“Najdraže moje srdašce, mila moja ljepotice, draga malena“ – tako počinju nježna pisma koja je Henri Barbusse pisao supruzi prije stotinu godina. Ono što slijedi nije nimalo nježno – rovovi, granatiranje, blato i mrtvi, rat koji se razotkriva u svom krvavom besmislu. Autor pisama Henri Barbusse godine 1914. imao je 41 godinu, reputaciju pisca i urednika, narušeno zdravlje i pacifistička uvjerenja. Unatoč svemu tome dobrovoljno se javio u francusku vojsku te dvije ratne godine proveo na prvoj liniji bojišta – da bi potom napisao roman Oganj, književno svjedočanstvo o I. svjetskom ratu koje mu je donijelo nagradu Goncourt i tisuće čitatelja. Njegov neuljepšan prikaz rata izazvao je mnogo emocija – odobravanja i prihvaćanja među onima koji su u ratu sudjelovali i doživjeli ga izbliza, osporavanja među onima koji su ga, zaklinjući se u domovinu i nacionalne interese, gledali iz daleka. Dokumentarni materijal koji je Barbusse ugradio u Oganj – pa i svjedočanstvo o nastanku romana – nalazi se upravo u pismima što ih je svakodnevno pisao supruzi Hélyonni. Današnjem čitatelju ova pisma, u svojoj neposrednosti i autentičnosti, mogu bolje od ikakve fikcije približiti ratne godine kojima je započelo dramatično „kratko 20. stoljeće“. U knjigu su uvrštene i kratke bilješke iz Barbusseove ratne bilježnice koje u svojoj gotovo surovoj lakoničnosti sadrže pojedinosti za koje je Barbusse smatrao da ih treba izostaviti ili ublažiti kad je pisao supruzi.