Piše: Barbara Gregov

Izvor: voxfeminae.net

“Zanima me probijanje konvencionalnog i tvrdog zida koji stoji između takozvane iluzije na pozornici i stvarnosti u publici. Ukratko, zanima me ono što ostaje kad se slomi iluzija.”

-Ivana Sajko

Devedeste godine prošlog stoljeća zauzimaju ključno mjesto u hrvatskoj kazališnoj i dramskoj povijesti; s jedne su strane obilježene prevlašću dramatičarki, a s druge uvođenjem ‘ženske’ tematike.
“Provizorne oznake ‘ženska dramatika’ i ‘žensko dramsko pismo’ uvriježile su se u domaćem akademskom diskurzu”, ističe Leo Rafolt, no, bitno je naglasiti da se radi o nizu pristupa problemu re/prezentacije ženskosti, kao i o različitim žanrovskim obrascima koji se pritom koriste.

Pojam ‘ženskog pisma’ je i dalje prijeporna točka teorijskih i kritičkih promišljanja (i to ne samo u dramatološkom kontekstu). Njegovu je definiciju u kontekstu suvremene hrvatske drame možda najbolje ponudila Lada Čale Feldman. Riječ je, tvrdi ona, o generičkom određenju: “s jedne strane to je pismo koje ispisuje ženski rod, ali se može shvatiti i kao pismo koje tvori zasebni književni korpus, s njemu pripadnim karakterističnim povratnim motivima temama, simbolima, stilovima, strategijama, poviješću, žanrovima, intencijama, idejama…”

Žensko je pismo zanimljivo u onoj mjeri u kojoj “podriva, kritizira i redefinira svoj izvan-književni i književni kontekst, opire mu se, očuđuje i dovodi u pitanje ne samo naslijeđene književne obrasce i kanone, nego i temeljne, a dobro udomljene, tzv. univerzalne stavove o pojedincu i društvu, jeziku i povijesti, kulturnoj i estetskoj normi.”

KLJUČNU ULOGU U STVARANJU OVE JOŠ UVIJEK MALE, ALI BITNE POVIJESTI IMALA JE (I JOŠ UVIJEK IMA!) DRAMATIČARKA, REDATELJICA, UMJETNICA, AUTORICA … IVANA SAJKO.
Sajko je rođena 1975. godine u Zagrebu. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nekoliko nagrada za dramsku književnost, uključujući četiri nagrade za dramsko djelo Marin Držić za drame: Naranča u oblacima(1998.), Rebro kao zeleni zidovi (2000.), Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu (2002.) i Krajolik s padom (2011.).

Članica je uredništva časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija te suosnivačica kazališne skupine BADco. gdje je do 2005. djelovala kao dramaturginja i redateljica. Kasnije Sajko nastavlja pisati i samostalno režirati vlastite drame. Dosad su prevedene na više od deset jezika, a od 2008. bilježe i značajan uspjeh na kazališnoj sceni njemačkog govornog područja.

Drama Rose is a rose is a rose is a rose praizvedena je na festivalu Steirischer Herbst u Grazu 2008. godine, a Prizori s jabukom u Stadttheater Bern 2009. Hrvatska praizvedba drame Rose is a rose is a rose is a rose postavljena je u Zagrebačkom kazalištu mladih u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem, a hrvatska praizvedba drame Prizori s jabukom postavljena je na 62. Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji i izvedbi autorice.

2012. Sajko sudjeluje u međunarodnom projektu Zagrebačkog kazališta mladih i Kazališta iz Braunschweiga gdje postavljaju njezin tekst Krajolik s padom. Iste godine kao autorica sudjeluje u kazališnom triptihu Jalova koji se bavio spornim zakonom o medicinski potpomognutom oplodnji, a koji je ostvaren u sklopu projekta Maribor – Europska prijestolnica kulture.

Iste godine premijerno je izvedena njezina drama To nismo mi, to je samo staklo u konceptu i režiji Bojana Đorđeva i Siniše Ilića i produkciji Balcan Can Contemporary projekta u prostorima shoping centra Beograđanka u Beogradu.

Ivana Sajko je dosad objavila zbirku drama Smaknuta lica (Meandar 2001.), dramsku trilogiju Žena – bomba (Meandar 2004.), romane Rio bar (Meandar 2006.) nagrađen priznanjem Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo i Povijest moje obitelji (2009.), teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje (Disput 2006.) i zbirku drama Trilogija o neposluhu (2011.).

Iz ovako bogatog i žanrovski raznolikog opusa iznimno je teško izdvojiti tekst koji bi reprezenitao Sajkičin rad, no, odlučila sam se malo podrobnije istražiti njezinu dramu Žena-bomba, budući da mi se ona najviše svidjela, a vjerujem i da predstavlja jedan od najboljih primjera ženskog pisma kako je ono prethodno određeno.

Riječ je o lirskoj monodrami, točnije, o nizu monoloških fragmenata, ispresijecanih različitim citatima, biografskim opaskama (stvarne/implicitne) autorice, novinskim isječcima, statističkim podacima koje povezuje “jedna provodna fabularna linija, razmišljanja junakinje prije nego što će aktivirati bombu”, naglašava Rafolt.

AKO SE O FABULARNOJ LINIJI UOPĆE I MOŽE GOVORITI, ONA JE TU RADI USPOSTAVE MINIMALNE INTERTEKSTUALNE KOHERENCIJE; RIJEČ JE PRIJE SVEGA O POLISEMIČNOM TEKSTU KOJI NAMJERNO IZIGRAVA DOMANTNI KAZALIŠNI ZNAČENJSKI SUSTAV.
Tekstovno je tkivo, tvrdi dalje Rafolt, disperzirano na manje sekvence koje funkcioniraju više kao paratekstovi – najave nečeg što se događa “u činu izvođenja i autoreferncijalnog čitanja”.

Rafolt posebno podcrtava Sajkičinu odluku da ukine ono što je u komunikacijskom smislu dramsko, “onu simboličku dvotočku koja je smještena između naziva dramskog lika … i potencijalno njegova iskaza”. Jedino što preživljava ovaj diskurzivno-komunikacijski shematizam, zamjećuje Rafolt, jest tempirano-odbrojavalački karakter cjelokupnog teksta, na kojem se zasniva njegova “bombaško-samoubilačka semantika – sam je diskurs već činjenje, djelovanje i performativ u pravom smisli riječi.”

PARATAKSA, NE-HIJERARHIJSKA UPOTREBA I SIMULTANOST ZNAKOVA, SUVIŠAK I TJELESNOST LAKO SE DETEKTIRAJU U SAJKIČINOJ I DODATNO PODCRTAVAJU JAZ IZMEĐU DISKURSA TEKSTA I DISKURSA KAZALIŠTA, JAZ KOJI SE “MOŽE OTVORITI SVE DO OTVORENO IZLOŽENE DISKREPANCIJE, ČAK I PRESTANKA NJIHOVA ODNOSA”, ČEMU SAJKO U NAJMANJU RUKU STREMI.
Slično tvrdi i Čale Feldman koja ističe da je riječ o predlošcima (misli se na Sajkičinu Medeju, Ženu-bombu i Europu) koji “predstavljaju jasan izdanak svojevoljno odabrane pat-pozicije u koju dospijeva feministička dramska revizija hijerarhije kazališnih poslova, što se poduzela u prilog ženskom tekstualnom i izvedbenom samo stvaralaštvu, otetom jednako dramatičarskoj koliko i režijskoj palici koja bi glumicu, u ime navodne ‘prepoznatljivosti’, neizbježno umetnula u jezične i prezentacijske kodove upravo onog scenarija … u kojem muškarci zaposjedaju političarske stolice … , a žene su [svedene na] zamamne ljubavnice pa prevarene supruge, samoubilački nastrojene očajnice, treptave i naivne nositeljice muževljevih ekonomskih i statusnih povlastica, razbješnjele zvijeri ili sublimne alegorije muškarčevih planova, projekata, vrijednosti i političkih žudnji”.

U ŽENI-BOMBI JE POZICIJA SUVREMENOG DRAMATIČARA, PRECIZNIJE, SAJKIČINA VLASTITA DRAMATIČARSKA POZICIJA, KAKO UOČAVA NATAŠA GOVEDIĆ, IZJEDNAČENA S ONOM POLITIČKE TERORISTKINJE, S NAGLASKOM DA JE OVA PRVA UMNOGOME KUKAVIČKA, DOK JE POTONJA “MOŽDA ‘LUDA’, ALI TAKOĐER OKARAKTERIZIRANA KAO ‘HRABRA’.
Teroristički je čin, štoviše, eksplicitno je doveden u vezu s činom rađanja, Žena-bomba, naime, rađa ‘crva’ u obliku drame. Bez obzira na odbojnost koju crv/djelo izaziva u dramatičarke/junakinje, ona, tvrdi dalje Govedić, “ipak odlučuje baciti Ženu-bombu [dramu] kao da je riječ o nekoj vrsti oružja, ili kao da je terorizam posljednja šansa za uvođenje političkih promjena”.

ŽENA-BOMBA JE, ISTIČE ČALE FELDMAN, JEDNAKO EKSPLOZIVNA U TEMATSKOM I U TEKSTUALNOM I IZVEDBENOM SMISLU. “UBOJITOST SAJKIČINIH UBOJITIH STIHOVA, LIKOVA GLUMICA I MONODRAMA U TOME JE ŠTO OTKUCAVAJU POSLJEDNJE TRENUTKE KAZALIŠTA KAO UREĐENE SLIKE ONOGA ŠTO SE U RETROVIZORU NJEZINIH TEKSTOVA … I IZVEDBI KOJE TAJ RETROVIZOR UJEDNO PRETPOSTAVLJA I NAVJEŠĆUJE, OTKRIVA KAO KAOS PRETJERANOG UREĐENJA I OPSESIVNOG UREDOVANJA.”
S obzirom na sve rečeno, ne čini mi se preuzetnim reći da je Ivana Sajko jedina među dramatičarkama svoje generacije ima opus koji uistinu i potpuno uspijeva dokinuti same preduvjete proizvodnje dramskog diskursa i u tom smislu zaživjeti kao ‘žensko pismo’ u svom idealnom obliku.

Izvori:

Čale Feldman, L., „Monolozi za žene koje ponekad govore“ u: Žena-bomba, Meandar, Zagreb, 2004.

Čale Feldman, L., „Postoji li suvremeno hrvatsko žensko dramsko pismo?“ u: Krležini dani u Osijeku, HNK i HAZU, Osijek, Zagreb, 1995.

Govedić, N., Etičke bilježnice : o revoltu i brižnosti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.

Rafolt, L., Odbrojavanje: antologija suvremene hrvatske drame, : Zagrebačka slavistička škola ,Zagreb, 2007.

Rafolt, L., Priučen na tumačenje. Deset čitanja, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2011.