U Zagrebu je objavljena knjiga aforizama Petra Pilipovića pod nazivom ”Aforizmi jednog života”.
Riječ je o zanimljivom projektu koji je, kako kaže autor, trajao čitav jedan život. Knjiga je sastavljena od dva dijela – autorskih aforizama te odabranih aforizama, koje je Pilipović skupljao tokom života.

”U godinama školskog obrazovanja osjetio sam silnu potrebu konzumiranja lijepo oblikovanih rečenica, rečenica koje su stilski visoko komprimirane i koje u sebi nose sve atribute aforizama.
Kasnije sam iz svih mogućih pisanih tekstova izdvajao afirmativne misli, koje su promicale sve pozitivne vrijednosti ljudskog uma, a usput su imale prizvuk aforizama. Značajnije bavljenje strukturom aforizama počinje u zreloj dobi i traje do danas.” – stoji u predgovoru kojeg je napisao autor.

Knjiga je objavljena u vlastitoj nakladi, a izdanje je obogaćeno karikaturama Željka Pilipovića.

Kritike i prikazi

Prikaze Pilipovićeve zbirku aforizama uradili su književnici i kulturni radnici Vojo Šiljak (Zagreb), Elvedin Nezirović (Mostar), Saša Stojanović (Leskovac) i Goran Karanović (Mostar).

Pilipović, zaljubljenik u humor i satiru, u stvari je idealist, a ova njegova zbirka je kao tržnica na kojoj se nalazi sve što je veselo, ironično, zanimljivo, smiješno, groteskno… pa kao da govori izaberite ono što vam treba.

Vojo Šiljak

Petar Pilipović nas podseća i na gluposti sveta i vremena koji nas okružuju u ovom trenutku – ne zaboravljajući njegovu pohlepu, drskost, licemerje – ali nas provodi i kroz kratku istoriju pameti koja prosto vapi da bude zabeležena baš na ovaj način.

Saša Stojanović

Mudrost sadržana u knjizi ne otkriva nam samo čovjeka vičnog peru, već i vještog životnog promatrača, punog iskustava i znanja. To je ono što ovu knjigu čini iznimno bogatom i gotovo ljudski nužnom u svakodnevnom sučeljavanju sa životnim izazovima i nedaćama.

Elvedin Nezirović

Kao pasionirani ljubitelj, Petar je aforizme sakupljao gdje je god mogao, vrtio po mislima, crpio iz njih mudrost i snagu. Zapisivao ili izrezivao iz štampe proteklih doba. Njegove autorske aforizme oblikovao je život koji je živio. Radosti i patnje, uzleti i padovi, veliki rad, široko obrazovanje i još širi svjetonazor – željeno, osvojeno, življeno i proživljeno, pažljivo su se spajali u svaki Petrov aforizam.

Goran Karanović    

Prikaz sadržaja knjige: 

PREDGOVOR
AUTORSKI AFORIZMI – PETAR PILIPOVIĆ
1. MUŠKARAC, ŽENA, LJUBAV, BRAK
2. RAD, BOGATSTVO, SIROMAŠTVO
3. MLADOST, STAROST, ZDRAVLJE, NADA
4. MUDROST, GLUPOST, DOBRO, ZLO, ISTINA, LAŽ
5. POLITIKA, VLAST, KORUPCIJA
6. ČOVJEK, DRUŠTVO, ŽIVOT, SMRT, VJERA
7. RAZBACANI AFORIZMI
ODABRANI AFORIZMI
1. MUŠKARAC, ŽENA, LJUBAV, BRAK
2. RAD, BOGATSTVO, SIROMAŠTVO
3. MLADOST, STAROST, ZDRAVLJE, NADA
4. MUDROST, GLUPOST, DOBRO, ZLO, ISTINA, LAŽ
5. POLITIKA, VLAST, KORUPCIJA
6. ČOVJEK, DRUŠTVO, ŽIVOT, SMRT, VJERA
7. RAZBACANI AFORIZMI
POGOVOR – Aforizmi jednog velikog života
KRITIKE
Petarizmi
Aforizmi, šahizmi, fudbalizmi i ostali ”izmi” Petra Pilipovića
Mudrost vještog životnog promatrača
BILJEŠKA O AUTORU

Odlomci autorskih aforizama

Nema ružnih žena, postoje samo nemaštoviti muškarci.
∼
U braku počinje škripati onda kada krevet prestane škripati.
∼
Žena mu je kao kukavica, obožava tuđa gnijezda.
Koliko si puta raskopčala njedra?
Koliko si puta raširila bedra?
Koliko si puta uvodila malog?
Koliko si puta podizala palog?
Koliko si puta ugostila gosta?
Koliko si puta?
Pa zaboga!
Zar Ti nije dosta?
∼
Radnici, ustrajte, dolaze ljepši dani!
Evo još nekoliko mjeseci pa će proljeće.
∼
U radiše svega biše, u kreativca ponajviše.
∼
Granica bogatstva je: imati što je potrebno i imati koliko je dovoljno.
∼
Iz glave u koju vino ulazi, izlazi istina.
∼
Najviše tuge nalazi se u istini.
∼
Najviše istomišljenika imamo kada ne mislimo.
∼
Najljepše što sam danas doživio jeste susret sa Tobom.
∼
Šifrirane riječi najviše otkrivaju ali i opominju.
∼
KRADEZE je hrvatska politička asocijacija koja je u svojoj dugogodišnjoj vladavini imala ministre koji su se držali Sokratove sintagme: ”Znam da ništa ne znam”.
∼
ON, koji je nekada vedrio i oblačio, sada oblači prugasto odijelo u zatvoru.
∼
U politici je kao u muzici, nekada prve violine postaju dobošari.
∼
Budi uz svog prijatelja koji pati, čak i onda kada nemaš šta da mu ponudiš osim svojega prisustva.
∼
Čovjek je jedina životinja u prirodi koja strasno ubija vlastitu vrstu.
∼
Radnička klasa i sada u neoliberalnom kapitalizmu ima noseću ulogu – nosi gaće na štapu.

Odlomci odabranih aforizama

Ljubav koja se održava poklonima vječno je gladna.
Židovska izreka

Što žena kaže strastvenom ljubavniku, to treba zapisati u vjetar i brzicu vode.
Latinska izreka  

Najsigurniji je način kako ćete pogoditi žensko srce, da gađate klečeći.
D. W. Jerrold  

Većina ljudi traži više ljubavi nego što je zaslužuje.
Marije Ebner – Eschenbach  

Tko prvi djevojci, njegova djevojka. Tko posljednji djevojci, njegova žena.
Duško Radović 

Ja obožavam rad – mogu satima gledati kako drugi rade.
M. Twain

Kad voliš svoj posao, svaki dan je blagdan.
Tyger

I kada bih imao sto godina, najljepši dan bi mi uvijek bio sutra.
Sartre

Čuvajmo se da nam starost ne ostavi više bora na duhu nego na licu.
Montesquieu

Tko pobjeđuje druge, jak je; tko pobjeđuje sebe, moćan je.
Lau Tzu

Život je kratak, a sticanje znanja dugo, iskustvo varljivo, a povoljna prilika trenutna.
Hipokrit  

Nijedna sreća nije toliko velika kao duševni mir.
Bernard Shaw  

Tko govori golu istinu, lako ostane gole stražnjice.
Nicolo Berac  

Ima i poštenih sudaca, no zbog njihove sigurnosti nećemo otkriti imena te šestorice.
Tomislav Supek

Predviđaj kao pesimist, promatraj kao realist, djeluj i pokreći kao optimist.
Guste Santini

Lako je bilo napisati Idiota; treba živjeti sa takvima.
I. Vrkić

Jučer je samo današnje sjećanje, a sutra današnji san.
H. Džubran

Osluškujte poj ptica, treperenje grana, žubor potoka, jer ljepota je sudbina onih koji znaju slušati.
Halil Gibran  

O svom životu Petar Pilipović piše u svojevrsnoj autobiografiji nazvanoj ”Hodogram jednog života” čije izvode objavljujemo:       

Hodogram jednog života – odlomci

Želim tihim literarnim glasom
ispričati odabrane segmente života,
nastojeći da održim literarnu prihvatljivost teksta

Rođen sam polovinom turbulentnog 20. stoljeća u Velikom Cvijetniću, na padinama cvijećem naseljenog proplanka koji se spaja sa jednom jedinom, neponovljivom i unikatnom rijekom Unom. Odrastao sam na ravnicama Banata gdje je najviši planinski vrh – bundeva.
U ranoj mladosti sam osjetio porive za školom i sportom. U svome obrazovnom odrastanju moje prirodne predispozicije profiliraju se prema polivalentnom obrazovanju i nogometu. Nakon završetka niže gimnazije, imao sam želju da nastavim školovanje u sportskoj višoj gimnaziji, ali očeva naredbodavna sugestija (knjigu je napisao čovjek, a ne vanzemaljac), usmjerila me na tehničke znanosti. Metodologija mladalačkog obrazovnog ciklusa bila je primjerena trenutnim povijesnim okolnostima i posljedicama Drugog svjetskog rata.
Korelacija učenik – učitelj bila je gotovo božanska. Učitelj je bio nepogrešiv i sve njegove metode unaprijed su proglašavane pedagoškim, uključujući i kazneni drveni štap duljine 50 centimetara (zvan šiba) čije blagodeti sam dobro osjetio. Svakog novog školskog dana razredni higijeničari vršili su vizualni pregled čistoće ruku i glave, a neuredne đake vraćali kući na pranje. Na završetku školskog dana pred razred izlazi načelnik razreda koji je ujedno i najbolje ocijenjeni đak i izgovara uobičajenu socijalističku parolu: ”Za domovinu s Titom”, a đaci su u jedan uvježbani glas odgovarali: ”Naprijed!”.
Današnja obrazovna metodologija i korelacija učenik – učitelj, nije mi prihvatljiva jer nagli zaokreti u ovako velikim i osjetljivim sustavima nisu poželjni. Posebno mi je neprihvatljiva mogućnost da učenik može ocjenjivati kvalitet učitelja, kao i to da se pedagoški kvalitet učitelja vrednuje po stupnju prolaznosti učenika u viši razred. Mišljenja sam da je još gora situacija u sferi visokoškolskog i znanstvenog obrazovanja. Neoliberalni kapitalizam omogućio je osnivanje privatnih škola i fakulteta, a da zato nisu stvorene ni prostorne, a još manje kadrovske pretpostavke, pa postoji velika vjerojatnost da mnoge dobijene diplome nisu rezultat stečenog znanja već nedopuštene trgovine.

Dvije godine srednje tehničke škole završio sam u Mostaru i počeo ozbiljnije upoznavati tajne nogometa u legendarnom ”Veležu”. Druge dvije godine tehničkog obrazovanja završio sam u Zrenjaninu, gdje sam produbljivao i nogometno obrazovanje u NK ”Proleter”. Završno tehničko školovanje‐obrazovanje stekao sam na Strojarsko‐brodograđevnom fakultetu u Zagrebu.

Po završetku školskog obrazovanja, otišao sam na jednogodišnje služenje vojnog roka.
A onda i zdravstveni aspekt te vojne priče bio je za mene interesantan. Osim što sam vodio jutarnju gimastiku u 6 u jutro, svako popodne imali smo slobodne aktivnosti (nogomet, šah, odmaranje, pisanje, itd.). U okviru zdravstvenog aspekta, za mene interesantan i poučan slučaj bio je Dalmatinac Jure. Visok, crn, pomalo plahovit, Jure je bio na stražarskom mjestu do mene. Bila je jesen! Teško, sumorno, okislo vrijeme čiju sumornost pojačava gusta šuma i svakojaki zvukovi šumskih životinja. U blizini Jure došetale su se životinje koje su se zvukovno približile čovjekovom disanju pri napornom maršu. Jure je zalegao u rov, otkačio pušku i stavio na gotovs. Čekao je Jure i čekao i kada se nije pojavljivao ljudski glas, Jure je ”pukao” i počeo rafalnu paljbu na virtualnog neprijatelja, pri čemu je postojala realna opasnost da metak pogodi hangar sa raketnim bojevim glavama. Istog trenutka oglasile su se sirene za opću uzbunu u divizionu i za tili čas, borbeni krug je bio opasan sa vojskom. Dežurni oficir je vješto dopuzao do Jure, megafonom je davao upute Juri kako da se ponaša, a moćni reflektori osvjetljavali su čitav borbeni krug. Kada su Juru razoružali, uslijedilo je prepoznavanje Jure jer je njegovo lice bilo izobličeno i blijedo, a crna kosa od prije sat vremena bila potpuno bijela. Bilo kakvu riječ od njega bilo je nemoguće dobiti. Jure je bio živa mumija, dezorijentiran, bez govora i mogućnosti prepoznavanja svojih drugova. Taj događaj u meni je oblikovao naravoučenje da su strah i stres najveći uzročnici teških bolesti, te da svakodnevni ubrzani i stresni način življenja prilagodimo mogućnostima našeg tijela da bar veći dio stresnih situacija može amortizirati.

Godine 1987. Zagreb je počašćen Odlukom da se u njemu održe svjetske studentske sportske igre. Na ovoj XIV. Univerzijadi, sudjelovalo je 6423 sportaša iz 122 zemlje. Uključio sam se u udrugu volontera za uređenje Zagreba pa smo Zagreb okupali, našminkali i obukli u svečano odijelo, gdje su dominirali onda, a i danas slikarski motivi na 500 metara dugačkom zidu koji spaja željeznički i autobuski kolodvor. Na otvaranju Univerzijade koje sam promatrao sa svečane tribine, osjetio sam zadovoljstvo što sam bio mali kotačić u slaganju lijepog mozaika Zagreba i tada sam bio siguran da je Zagreb u malom Zagrepčaninu.

SUP je propao i prije moga predviđanja, ali ne znam da li pijani Paša napas stado na planini i u svojoj kolibi pije ovčje mlijeko umjesto alkohola i potpiruje jutarnju vatru s meni oduzetom strojarskom literaturom.
Ovaj dio tužne priče završit ću veselo i mladalački, jer potiče iz mladalačkih dana kada smo živjeli punim plućima. Zapis je dio priče mojeg mladalačkog prijatelja Gazibarić Mihajla, koji me je spasio od maltretiranja psihičkog bolesnika i batinaša, takozvanog »inspektora« SUP‐a, pa ovaj dio prostora posvećujem dogodovštinama mladalačkog frenda Miće.

Mićo je napustio treću godinu Šumarskog fakulteta i zaposlio se najprije kao ulični pozornik‐milicionar na autobusnom i željezničkom kolodvoru, gdje je rastjerivao kurve, uskraćujući im zaradu, a time i životnu egzistenciju, pa je na sebe navkao ogromni prezir kurvi. Čim bi ga kurve opazile sakupljale bi se po matrici životinjskog čopora i paradirale pored milicionera Miće uz glasnu prdljavinu, podrigivanje i pljuvanje, ali poniženi milicioner nije imao zakonske osnove da ih hapsi, jer su sve te osvetničke radnje kurvi tretirane kao povremene fiziološke potrebe. Vragolaste kurve dobro su znale do koje granice drskosti mogu ići, a da ne dođu u zonu verbalnog delikta. Ako milicioner Mića otrpi sve te sitne gadosti, tada kurve pozežu za svojim provjerenim oružjem, tako što iz svoje esnafske skupine izdvajaju objektivno najzgodniju kurvu koja je napredna i nazadna u uskoj »vrućoj« mini suknjici i koja na rafiniran način prisiljava milicionera da promjeni svoju zonu nadzora. Kurva počinje svoj igrokaz. Pod motom lagane večernje šetnje, a na dovoljnoj udaljenosti od milicionara Miće, odabrana kurva tiho, ali dovoljno čujno da se rezumije, izgovara riječi: »rug milicioner, tebi bum dala bodež besplatno, a znaš zakaj, zato kaj si najzgodnejšiji! Mićo bi potom ubrzao korake i promijenio smjer ophodnje, jer je znao daje to provokacija na koju su nasjeli mnogi njegovi kolege, tako što su bili prijavljeni za silovanje i rijetko koji milicioner se obrani od te optužbe, jer je prijava bila od skupine kurvi.
Kurve su bile vrsne glumice, u rasponu od razularenih kurvi, do barunica. Kada su trebale otjerati miliciju s njihovog terena, tada su se spuštale na razinu ponašanja od kojeg je i milicija bježala, a kada kurva lovi mušteriju, oblači ruho barunice i s nevjerojatnom lakoćom prilazi potencijalnom klijentu i psihološki važe je li to lovina za nju.
Zaključimo ovu šaljivu priču aforizmom koji je komplementaran s pričom:
Kad javna kuća časti, gosti najebu.

U Jugoslaviji je 1991. počeo rat! Krvavi rat!! Svih šest republika bivše Jugoslavije su se međusobno optuživale za početak rata. Arhitekti i mentori te velike nesreće sjedili su u stilskim foteljama i iza ”zapećka – flanke” promatrali ratni hodogram i provedbu suludog ratnog scenarija kojega su osmislili i na žalost, pedantno proveli. Dojučerašnji susjedi nerijetko nisu ni znali međusobne nacionalnosti, a sada su se počeli propitivati, a u slučaju nepoželjne etničke skupine slijedilo je distanciranje i zamislite, čak ‐ proganjanje. Da li je mozak čovjeka toliko umoran i minoran??!! Užasno!!! Veliki francuski filozof je napisao: »Ja sam po rođenju samo čovjek, a sasvim slučajno Francuz«.

Mješoviti bračni parovi koji su stvoreni iz ljubavi i do jučer su solidno funkcionirali, počeli su se raspadati, a ona mlađa djeca nisu znali što da misle i kome da se priklone. I zamislite; ta ljubav preko noći nestaje, supružnici postaju stranci, pa se pitam i prisjećam riječi legendarnog sportskog novinara Mladena Delića:
”Pa ljudi moji, da li je to moguće?”.
Da li je moguće da čovjek želi da se sjeća samo ružnih dana, a sretne dane potisne u sebi, kako bi pojačao animozitete prema osobi kojoj je na tisuće puta rekao ”volim te”.
Za normalan mozak – neprihvatljivo!!!
Nudim aforizam Marie Remarque:
”Nitko ti ne može biti tako stran, kao osoba koju si nekada volio”.

Društvo je suočeno sa poremećenim sustavom vrijednosti koji zagovara snalažljivost i marketinšku spretnost čovjeka, zanemarujući rad, moral i poštenje. Tako su zagovornici novog sustava vrijednosti u svome programu vladanja ostvarili ideju o neminovnosti moralne obnove društva. Nažalost, ona se i dogodila, ali u kojem smjeru je išla ta njihova moralna obnova, zorno pokazuje današnji materijalni i duhovni status društva. Tako smo umjesto moralne i duhovne obnove doživjeli moralnu obmanu.

O ČOVJEČE, OHOLI STVORE!

Čim se dočepaš vlasti, počinješ izvoditi takve budalaštine
pod nebeskim svodom od kojih čak i anđeli plaču.
(Shakespeare)