Dok je voze sablasnim hodnicima bolnice, svojevrsnim istočnonjemačkim Hadom, anonimna pripovjedačica stvara lelujavi svijet satkan od mitoloških detalja, literarnih referenci (Goethe, Brecht), represivnog sustava i sjećanja na kolizije pojedinaca koje je poznavala. Stravični patolog njen je Pluton, a doktorica Kora Bachmann Perzefona koja pripovjedačicu vodi podzemljima anestezije. Pričajući o podzemnoj stanici  Friedrichstrasse, tranzitnoj točki između Istoka i Zapada, Wolf u svoju Had uvodi i politički moment. Njeno tijelo odražava stanje društva:

Konačno mi pada na pamet riječ koja pogađa stanje stvari: trovanje, pomišljam. Otrovana sam. Ono što trebam je oslobađanje od otrova, čišćenje, purgatorij. Otkriće. Ostaje začudnim da dolazi tako kasno. I da je tako naporno. Napornije od samoga trovanja. Infekcija je mogla uslijediti rano, vrijeme inkubacije dugo nekoliko desetljeća prošlo je, sada izlječenje nastupa u vidu teške bolesti. Preostaje još samo imenovati je. Imenovan, izgnan. Gdje sam to čula?

Christa Wolf (1929.) surađivala je sa Stasijem od 1959. do 1961., a potom dugo godina bila intenzivno nadgledana. Odrastala je u nacizmu, pisala u socijalizmu, kritizirala vlast DDR-a, ali se svojevremeno protivila ujedinjenju Njemačke.

Raspadajuće tijelo bolesnice vrlo je nesuptilno prezentiran simbol propadajućeg političkog sustava. Ipak, alegorija je ispisana snažnim individualnim autorskim izrazom u kojem kao da se zrcali Wolfičina nesklonost nekoj općoj povijesti, koja je uvijek podređena osobnoj.

booksa.hr