Pritom detaljno iskorištava sve značenjske silnice koje se naslućuju iz odlično sročene naslovne sintagme: eros i žudnju, tjelesnu i spisateljsku, da se bude uboden i da se nekog ubode, uvijek pomalo mazohističku, jer stanoviti mazohizam neophodan je da se čovjek suoči sa sobom, i svijest da bi se u današnjem maskulinom svijetu govorilo treba zauzeti čvrstu poziciju i muški gard, oboružan kaktusom-falusom u suočavanju s društvom. Tako se metonimijske bodlje prikazuju kako rastu i prema vanjskom, ali i prema unutrašnjem, u nastojanju da se dokuči cjelovita slika svijeta.

Feministički osviještena, autorica ne iscrpljuje svoj angažman samo u kritiziranju i podrivanju muško-ženskih pozicija u konstelaciji suvremenog društva – možda najbolje oprimjerenih u pjesmi ‘Pjesnikinja 1960-te’, koja je ‘obukla svemirsko odijelo’, ‘spremna za pohod na zvijezde/No drže me na Zemlji/i prave od mene klovna/umjesto astronauta’, tako da pjesnikinja izvodi svoje ‘zvjezdane stihove/Kako bi se muškarci odmorili od/Onaniranja/A žene od/Feniranja’ – njeno je polje interesa i polje borbe mnogo šire.

Tako se suočava i robotiziranim slikama ljudi, dvjema robotskim glavama, od kojih jedna priča, dok druga stalno šuti, a tehnificirano društvo odlično je prikazala i u pjesmi ‘Kanalisanje bijesa’, u kojem lirski subjekt, pokvarena mašina za pranje rublja, ženska, sanja kako će se reinkarnirati u muški toster.

Kao pjesnikinja bez dlake na jeziku, ili, kako sama kaže, sa žaokom ose – koju je skrckala i porgutala– navrh jezika, Asja Bakić svoju poeziju gradi na porno postupcima koji sve otkrivaju, ali u krupnome kadru uvijek ostaje mjesta za još, pa time i od pornografije, kojoj se u samoj definiciji odriče estetsko, čini vlastiti umjetnički univerzum, istovremeno ironizirajući i jedno od najčešćih poimanja estetskog danas, estetsku kirurgiju, željom da mrtvu kožu s laktova navuče preko čitavog tijela, da manje boli kad je vuku za nos.

Nasuprot pornografskom diskursu koji sve otkriva, čega se svi tobože skanjuju, ipak potajno uživajući u tome, pjesnikinja stavlja politički diskurs u kojem je sve naizgled također otvoreno i neskriveno, ali koji je ustvari prikriveno sredstvo razdora, među nacijama, državama i jezicima, kao i sredstvo podjarmljivanja pojedinca, no u kojem svi također uživaju, ali bez skrivanja. Takvu višestruko zavijenu spiralu konvertitstva, prikrivanja i potajnog uživanja sjajno je pokazala stihovima ‘ljudi vole obrte/pune krvi i seksa (…) vole kad neko/nekog udari i tako/jebe i slično (…) ljudi to vole/a nikada to ne biste rekli/jer kad im pozvonite na vrata/začujete zvono/koje zvuči kao/cvrkut ptice’.

Naravno, proći kroz toliko ozbiljnih, pa i mračnih tema, a ne zapasti u pamfletizam, banalnost i isprazni kriticizam, poprilično je teško, no svemu tome autorica je doskočila ne samo ironijom, samoironijom i sarkazmom, nego i zdravim humorom. Sve je u ‘Kaktusu’ podložno smijehu, sve navedene stereotipije: rodne, nacionalne, općedruštvene, sve je podvrgnuto propitivanju: suvremeni svijet i povijest, konzumerizam i tehnificirano društvo, nacionalizam i, dakako, jezik.

Autorica u knjizi prelazi granice stihovima na jeziku koji u njenoj rodnoj Bosni nazivaju i hrvatskim i srpskim i bosanskim, razotkrivajući tako tamna mjesta ispod tog jezika/tih jezika, i kao maskulinog i kao nacionalističkog oruđa identificiranja i podjarmljivanja istovremeno, proizvodeći i porugu i oslobađajući smijeh. Vlastiti identitet ona stvara kolažiranjem kao dominantnim postupkom, a iskazom, pismom svrstava se među one autore s ex-Yu prostora koji ne teže razdvojenosti, plošnosti i čistoći tih jezika, nego pišu nadnacionalna djela, sa sviješću da se ti jezici međusobno razumiju.

Iako je ‘Može i kaktus, samo neka bode’ vrlo duhovita, smiješna, mjestimice i crnohumorna, to je itekako ozbiljna knjiga, kojom Asja Bakić dokazuje da s njom nema šale.

Piše: Slađan Lipovec

tportal.hr