Bio sam uvjeren da su fudbalerku patentirali jugoslovenski fudbaleri. Dobro, nosio ju je i Rudy Voeller, glasoviti njemački centarfor, onaj s brčićima i, što se mene tiče, slobodno se ta vrst frizure mogla nazvati felerovka. Ali, netko mi je prišapnuo da postoje čvrsti dokazi da fudbalerku nije patentirao neki nogometaš, nogometni menadžer ili navijač. Patentirao ju je jedan pjevač.
Piše; Željko Barišić
To je onaj Englez koji je bio sklon sakoima s uzorcima tigra, leoparda ili zebre. Tjeme mu je bilo kratko ošišano i zapleteno kao u kakve pudlice, dok su mu otraga dugi plavi uvojci padali do ramena. Bio je stravstveni nogometaš i plan mu je bio da naganja loptu i valjda postane ikona poput Georgea Besta. Dočim, treneri nisu prepoznali njegov kapacitet, on se strateški pametno izmjestio u glazbene vode. Što se mene tiče bila je to prava stvar, jer sam dobio autora kojega cijeli život mogu slušati. U suporotnom da je i igrao Engleska isto tako ne bi bila svjetski prvak. Nogomet ništa nije izgubio, a mi smo dobili taj nezaboravni raspukli glas i sjajne ritmove.
Još nemate ideju o kome se radi?
Rod Stewart.
A, da se vratim na početak; ja sam mislio da je fudbalerku izmislio Milko Đurovski. Bilo je to baš oko mojeg prvog srednje kad je Milko zabijao sveudilj po jugoslovenskim travnjacima, dok su mu crni čuperci lamatali na vjetru. Nije Milko bio samo neprikosnoveni strijelac, za njim su uzdisale mlade (a i stare) Jugoslovenke i ta se frizura proširila poput požara.
Sjećam se, ko da je bilo danas kad sam banuo u razred tako upicanjen iz mnogih grla je zaorilo; Miilkoo Đurovskiii!!!
Tako je u prvoj polovici osamdesetih fudbalerka postala obavezna stilska figura. Čak su i ćelavi puštali fudbalerke i to je bilo solidno rješenje za razliku od one opcije kada puste kosu sa strane, pa onda te rijetke vlasi kao u nekom zaveslaju prebace skroz na drugu stranu. Još to moraju prilijepiti uz ćelu, a tad dvokomponentnih ljepila nije bilo pa su se snalazili koječime; sa šećerom i vodom, pivom ili bilo čim ljepljivim samo da bi to izgledalo što konkretnije. Dočim, fudbalerka je bila sjajan nadomjestak na tragu one; tko nema na glavi ima u nogama.
A, za nas bujnokose fudbalerka je predstavljala isto tako solidno rješenje, jer u ta ranija hippie vremena kosurine je bilo posvuda. Sad si mogao busene sa strane i s krova ukloniti, ostaviti otraga, u discu si bio zapaženiji, a na terenu brši i lepršaviji.
Bacite oko na fudbalerku Bona Voxa naprimjer. U tom periodu, posebno na Live Aidu te nezaboravne 1985.-e., e to je, brajo moj, što bi rekli Imoćani, bila frizura; gore pudlica, otraga metlica i opiči Sunday Bloody Sunday.
A, kao ni bilo koja druga stvar pa tako ni fudbalerka nije pala s Marsa. Njozi je prethodila mukotrpna borba čovječanstva s oblikovanjem frizura. Nisam siguran da u tom stalnom traženju i previraju, nerijetkom očajanju nisu i tajne službe imale svoje prste, samo da svijet nečim zabave, a da se hladni rat ne bi ohladio.
Kad čitam neke časopise, tipa ‘Vojna povijest’ pa tamo donose izgled uniformi i vojnika kroz razne eophe, uočavam da bi se tu i tamo u nekim periodima pojavilo neki oblik frizure koja bi se uvjetno mogla nazvati fudbalerkom, ali to bi bilo pretenciozno, jer tad nit je bilo fudbala, nit Roda Stewarta, nit jugoslovenske lige, nit Milka Đurovskog. Ta se frizura zasigurno zvala drugačije, ali se zamjećuje da su ti francuski vojnici iz doba Napoleona, španjolski konkvistadori ili Trenkovi panduri bili, malo je reć, gizdavi. No, uz to je tu bilo bradica raznoraznih oblika dako da i to usložnjava stvar i zahtjeva posebnu raspravu.
Ono što mi se čini relevantnim su možda bitlsice, no one su pokrivale oči, a znamo kako je nezgodno nešto raditi ako ti smeta očima, tako da se od te opcije prema naprijed brzo odustalo. Stonesi su odmah to shvatili i pametno makli sve što im smeta pred očima. Bilo je to prilično šokanto, jer taman što se šira (puritanska) javnost privikla na šok bučnog poimanja glazbenih nota sad se trabala naviknuti i na te bezprizorne čupavce. Ali, ako su djevojke vrištale koga je brigalo što oni govore?!
No, nije se samo tako došlo do fudbalerke. Uslijedila su dva desetljeća mukotrpne borbe prije nego se došlo do te forme. Bilo je tu svakojakih pokušaja ljepljenja, uvezivanje, pletenja, skraćivanja, produživanja i legenda kaže da je tog jednog subotnjeg londonskog jutra Rod Stewart stao pred ogledalo, uzeo škarice i počeo strići. Negdje oko podneva kad sav pametan svijet upicanjen šeta okolo, iskristalizirao se jedan oblik frizure, a koji će nepovratno promjeniti naličje popularne i nepopularne kulture.
Rod je potom sjeo, uzeo gitaru i počeo skadati. Taman kada se poslijepodne prelijevalo u večer iskristalizirali su se prvi taktovi nečega što će poslije biti upamćenao kao; Da Ya Think I'm Sexy.
Mene više od toga zanima sudbina fudbalerke na ovim prostorima. Kada bih sad govorio onim suhoparnim sociopatskim jezikom, rekao bih; različite su psihosocijalne, antropološko-kulturološke, političko-ekonomske itd. implikacije fudbalerke ovim prostorima. Fudbalerke su frizure, bože moj, prema kojima se moramo odnositi s dužnim poštovanjem i o tome nema zbora. Jer, kolikima je od nas koji imaju klempave oši, kockastu glavu, ptičije lice, iskrivljenu facu fudbalerka pomogla? Koliko se tek žena navuklo na taj naš frajerski izgled? A, to što su poslije skužile da su se prevarile koga briga. Taknuto maknuto!, rekao bi jedan lijepi dječak Leo s kojim se svakodnevno družim, a koji evo sad ima fudbalerku.
Biti tih godina bez fudbalerke je bilo, ne znam, kao biti mlado od ovce. Kako ćeš recimo izvršiti prodor po lijevom krilu, a da ti kosa ne zaleprša. A, tek kad se ono stuštiš u kazneni prostor, predriblaš trojicu i golmana (Maradona) pa zabiješ u same rašlje. Pa kako ćeš pobogu proslaviti taj nezaboravan gol kratko ošišan. Kao da ga nisi ni dao!
Postoji legenda da je jednom prilikom obrambeni igrač Hajduka Šime Luketin dao gol, pa otrčao u onom svima znanom deliriju strijelca pred Torcidu to i proslaviti, skinuo majicu i bacio im je. Oni su mu je vratili natrag. A to je bilo ne samo zato što je Šime jedini od igrača imao fakultetsku diplomu, nego je uz to bio i ćelav. Pa sad usporedi njega i kosatog Šurjaka koji kad slavi gol sigurno se ne dvoumi; do you think i'm sexy?!
Ne vjeruj Danajcima ni kad donose darove, tako ni Torcida nije vjerovala Šimi Luketinu i manje više tog principa su se držali svi navijači na ovim prostorima. Cijelo to desetljeće osamdesetih trajala je raspodija s golovima i tim proslavama s fudbalerkama što lepršaju na vjetru. I normalno, nije to moglo ostati nezapaženo; fudbalerke su se proširile po glavama jugoslovenske omladine da je postala obavezna stilska figura.
Dočim, najtužnije je bilo gledati te kršne momke prilikom odlaska na služenje vojnog roka; ne samo da bi cjelo mjesto ridalo nego je veliki problem bio taj što su se vlasi morale skratiti. I to iz viših razloga, u prvom redu očuvanja sloge naših naroda i narodnosti. E, sad ako nešto godinama uzgajaš i nebrojene si grmove s ljepšim spolom na osnovu toga pretresao, sad moraš radi neke, u krajnoj liniji imaginarne domoljubne dužnosti, skraćivati svoje brižnonjegovane lasi. Razumljivo je da je to bilo vrlo vrlo teško. Šok za ljepši spol, za tebe, roditelje, babe, tekte, šok za cijelo mjesto. No dužnost je dužnost, pogotovo patriotska koja nije pitala za cijenu. Jer, za one koji ne znaju, tada je unutrašnji i vanjski neprijatelj vrebao iza svakog busena. Jebeš onda fudbalerku!
No kad si i otišao u vojsku ostajalo je nešto drugo. E, sad bi oni promućurniji lako mogli pogoditi što je to drugo, ali vi malo gluplji nikada nećete. Bit ću dobar pa ću vam reći; ostajali su nam narodnjaci!
I to narodnjaci sa fudbalerkama. Mitar Mirić, Šaban Šaulić, Muharem Serbezovski, Halid Bešlić i najveća i najsjajnija zvijezda od sviju iz ovog zazvježđa, sa fudbalekom i zlatnim pramenom sprijeda; Halid Muslimović.
Bilo ih je, naravno, još, ali ovo su ti kojih se ovako na prvi volej mogu sjetiti. Dakle, kada si bio nesretan i utučen za ranih nedjeljnih jutara u nekoj kasarni u nekoj nedođiji, netom poslije doručka, šetajuću želuca punog splaćina, zvjerkajući okolo po brdima ne bi li nekako dozvao svoju ljubu iz civilstva, s uspomenom na neodoljive vlasi, da bi se utješio mogao si s razglasa slušati glas koji je poligonom odzvanjao; neću, neću dijamante, sugo zlato, brilijente, nit safire nit rubine…. Itd. I tako to isposnički, u nedogled, neću, neću dijamante…
Pa vidite li vi tadašnji karakter našeg čo'eka u usporedbi sa sadašnjim pohlepnim, gramzivim, nezasitnim.
Bio sam jednom prilikom na vježbama s pješadijom na Manjači (poslije je tu bio onaj glasoviti logor srpske vojske) i pošto sam bio sanitetlija dužnost mi je bila osiguravati, no kako se ništa strašnoga nije događalo, a ni narodnjaci me nisu mogli utješiti, pronašao tamo među pločama Under a Blood Red Sky.
Kako se to tamo našlo, to će mi zauvijek ostati misterij. Bilo je to kao da mi je vojni rok već bio gotov, pustio sam ga iz sve snage, i stao tamo na sredinu poligona. Okolo je bila šuma kroz koju se šuljalo proljeće, kapljice su se kristalizirale na lišću, ozon je parao nosnice, a glas Bona Voxa nadrealno je parao planinu, tako da mi je sjećanje na te kosate dane u tom trenu bilo nešto podnošljivije.
Ja sam nešto potom izašao iz vojske, i normalno, opet pustio fudbalerku. No nije dugo trajala, crni dani su se nadvili; došao je rat i opet su se kose skratile. Fudbalerke su se većma zamjenile s izbrijanim frizurama američkih marinaca. Još poneki uporni gardist je ju njegovao, no bio je to labuđi pjev. Naravno da se nijedan oblik bujnog vlasišta nije podudarao s vojničkom doktrinom i bio je to definitivan kraj.
Zapravo je tinjala neka slabašna nada da kad se sve završi da bi se moglo vratiti na staro, ali bilo je to totalni promašaj. Ne da se ništa nije vratilo na staro (a i kako bi), pa ni fudbalerke. Vidim tu i tamo poneku rijetku zvijerku kako još njeguje uvojke ponad ramena, ali sad su oni već sijedi i daju taj slabašan eho davnih vremena.
Najveće sam nade opet polagao u nogometaše, ali i oni su odustali. Pa evo i sad kad gledam svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu gotovo da nema ni jedne. Ni traga jednom Valderrami, Voelleru, Klinsmnnu, Đurovskom i sličnim lepršavim virtuozima. Sve je to kratko podšišano, izbrijano, istetovirano…
Pa ipak i usprkos svemu čvrsto sam odlučio koje ću precizne upute ovih dana dati svojem frizeru.
