogama, bivajući usredsređena na tržišni interes. U zavisnosti od isplativosti motiva, istinu ćemo gebelsovskom upornošću pripremiti za svog drvenog advokata. Što je jednostranija, agresivnija je. Loši ljudi znaju da uvijek govore samo istinu, jer nemaju moć empatije na makar primjećivanje oponenta. Nikada neću razumjeti onu umjetnost pod kleronacionalnim barjakom koji je po matrici leglo zlih namjera pod izgovorom borbe za istinu. Bez etičkog nihilizma, umjetnost je oslobođena odgovornosti. Znamo da se u etici nihlizam javlja kao tvrdnja da nema objektivnog kriterijuma morala. Hoću reći da je jedina objektivnost koja nam je data subjektivnost, čijom spoznajom već smo bliže objektivnosti. Sumnjati je već pomalo boriti se za istinu.

Ima li poezija/umetnost budućnost i ako je ima kakva je po vama?

Budućnost, ukoliko postoji u obliku kakvog danas poznajemo, sve manje će se poistovjećivati sa ispoljavanjem emocija u svojoj težnji da na prečac simulira život, kako bi se u istovjetnom srljanju zametnuo trag strahu od sveprisutne prolaznosti. Već imamo posljedice takve budućnosti, zakamuflirane kroz filozofiju imperijalizma. Umjetnost diše na škrge, i u tome vidi svoju šansu. Daleko iza svjetala pozornice, umjetnost bi mogla, u ilegali, samo oslonjena na entuzijazam, biti posljednja spona jave i sna. U javnom diskursu ona će se, anestezirana, već nadovezati na kulturu instant preživljavanja života oko sebe.

Razgovor vodila

Tamara Lujak