Autorica: Melita Jurkota

Uzmi na primjer uobičajenu staroegipatsku frazu – izašao sam iz kuće i sišao u grob – nije li to početak jedne zanimljive „autobiografije“? (Stanje sumraka)

Trilogija Sibile Petlevski pod nazivom Tabu bavi se likom i djelom zaboravljenog Viktora Tauska, doktora juristike, liječnika, jednog od prvih psihoanalitičara, Freudovog suradnika, umjetnika, glazbenika, autora pamfleta Hrvatske moderne. Rođen u Slovačkoj kao Židov, Viktor Tausk proveo je djetinjstvo u Agramu, nakon studija prava i žendibe bavio se unosnom pravničkom karijerom u Mostaru, napustio ju kao i brak i dvoje djece, te u Beču završio medicinu, pisao pjesme i drame, objavio članak o utjecaju stroja za navođenje misli na šizofrenike, mijenjao slavne i manje slavne ljubavnice, završio na prvoj liniji kao liječnik u Prvom svjetskom ratu iz kojeg se vratio u drugačiji i osiromašeni Beč, živio u dugovima i s ratnim traumama, umro od vlastite ruke trostuko: pucnjem u sljepoočnicu, vješanjem na gajtan zavjese i oporučnim nalogom da se svi njegovi rukopisi spale.
Na oko osamsto stranica teksta podijeljenog u tri dijela koja se mogu čitati odvojeno i koja se mogu čitati ne tim redom, Petlevski ističe da nije riječ o biografiji, već o nekrografiji: „Tabu je nekrografija u tri romana: Vrijeme laži, Bilo nam je tako lijepo! i Stanje sumraka.“ Smrtopis umjesto životopisa.
Dok biografija kao žanr ima nama svima poznatu odrednicu opisivanja nečijeg života od rođenja do smrti (ne nužno tim redom) ili dijela nečijeg života koji iz nekog razloga čini smislenu cjelinu, žanrovske odrednice smrtopisa ne poznajemo. Drugim riječima, nekrografija kao uvriježeni žanr koji opisuje povijest nečije smrti ne postoji, a razliku između biografije i nekrografije možemo samo pretpostaviti, budući povijest nečije smrti mora nužno govoriti i o životu koji je do te i takve smrti doveo.
U uvodnim bilješkama trilogije stoji: Premda je udio povijesnih činjenica znatan, a spominje se i veliki broj stvarnih osoba, Tabu je fikcionalno djelo kojemu je život zaboravljenog velikana psihoanalize Viktora Tauska poslužio kao inspiracija. Konfabulacije stvarnih činjenica isključivo je u funkciji književnosti i njihova primjena na stvarnost pravo je čitatelja za koje autorica ne snosi odgovornost. Upućeni smo u život Viktora Tauska preplitanjem fikcije i dokumenata, a ne izostaju ni sudbine članova njegove obitelji i bliskih osoba, te se na kraju svakog dijela trilogije nalazi dugačak popis stvarnih, izmišljenih i domišljenih likova.
Međutim, mi ne čitamo biogafiju, pa čak ni pseudobiografiju, jer se i sam Tausk pita: I čemu onda zamišljati život kao ravnu crtu, kad vidimo da je nemoguće izbjeći presavijanje, dodir, preklapanje i križanje u svim smjerovima? (Tabu II, 48), a Sibila Petlevski previše je živa, brza, opsesivno znatiželjna i provokativna autorica da bi se zadovoljila „ravnom crtom“.
Što je uopće nekrografija koja se ovdje pojavljuje kao poetička, a ne žanrovska kategorija pitanje je koje upućuje na samu suštinu Tabua Sibile Petlevski, otvara perspektive i mogućnosti literarne igre, vodi nas u briljantno napisan, poetički inovativan i maštovit i kontroverzan politički roman. Pravi tabu.

Zalaženje u različite žanorve, korištenje njihovih potencijala i njihovo manipuliranje konstanta je trilogije. Prvi dio Vrijeme laži pisan je koristeći odrednice kriminalističkog, špijunskog i znanstveno-fantastičnog romana, no nijedan od tih žanrova nije konzekventno doveden do kraja. Sadržaj, smisao i vrijednost misteriozne kutije koja se provlači kroz sva poglavlja i sudbine stvarnih i manje stvarnih likova ne biva otkrivena (pa bi svaki ljubitelj krimića bio razočaran), pravi identitet špijuna i njihova misija zamagljeni su, a kako je moguće da se sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća netko probudi kao druga osoba koja je živjela i umrla prije njega, također ostaje bez odgovora. Kada do njih dođemo, nekih petstotinjak stranica kasnije, naša je čitateljska (i ljudska) perspektiva promijenjena, kao i naša očekivanja. Pomaknuta nam je os.

Drugi dio trilogije Bilo nam je tako lijepo! pokušaj je biografije koja se pokazuje utopijom. Riječ je o jedinom tomu trilogije u kojem nema, odnosno jedva da ima izmišljenih likova. Oni se tek spominju kako bi se održao integritet i razumljivost svih dijelova. Tabu II u cijelosti je posvećen ispisivanju života Viktora Tauska: od njegovog djetinjstva, braka, pravničke karijere u Bosni do života u Beču, ljubavnicama, psihoanalizi te sudbinama članova njegove obitelji. I sami Tauskovi bili su utopisti, tragali su za osobnom srećom i smislom, vjerovali u bolje svjetove. Drugi dio Tabua i jest utopistički u smislu da se pokušaj pisanja povijesti nečijeg života pokazuje nedovoljnim, te njezinim hodnicima vlada „propuh“ i odzvanja Rilkeova posveta Tauskovoj ljubavnici Liji Rosen: I tko zna što će biti s nama? /…/ dio prevelikog što Slijedi prohujat će tamo-amo kroz nas, ko jesenski vjetar kroz šipke praznog paviljona. (Tabu II, 104)
Sam naslov Bilo nam je tako lijepo! zapravo je oproštajna poruka Tauskove sestre Jelke koja je počinila samoubojstvo sa svoja dva životna partnera na dan Anschlussa. U tom kontekstu točno je pretpostaviti i mogućnost čitanja ovog dijela Tabua kao metafore jugoslavenstva, mada nije ključna. Slojevitost, višeznačnost, zaigrana prevrtljivost poetike Sibile Petlevski tek ovom opsežnom trilogijom postaje vidljiva i razrađuje svoj potencijal, upravo zahvaljujući velikom opsegu djela, složenoj tematici, vremenskom periodu i korištenju lokaliteta od Europe do Amerike i nazad. Roman je kameleon.
Pismo ili poruka samoubice i dalje prisiže pravo na organizaciju života koji je napustio i time je samoubica, htio-ne htio – manipulator, pa i kada poruke nema, jer manjak riječi počinje stvarati tajnu koja ima hipnotičku moć nad stvarnošću koju je ovaj upravo napustio: Prekogrobne tajne posjeduju snažnu silu centripetalnog tipa; one uvlače u sebe sve koji im se približe, /…/ (Tabu II, 205) Mrtvi se na taj način osvrću za živima (u svijetu u kojem živi svoje mrtve zaboravljaju, kao što zaboravljaju i ponavljaju greške iz povijesti) i miješaju u poredak one budućnosti koje su se odrekli.
Princip takve manipulacije Sibila Petlevski i koristi u procesu stalnog konfabuliranja koja ovoj strastvenoj, otvorenoj i eruditski obrazovanoj autorici otvara višestruke mogućnosti progovaranja o aktualnim, vječnim i intimnim temama, a svoj klimaks nalazi upravo u najsloženijem trećem dijelu trilogije koji naziv Stanje sumraka uzima iz psihološke prakse. Riječ je o sindromu pomaknute svijesti izazvane posttraumatskim šokom, pa je treći Tabu simulacija kojom se postiže vrtoglava brzina bliska surfanju internetom, umnažavaju se i stapaju likovi, priče, fenomeni, povijesni procesi i pojave, a tekst nas udara u pleksus svojom mračnom porukom o vremenu i stanju u kojem živimo sada.
Stanje sumraka je uznemirujuć i bolan roman, ima atmosferu Lynchovih ili možda još više Cronenbergovih ranijih filmova. Uvođenjem novih, nama suvremenih izmišljenih likova Trentona Lewisa i Bess Lynn i premiještanjem radnje u američku zabit nastalu kao servis za održavanje velikog groblja počinje doba kiča, horora i globalnih zavjera koji stroju za navođenje misli o kojem je pisao Tausk daju novu i potpuniju semantičku dimenziju. Sam Tausk prisutan je kao jedan od pripovjedača, te sada iz perspektive onostranog života ponovno ispisuje svoje rukopise.
U svojoj strukturnoj složenosti Tabu Sibile Petlevski jest upravo to: palimpsest Tauskovih spaljenih rukopisa, zapis pomanknute svijesti u kojem se identiteti grozničavo umnažaju, umrežavaju, sraštavaju, prelijevaju.
Poremećaj osobnosti je konstantna i opsesivna tema romana, predstavlja poseban semantički fenomen, a javlja se u mnoštvu varijanata: od ugrađivanja lažnih identiteta (Pongrašić se budi kao Lautner), preuzimanja tuđih identiteta (Christina Mayo postaje Kristina Hilde Egger), mijenjanja identiteta (dvostruki špijun Graves aka Greenbaum, Graham, Graven, dr. T.A. Kenyon, W. Lewis, Snell), Franz Lautner pokazuje simptome međusobno isključivih bolesti, (paranoia cum melancholia), a eksperimenti ljudskom psihom kulminiraju u Stanju sumraka u likovima Trentona i njegove supruge Bess. Dok se Trenton, samozvani „Putnik kroz vrijeme“ bavi objavljivanjem arhive vlastitih povijesnih dvojnika on-line, osobnost njegove supruge Bess žrtva rascijepljena je na nekoliko persona: na duh Christine Mayo koja je u stvari Kristina Egger, njemačka špijunka i američki vamp iz nijemih filmova, na Miss Liberty zvana Libby iliti strip superjunakinja Bess Lynn (Slobodanka); dvojnice Christine i Kristina Bessinu su združeno alfa i beta lice dobiveno psihološkom manipulacijom, a kako bi Libby ubica u istoj osobi bila i žrtva, tu je i duh Natalije, gluhonijeme bibliotekarke, Tauskove pacijentice. Čak i Mostar podsjeća na božanstvo s dva lica. Primjera je beskrajno puno. U tekstu nalazimo sljedeće objašnjenje:
Pravi problem počinje kad – makar i nakratko – pomislimo da se povijest ne ponavlja samo kao slijed sličnih obrazaca društvenog ponašanja, nego kao nužnost, kao jedno vječno nepopravljivo Isto koje nas muči iluzijama razlike, lažnim zapletima u kojima se kao u sobi sa zrcalima, odbjegle projekcije nas samih međusobno bore do posljednje kapi krvi. (Tabu II, 39; Tabu III, 333)
U Tabuu Sibile Petlevski ima svega i ima ga previše. Vlada hiperprodukcijsko bujanje književnih žanrova (krimi, špijunski, biografski, dokumentaristički, povijesni, politički, horor, znanstveno-fantastični…), pripovjedačkih glasova, umetnuti su opisi povijesnih događaja, ratnih strategija, epizode raznih vjera i mitologija, ima tu egipatskih faraona, anarhista, sotonista, bosanskih stećaka i narodna vjerovanja, svetaca, slavenskih runa, ariozofa i antisemita Guida von Lista sa sljedbenicima, Crne stotine, Freuda i Junga koji ispisuje svoju Crvenu bilježnicu, Ivana Kronštatskog koji prima viziju.
Struktura trilogije sačinjena je poput Tauskovog stroja za navođenje od dijelova, fragmenata, priča i mehanizama koji rastu i metastaziraju, te nam se u trećem dijelu čini da grozničava i neuhvatljiva brzina kojom se mijenjaju likovi, glasovi, ubacuju priče o anarhistima, svecima i zombijima nalikuje internetu. Popis likova na kraju može funkcionirati i kao popis facebook prijatelja. Stvarnih, izmišljenih i domišljenih. Umreženi smo.
Pripovjedački okvir kojega u prvom dijelu trilogije čine Tvrtko, istraživač Tauskova djela i „ona“ (narator), u posljednjem poetskom i krnjem poglavlju Tabua, jedva je prepoznatljiv. Dojam da ta narativna instanca nije konzekvento zaokružena u ovakvom tipu teksta nije opravdana, jer, pokazuje nam Petlevski, ne živimo i ne pišemo u vremenu u kojem vrijedi pravilo po kojem puška na zidu u prvom činu drame mora opaliti i posljednjem. Ona se u posljednjem može danas pretvoriti u gumene bombone. Poetički elementi prisutni i u njezinim ranijim prozama (Moj Antonio Diavolo, Noćni trening) tek su ovom trilogijom pokazali pun potencijal.
Stroj za navođenje misli/masa u Tabuu kreće se u ritmu univerzalnog općeljudskog zločina, te tekst postepeno postiže i fizički efekt na čitatelja. Mučan, bolan, katarzičan.

Posljednje se odbacuje tijelo, kao zadnja linija obrane. Riječima same autorice: Pisala sam ovaj tekst kao roman duboke sumnje u stoljeću nabrzinu odbačenih habita raznih vjeroispovijesti, među kojima je krvavi habit tijela bio zadnja u nizu haljina koju je prevarena duša svijeta bacila na šarenu hrpu. (Tabu III, 5)
U tijela Sibile Petlevski stalno se nešto upisuje, zarezuje i ugrađuje, do te mjere da i likovi funkcioniraju kao palimpsesti identiteta čija su tijela mrtva i čija povijest (života) je gotova. Bolest samoranjavanja (algolagnija) tj. urezivanja u vlastito tijelo koja muči niz likova tu nije slučajna. Čini se da smrt tijela nije dovoljna, jer u tom scenariju ni pogibija nije bila dovoljna garancija da je stradanju došao kraj. (Tabu I, 185)

Tabu je nekrografija Viktora Tauska, ne u smislu da razlozi njegova odustajanja mogu biti misterij literarnom ili povijesnom biografu, već stoga što postavljaju pitanje o tome kakve mi veze imamo s tim? Iz svijeta mrtvih Tausk progovara: Moja je prošlost, danas to znam, u vašim rukama, i zato vas upozoravam: vi tome morate pristupiti krajnje odgovorno, jer o toj prošlosti – o nadama, iluzijama, zabludama i greškama mojega naraštaja – ovisi vaša budućnost. (Tabu III, 54)
I kada nam se čini da pisanje Sibile Petlevski stoji na granici sentimentalnosti, nakon ovako eruditskog, jezično izbrušenog i poetički inovativnog romana ne možemo joj zamjeriti iskrenost i žar.