Sa sigurnošću možemo potvrditi da su one tu tek da bi zaustavile vrijeme; dovoljno im je pet redaka kako bi se obistinile u pregršti svakodnevno proživljenih emocija koje često u „običnih“ ljudi prođu neopaženo. Kratkoćom haiku pjesme, Antonija precizno važe riječi i odmjerava im snagu. Čak i slogovi u pjesmama imaju performativnu vrijednost i težinu. Tu i tamo ona zaluta u Beograd pa kaže veži se za riječi / koje gube ritam / po tko zna koji put.
Sve se više čini kako je ova zbirka trakavica, dugačak red ljudi u kojem svaka pjesma predstavlja individuu za sebe. Čak i trakavica ima dodirnih punktova s probavom. Nije slučajno za zamijetiti da su pjesme diktirane u ritmu disanja, uzdisanja, lupanja srca, isprekidano, kao na kliničkom monitoru gdje je upitno u kojem trenutku će srce nestati s ekrana. Antonija voli svakodnevnicu. Ona je prati u miru i traga za njom. Stvari u njezinim rukama postaju dragocjeno vrijeme koje nekad treba stjerati u kut i natjerati da zakoči. Svakodnevnica je tim zanimljivija što ona konstantno uvodi treću osobu: tebi nije dovoljan jedan frajer / je li milo moje? / radi što ti duša traži / ako ćeš i utroje. Pjesnikinja vidi ono što mi ne vidimo ili ono što mi ne želimo vidjeti, čega se bojimo i zbog čega odstupamo. Povremeno ubacuje tog trećeg „uljeza“ ne bi li označila postojanje i samosvijest ovih dvoje koji su okosnica ove bolne (bolničke) slike. Za Krajinu, ljubav je kako hrana za sustav, tako i sam sustav koji pokreće trakavicu zvanu život. Antonijina poezija pomalo nalikuje na kliniku, na sterilnu kuhinju, na gaze i vate i puno bjeline. Ostavlja dojam nevinosti, iako sama autorica konstatira da nikad neće biti dovoljno mračna i nevina. Odmah u slijedećoj slici sterilnost zamjenjuju krv i tjelesne tekućine koje klize niz ljudska tijela (ali sad si gol pokriven / i baš ti je toplo / ljepljivo i meko / gdje god pogledaš). Peglajući gola i znajući da je susjed promatra kroz prozor, ona se promatra u ogledalo i u sebi priželjkuje sretna sam / imam duge prste / možda ću biti bolji muškarac.
Ima ponešto i u tome da se bude bolji muškarac, ali i da se kopa nos gledajući zalaske sunca i, napokon, da se ustane i piše. Samo ne natašte, molim vas!
Bilješka o autorici:
Antoniju Krajina, apsolventica prava, zanima se za međunarodno humanitarno pravo, a uz pisanje poezije bavi se konjima i instruktorica je joge.
Kristina Kegljen
