Zbirka priča „U Mostar ako kreneš“, autora Miljenka Buhača, autentičan je prikaz naše vanjske i unutarnje stvarnosti. Podijeljena je u dva dijela. Po prvom dijelu knjiga je dobila naslov, dok je drugi naslovljen s „Opasno, posljednje skretanje“. Zbirka sadrži deset tematski ujednačenih priča, smještenih u vrijeme koje nazivamo poratnim i u prostor koji bismo mogli nazvati zapadnohercegovačkim, ali su sudbine Buhačevih likova i vanvremenske i vanprostorne, što ih, zapravo, čini univerzalnim.

Piše: Elvedin Nezirović

Rat je zauvijek promijenio naše živote, kao i živote Buhačevih likova. Svi oni su, na jedan arhetipski način, klasični ratni luzeri uhvaćeni u nepomirljivi jaz između užasa prošlosti i sadašnjosti u kojoj nikako ne mogu da se pronađu. Takav je, recimo, Bilder, junak iz priče „Bilder je odletio u nebo“ ili veteran s vukovarskog ratišta Mile Ćorušin iz priče „Kalež, palež, don Serge“.

Buhač se na svoj način bavi onim što je još Gertrude Stein definirala, a u svojim romanima popularizirao Ernest Hemingway kao „Lost generation“. Svaki rat iza sebe ostavi barem jednu, a često i nekoliko izgubljenih generacija koje iskustvo rata i ratovanja trajno obilježi i u ljudskom smislu nepovratno promijeni. Kao i sve knjige koje su na tragu ozbiljne antiratne proze, i ova otvara niz univerzalnih tema među kojima dominira upravo ona o smislu odnosno besmislu ratovanja.

Jedna od zanimljivijih priča u ovoj zbirc koja svojom tematikom pomalo podsjeća na Remarkovu novelu „Na zapadu ništa novo“ i koja zaokružuje sve ovo prethodno rečeno jeste priča „Sve o Juri i Bobanu“. Glavni junak, izvjesni Jurica Jurjević, državni službenik iz Mostara koji dobija posao u Zvorniku, u ratu je, nakon jednog okršaja na Buni, spasao život neprijateljskom vojniku. Nažalost, Boban, kako se vojnik zvao, ne preživi neprijateljsko granatiranje, a ova zaboravljena priča iz Jurjevićeve prošlosti ponovo se aktuelizira kada on u nepoznatom gradu upoznaje Bobanovu udovicu i kćer.

Jedno od pitanja koja pripovjedač ne postavlja direktno, ali se ono pripovjedački vješto provlači kroz sve Buhačeve antiratne priče jeste i ono aktuelno, društveno: je li ovaj posljednji rat nešto promijenio na bolje ili je vođen samo zbog toga da se jedan određen broj ljudi udomi i obogati?

Buhačeva pripovjedačka tehnika zasniva se na jednostavnoj naraciji, kratkim i tačnim dijalozima, prilagođenim, u jezičkom smislu, govornom području kojemu likovi i pripadaju, odnosno zapadnohercegovačkoj ikavici te vrlo upečatljivoj ironiji i crnom humoru koji pričama daju specifičan kolorit. Svoje likove, pogotovo njihova psihološka obilježja, Buhač kreira kroz mentalni kod ljudi iz sredine koju odlično poznaje zbog čega njegovi junaci izgledaju uvjerljivo i stvarno.

Jedna od priča gdje Buhač naprosto briljira u stvaranju ironičnih, humoresknih situacija i zapleta jeste priča „Nek je Drnč malo provoza“. Drnč je trgovac polovnim automobilima, tipični antiheroj, lik s društvenih margina koji u slobodno vrijeme uživa u pustolovinama s internetskim prodavačicama tijela.

Po pitanju naracije, treba reći da Buhač vješto barata kako tekstualnim tako i vantekstualnim prostorom priče, bez obzira na naratorsku poziciju iz koje komunicira s čitaocem. Većina priča pisana je u trećem licu, iz ugla sveznajućeg pripovjedača. Izuzetak su priče „Ne ubi budućeg prevoditelja svog“ koja je ispričana kroz dnevničke zapise izvjesnog Mitcha Lieblicha, te dva dijela iste priče „Osmijeh polarnog svjetla“, pisanih u prvom licu.

Ove dvije priče, koje zapravo govore o istom ja, nastale su na rođendane „lirskog subjekta“. S pravom kažem lirskog, jer je jezik i stil koji Buhač koristi u ovim pričama vrlo blizu poetskoj ekspresiji.

Za kraj, valja napomenuti da je sam naslov knjige, „U Mostar ako kreneš“, izvučena sentenca iz priče „Ne ubi budućeg prevoditelja svog“. No, ja ću ovaj kratki prikaz ipak završiti odlomkom iz posljednje priče u knjizi „Salzburg, Hanuschplatz“:

„Ja panično bježim od lijepih gradova. Koliko god lijepi bili, ti mi se gradovi u jednome trenutku učine dovoljno hladnim da ih bez riječi napuštam. I kad im se vratim, to više nisu isti gradovi. Više me ne prepoznaju, ostajem ispred njihovih zidina, kao poražen vitez. Čini se da je tako sa svim velikim ljubavima.“

Ne znam kako je s ljubavima, ali sam posve siguran da neki gradovi postoje samo zato da bi se čovjek u njih jednom vratio.

by Barezi