Tekst prenosimo sa portala Pescanik.net.

Još uvijek je promatrao njezino spolovilo, to sasvim malo mjesto koje, uz zadivljujuću prostornu štedljivost osigurava četiri krajnje važne funkcije: uzbuđivanje, spolno općenje, rađanje, mokrenje. Dugo je promatrao to malo mjesto lišeno svake čari, i obuze ga neizmjerna, neizmjerna tuga.

Milan Kundera, Neznanje

1.

U oktobru ove godine sve novine na svijetu prenijele su fotografije američke filmske glumice Renee Zellweger. Napisi su izražavali zgroženost činjenicom da glumica više ne liči na samu sebe nego na holivudskog klona. Napisi su bili nemilosrdni, kakvi već jesu prema slavnim ljepoticama koje “nedostojanstveno” stare, natovare kilograme, naboraju se i “srozaju” se kao “najlonke” (čarape koje su se nosile prije otkrića hulahupki) ili se podvrgnu plastičnim operacijama koje ne donose željeni rezultat. U posljednju kategoriju skliznula je Renee Zellweger, koja će odsada pa nadalje, ukoliko se ne dogodi neko čudo, ostati zarobljena u before-after krugu pakla, zajedno sa svojim kolegicama Meg Rayan i Melanie Griffith. U paklu je, baš kao i u životu, after uvijek gore od before. Jedino je u raju after bolje.

Nije novost da zahvaljujući tehnologiji u ovom trenutku čak i plemena na Novoj Gvineji mogu, ako hoće, raspravljati o tome je li Renee Zellweger izgledala bolje prije ili nakon operacije. Ono što uvijek iznova začuđuje jest da su čak i plemena na Novoj Gvineji spremna raspravljati o tome. Zašto? Zato što taj interes proizvode prije svega muškarci, a interes proizlazi iz tajne i slatke sklonosti prema osobitom vandalizmu usmjerenom na žene.

U mnogim mjestima bivše Jugoslavije viđala sam plakate koji bi najavljivali koncert kakve lokalne pjevačice. Lice pjevačice na plakatu bilo je redovito nagrđeno brkovima, osmijeh zacrnjenim zubima, a brada dlakama. Ispred nosa zgođušne pjevačice promicao bi leteći penis. Taj leteći penis trebao je izražavati najdublje erotske fantazije ljepotice s plakata. A zapravo je – zajedno s brkovima, zacrnjenim zubima i dlakama na bradi – leteći penis bio slatka erotska fantazija muškarca, u ovom slučaju nekog anonimnog provincijskog vandala.

Umjetnost nagrđivanja plakata sa ženskim licima ostala je oblik vandalizma do danas, i na taj vandalizam ne polažu autorsko pravo samo muškarci iz južnoslavenskih pokrajina. Ovaj vandalizam je oblik mizoginije, a mizoginija nema nacionalni karakter, niti je pak endemska bolest. Mizoginija je skriveni oblik muškog pisma. Vandalizam usmjeren na žene ima svoje simboličke i zbiljske oblike. U kategoriju vandalizma (sve dok zakon to ne počne tretirati kao zločin) spadaju: običaji nagrđivanja “nevjernice” (bacanje solne kiseline u njezino lice); zakapanje živih “grešnica” u zemlju i ostavljanje glave iznad zemlje (navodno u Indiji); spaljivanje, izgladnjivanje i fizičko kažnjavanje žena (u Indiji, Pakistanu, Afganistanu i drugdje tako kažnjavaju stare žene, udovice, koje više nisu u stanju ekonomski pridonositi obitelji); običaji grupnih silovanja žena; klitoridektomije (nagrđivanja ženskih spolnih organa, koju u praksi, istina, sprovode žene); različiti oblici fizičkog kažnjavanja, sadizma, ismijavanja, ponižavanja i zastrašivanja; zabrane abortusa; obiteljski i bračni sadizam; mobbing, onemogućavanje zapošljavanja, jednakog prava na rad, na zaradu, na jednaku participaciju u svim sferama profesionalnog, političkog, ekonomskog, kulturnog života; izvrgavanje žena ruglu putem tehnoloških novica (internet, socijalne mreže, selfiji, instagrami); cyber stalking, cyber nasilje… Mizogini vandalizam ima za cilj ponižavanje i zastrašivanje žena, odnosno podvrgavanje žena standardizaciji, muškom estetskom, moralnom, socijalnom i seksualnom ukusu, dakle, muškoj dominaciji. Renee Zellweger je samo najsvježija žrtva istog obrasca zastrašivanja: životna praksa poručuje Renee Zellweger da ne smije ostarjeti, da ne smije poružnjeti, jer će u suprotnom izgubiti sve što ima: poštovanje, posao, ljubav svoje okoline, partnera, djecu, novac, siguran i respektabilan život. Pametna žena učinit će sve da odgodi silazak s osvijetljene pozornice života u svijet iza pozornice, niz stepenice, nadolje, u podzemlje, u mrak, u lijes, u starost, u ništavilo. Muškarci imaju viagru, žene – plastičnog kirurga.

2.

Muško pismo je uvijek u množini, žensko u jednini. Muškarci misle i govore mi, žene obično govore ja. Žene se u svome „pismu“ najčešće obraćaju muškarcima, muškarci se najčešće obraćaju muškarcima. Girls love boys, boys love boys. Žene su najvještije u jeziku tjelesnog egzibicionizma, na taj su se govor kondicionirale, jer su njime uvijek pobirale muški pljesak.

U svakoj književnosti postoji jedna ili više književnica koje ubiru tu vrstu aplauza. Svaka književnost ima svoju Charlotte Roche. Nizozemska varijanta zove se Heleen van Royen. Ona je autorica romana Sretna domaćica, koji je u Nizozemskoj doživio ogroman uspjeh. Zgodna autorica već dvadesetak godina izaziva pažnju televizijskih kamera kamo god da krene, njezine knjige su bestselleri, a nizozemska kulturna scena, koristeći termin “neofeminizam” kao književnovrijednosni alibi, spremnija je da kanonizira Heleen van Royen nego neku ozbiljniju, ali tišu autoricu. Zašto? Zato što književnu kanonizaciju obavljaju muškarci, a onda i zato jer Heleen van Royen ni po čemu nije njihov rival. Tako porn, zahvaljujući muškom izboru i vrednovanju, postaje književna vrijednost. Književni muzej u Den Haagu otkupio je arhiv Heleen van Royen i priredio izložbu “Heleen van Royen: self made” gdje je autorica izložila svoje selfije, vibratore, dijelove svoga rublja i slične stvari od umjetničke vrijednosti. Heleen van Royen izazvala je pažnju sa selfijem gdje je snimila vlastitu vaginu s tamponom, što su kritičari proglasili “hrabrim činom” i “pomicanjem granica” u otkrivanju ženske tjelesnosti. Heleen van Royen ganula je televizijsku publiku izjavivši u povodu svoga tampon-selfija da je “svaka mensturacija razlog za slavlje jer znači odgodu tranzicije”. U povodu drugog, selfija sa spermom, Heleen van Royen je potakla živahnu diskusiju o tome izgledaju li neobične kapljice na autoričinoj kosi kao sperma ili je to doista sperma, što je autorica i potvrdila, rekavši da voli umjetnički rad sa spermom. Heleen van Royen objavila je raskošnu monografiju svojih selfija. Primjerci selfija, oko dvjestotinjak komada, prodaju se online, preko Catawiki-ja, gdje postižu visoke cijene.

3.

Žene kao da s rođenjem usvajaju opasni mem da je jedino što imaju za ponuditi, i jedino što mogu prodati, njihovo vlastito tijelo. Renee Zellweger u želji da bude mlađa i ljepša promijenila je izgled do neprepoznatljivosti. Heleen Van Royen šalje u svijet selfije vlastite vagine s tamponom i kose poprskane spermom, jer su tampon u vagini i sperma u kosi, prema njezinu mišljenju, jedini relevantan dokaz da je živa. Lena Dunham, mlada njujorška glumica, režiserka i scenaristica, autorica je odličnog malog filma Sićušni namještaj (Tiny Furniture), televizijske serije Cure (Girls), i knjige Not That Kind of Girl. Šarmantna, duhovita, mlada, emancipirana, bez dlake na jeziku, Lena Dunham je apsolutno svjesna svoje privilegirane socijalne niše iz koje govori. Pa ipak, bez obzira na svoju emancipiranost, bez obzira na to što šeće ekranom bez gaćica kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, pokazuje pokoji suvišni kilogram bez ikakva kompleksa i odbija šminku, Lena Dunham i njezine prijateljice imaju, čini se, isti problem i isti tretman od strane muškaraca kao i njihove mame. Dunham, koja inzistira na tome da je vole onakvom kakva jest, shvaća da je puna emancipacija izuzetno težak zadatak. “Ispričavam se što sam takva kakva jesam, za postojanje. Taj osjećaj imaju mnoge mlade žene koje se ispričavaju za sve što su učinile iako nisu učinile ništa“, primjećuje Lena Dunham.

Dunham je napipala zonu ženskog niskog samopouzdanja, samopovređivanja, samoponižavanja i samomržnje, odakle se žene ispričavaju za to što uopće postoje. To je akupunkturna točka koju svjesno ili nesvjesno podražuju muškarci ne bi li žene držali u vlasti. I eto nas, približili smo se pritajenom, dobro zakamufliranom fašizmu: samo lijepe, vitke, bijele žene, “arijevke”, te koje odgovaraju opće prihvaćenom standardu, imaju pravo na život i na prokreaciju. Koliko je potez Renee Zellweger (mnogih drugih glumica, mnogih drugih žena, mnogih drugih anonimnih žena, uključujući i onu mladu Bosanku koja se već nekoliko puta operirala ne bi li bila sličnija Angelini Jolie) daleko od tog shvaćanja? I ne potvrđuje li njezin “pad” to da je bila u pravu?

4.

Jedan hrvatski novinar i književnik, koji valjda već dvadesetak godina piše redovite kolumne u lokalnim novinama, lokalni opinion maker, bavi se u svome nedavnom napisu filmom Nancy Kates Regarding Susan Sontag. U napisu, istina, ima vrlo malo o samom filmu, već više o samoj Susan Sontag. Spominjući knjigu Susan Sontag O fotografiji hrvatski kolumnist i književnik napominje da “iako o tome postoji i boljih knjiga” esej O fotografiji ima kultni status. Novinar nadalje spominje da se Sontag bavila “svim i svačim”, da nije bila “ni uspješni pisac, ni u pravom smislu novinar, nije pisala kao znanstvenik, ali se u rubnoj zoni tih triju profesionalnih niša esejima uspjela nametnuti kao nezaobilazni ‘opinion maker’ u jednom društvu koje kudikamo više voli eksperte-specijaliste nego oštroumne svaštare”. Svoje portretne fotografije Sontag je, prema mišljenju kolumniste i književnika, koristila za “konstrukciju vlastite javne osobe”, ona je “kontrolirala vlastiti vizualni imidž”, na fotografijama se vidi, tvrdi književnik, “narcisoidni užitak poziranja”, fotografije “ukazuju na osobu koja samosvjesno daje do znanja da pozira za vječnost”.

Situaciju možemo zamisliti i ovako: u malome provincijskom mjestu, koje nema ni poštenu salu za operu, plakati najavljuju koncert svjetski poznate dive. Provincijski ljubitelj opere – on jedini u provincijskom mjestu zna što je opera – na portretu dive na plakatu masnim crnim flomasterom riše bradu, brkove, zacrnjuje njezine zube i crta leteći penis. On to čini gotovo anonimno, baš kao i naš kolumnist u svojoj samosvjesnoj analizi Susan Sontag. Jer tko će, zaboga, ikada saznati za mali vandalizam s njegove strane (i zaista, u usporedbi s drugima i svime drugim, taj je vandalizam zanemariv) tiskan u hrvatskim dnevnim novinama. Takvošto mogu znati hrvatske čitateljice, ima ih potencijalnih dva milijuna, dakle pola hrvatskoga sveukupnoga stanovništva. Ako ikada ijednoj Hrvatici padne na pamet da se bavi “svime i svačime” (za razliku od kolumniste koji se ozbiljno bavi “nečime”), da ispoljava “narcisoidni užitak poziranja”, da se “nameće kao nezaobilazni opinion maker”, i da to još, nedajbože, čini iz New Yorka – takva jedna “svaštara” trebala bi znati što je čeka u maloj, ali dobro obaviještenoj Hrvatskoj.

U kulturnoj zoni odakle sam uzela primjer mizoginija je nešto poput radijacije. Radijacija je postala nevidljiva, jer nikome i nije stalo da je zaustavi, i ne štedi nikoga. Ljudi od te vrste radijacije ne umiru, oni žive svoj život i ne shvaćajući da u svemu tome ima nečeg lošeg. Radijacijskoj bolesti podliježu i oni najbolji. Mizoginija je svugdje – u vrtićima i školama, na fakultetima, u udžbenicima, u knjigama, u romanima, u stručnim knjigama, u novinama, na televiziji, u filmovima, u svakidašnjem životu, u obitelji, u crkvi, u politici, u kulturi – naprosto svugdje. Možda i zato lokalne zastupnice ženskih prava šute, jer unaprijed znaju kakav će biti ishod konfrontacije, povlače se u svoje nevidljive kutove, djeluju preko skromnih internetskih portala koje prati desetak čitateljica; u male NGO-e i još skromnije NGO programe, u akademske oblike komunikacije – konferencije i zbornike – gdje godinama cirkuliraju iste participantice, akademkinje koje misle da pokreću nešto važno.

5.

Ples se zove horon i, navodno, ima veze s rječju korus (choros). Plešu ga muškarci u sjevernoj Turskoj, uz obalu Crnoga mora. Horon je sličan gruzinskome plesu horumi, i ima priličan broj varijanata. Specifični pokreti – odnosno trešnja gornjim dijelom tijela, što je pak najsličnije kretnjama plesačica trbušnoga plesa koje tresu grudima – inspirirani su, navodno, kretanjem crnomorske ribice hamsi.

Ovdje nas, međutim, zanima amaterski video klip koji već nekoliko godina cirkulira You Tubeom. Klip prikazuje četvoricu muškarca u kasnim srednjim godinama koji izvode horon. Video klip je snimljen na nekoj seoskoj svadbi (možda u sjevernoj Turskoj), a može se naći na You Tube pod šaljivim naslovom Dirty dancing – prljavi ples. Amaterska video kamera usmjerena je na četvoricu plesača i tek na kraju klipa otkrivamo da je tu i mladenka. Ona u dugačkoj bijeloj vjenčanici sjedi na nekom stolcu, uglavljenom u blato seoskoga dvorišta, i s apatičnim izrazom lica promatra scenu plesa. Mladenka je okružena ženama: starije su zabrađene i u dimijama. Sve one promatraju četvoricu plesača s identičnim izrazom lica – nešto poput suspregnuta očaja – i već je sada sigurno da će taj izraz ponijeti sa sobom i u grob.

Početak plesa je dirljiv, to je trenutak u kojemu se odrasli muškarci hvataju za ruke kao dječaci i potaknuti glazbom, koja dolazi iz neke tehničke naprave, temperamentno započinju svoj ples. Oni vrte ramenima i grudima, drmaju stražnjicama kao foke, zatim dižu noge poput konja koji se iznenada propnu (gle, otkuda mi samo taj glagol, propeti se?), zatim stišavaju pokrete i kreću se u krug sitnim kasom, da bi se u nekom trenutku ponovo iznenada ritnuli. Jedan od njih vadi iz džepa pištolj i ispaljuje nekoliko hitaca u zrak, pritom mu nešto upada u oko, ovaj do njega vadi rupčić iz džepa i nježno mu briše oko. Prema izrazima lica vidi se da se ne radi o ozbiljnijoj povredi i sva četvorica složno nastavljaju ples. Zatim drugi vadi pištolj i on ispaljuje nekoliko hitaca u zrak, pa to čini treći, a malo zatim i četvrti. Na licu četvrtoga djedice primjećujemo nezadovoljstvo, kao da je malko razočaran jer njegovo pucanje iz pištolja nije dovoljno čujno ili nije dovoljno zamijećeno.

Plešu tako držeći se za ruke, ostarjeli, okrupnjali dječaci, ne prestaju, plešu kao u transu, vrijeme je za njih stalo, povremeno ispaljuju metke iz svojih pištolja u zrak, u nebo iznad svojih glava, pucaju ne nadmećući se među sobom, njihovi pucnjevi su više kao ljubavne poruke koje upućuju jedan drugome, vrte stražnjicama, tresu ramenima, propinju se, i ostavljaju u zraku iznad sebe magličaste pramenove dima.

6.

Čini se da su se na tržištu praskalica pojavili novi proizvodi, s mnogo jačim zvukom nego prethodnih godina. Zvuk sada podsjeća na prasak prave granate. Kako znam? U mome amsterdamskom kvartu adolescenti i poneki odrastao muškarac zabavljaju se bacajući praskalice. Teror je ove godine započeo čak dva mjeseca prije božićnih i novogodišnjih praznika. Zvuci eksplozija bude iz sna stanare stambenih zgrada. Autor ili autori ovog noćnog terora ostaju negdje skriveni u mraku. Muško pismo… U mislima odajem priznanje muškom rodu. Već stoljećima nas gromoglasnom bukom prisiljavaju da ih slušamo, njih, muškarce. Hoće li ta prisila ikada prestati? Neće, dakako, jer u pitanju su biologija, hormoni i jaki memi. Ljudski mužjaci na sve mile načine demonstriraju svoju snagu, jedino što su pobrkali vrijeme parenja, pa se sada glasaju u svako doba, šire perje, busaju se šapama o junačke grudi. A to što bacaju praskalice dva mjeseca prije reda govori o izgubljenom prirodnom ritmu, uostalom, urbana su bića, prirodnim satovima odavno su se ispraznile baterije. Možda zbog toga i ljudske ženke stalno izdižu svoje stražnjice, drmaju njima i tresu, twerkaju i twerkaju, kao da igra simuliranog parenja nema početka ni kraja. Vani odjekuje eksplozija, pa još jedna… Neće to tako skoro prestati, mislim. Stavljam u uši spužvaste čepiće i vraćam se u krevet.