Početak XX stoljeća je bio u krajnju ruku nemirno razdoblje, posebice za Amerikance, obilježen jazzom, alkoholom i ropstvom. Sve troje se savršeno dobro očitava u burnoj vezi koju je ovaj dvojac započeo.

Iako je Zelda već u ranoj mladosti pokazivala znakove neprilagođenosti te je prkosila društvenim normama i pravilima dobrog ponašanja, kroz roman iščitavamo kako je tek uz Scotta sva njezina ludost došla do najboljeg izražaja. On je bio taj koji ju je prihvaćao takvu neograničenu kakva jest, on je bio taj uz kojega se Zelda osjećala slobodnijom da upriliči nekakav svinjac u svom životu, tj. u njihovom životu. Leroy savršeno balansira između različitih razina naracije; tako se tu može pročitati iskaz razmažene, južnjačke ljepotice koja je bila i unuka senatora i guvernera i kojoj je bilo jedino stalo do toga da se popne na stol i zapleše u obližnjem klubu dižući suknju visoko do struka. S druge strane kroz zreliju fazu ( ili bolje reći poodmaklu fazu života) vodi nas glas razumne osobe obilježene emotivnim slomom koja potpuno razumije stigmu kojom je njezin ljubomorno-nastrojeni muž želi obilježiti. Koliko god da je Zelda bila izvan svake granice drskosti, izvan svakog majčinskog poriva te tu da priređuje skandale ne bi li zapalila plamen svoje stare slave, toliko je bila ovisna o Scottu, posebice u vrijeme kada je često bila zatvarana u sanatorije ne bi li je pokušali dovesti u red. Ali, to je klasičan primjer ropstva, to je leit-motiv osobe koja trpi psihičko i fizičko zlostavljanje i vrti se stalno u istom začaranom krugu, ne vidjeći drugu opciju. Scott je do nekih granica bio vodič kroz njihov buran život; svojim pisanjem je stjecao novac i time ga možemo staviti u koš zajedno s ostalim pater-familiasima koji su glava kuće i na kojima leži cijela odgovornost. Stoga nije bilo teško ženu proglasiti ludom, nesposobnom da se brine o dijetetu, kriviti je za sve nevolje i općenito joj uskratiti slobodu u svakom pogledu. Na neki način glava kuće ima to pravo, podrediti život vlastitim potrebama. Međutim, treba isto tako znati činjenicu da je Zelda prvenstveno bila konkurencija Scottu, kad se radilo o pisanju. Često se ona žali kako joj muž krade rukopise i ideje, te preuzima njezine tekstove i objavljuje ih po svojim imenom.

Iako je Zelda postala ikonom mondenog života američkih dvadesetih i tridesetih, iako je odmakla od standardnog viktorijanskog modela ženstvenosti i identiteta poslušnog psića, tragično je kod nje što je halapljivo uživala u ljubavi od koje je dobivala samo mrvice. To ju je i dokrajčilo, ali i činilo onim što je bila. Postala je uigrana mazohistica i žrtva ljubavi koja ipak nije dosegnula svoju najsjajniju točku. Ili, ako ćemo pitati Zeldu, ona će spremno odgovoriti:  „Ne želim živjeti – želim prvenstveno voljeti i živjeti usput.“*

Kristina Kegljen

* „I don't want to live – I want to love first, and live incidentally.“