Izvor: voxfeminae.net

Autorica: Tihana Bertek

Ann Radcliffe (rođena Ann Ward), spisateljicu koju je esejist Nathan Drake nazvao „Shakespearom romantičarskih pisaca,“ mnogi smatraju glavnom predstavnicom i začetnicom žanra gotičkog romana, a njeni divlji i turobni pejzaži, mračni muški likovi i mistična atmosfera pronašli su mjesto u djelima Johna Keatsa, Mary Shelley, sestara Brönte, Brama Stokera i mnogih drugih.

O njezinom privatnom životu vrlo malo toga je poznato, zbog čega je i slavna pjesnikinja Christina Rossetti navodno odustala od pisanja biografije. Radcliffe se rijetko pojavljivala u javnosti, uz iznimku povremenih odlazaka u kazalište, i nije vodila aktivan društveni život. Kako bilježi The Edinburgh Review, „držala se po strani, poput dražesne ptice koja pjeva svoju samotnjačku melodiju, skrivena i neprimjetna.“

Rođena 9. srpnja 1764. u Londonu kao kćer galanterista Williama Warda i Ann Oates. Bila je relativno dobro obrazovana, načitana, te je poznavala neke od tada značajnih ličnosti, poput britanske autorice Hester Thrale i jedne od osnivačica ženskog društva Bluestockinga, Elizabeth Montagu. S 23 godine udala se za Williama Radcliffea, novinara, urednika i suvlasnika The English Chroniclea. Kako bi ispunila vrijeme dok je on radio, Ann se počela baviti pisanjem. Budući da nisu imali djece, svog je supruga smatrala „najbliskijim rodom i prijateljem“ te su zajedno puno putovali, velikim dijelom zahvaljujući njenoj zaradi od romana.

Radcliffe je objavila ukupno šest romana: The Castles of Athlin and Dunbayne (1789.), A Sicilian Romance (1790.), The Romance of the Forest (1791.), The Mysteries of Udolpho (1794.), The Italian (1797.), i Gaston de Blondeville (1826.).

Godine 1816. objavila je i knjigu poezije. Posljednji roman, Gaston de Blondeville, objavljen je tek posthumno, a ističe se utoliko što je jedini roman u kojem nadnaravna događanja na kraju nisu objašnjena te zato što u predgovoru, naslovljenom “On the Supernatural in Poetry,” sadrži autoričina razmišljanja o gotičkoj fikciji i sublimnom.

Godine 1795. objavila je i svojevrsni putopis A journey made in the Summer of 1794 through Holland and the Western Frontier of Germany bogat slikovitim opisima, ali i političkim opservacijama.

U romanima Ann Radcliffe obično nalazimo potlačene, strastvene djevojke, mlade ljubavnike, nadmoćne patrijarhalne zlikovce, vjerne sluge, gotička zdanja obavijena bršljanom, zlokobne trezore, romantičarske pejzaže i tajne koje treba otkriti.
Radnja se, ukratko, sastoji od lijepe djevojke koja je progonjena u slikovitom ambijentu i koja je naizmjenično u opasnosti i nadomak utočišta. Na kraju bi sve nadnaravne epizode bile objašnjene, a djevojka bi se udala za svog voljenog. Zapleti podupiru tradicionalne vrijednosti poput časti i poštenja, ali istovremeno otkrivaju političke stavove o potlačenosti žena u patrijarhalnom društvu.

Radcliffe je bila upoznata s idejom sublimnog Edmunda Burkea te je usavršila upotrebu pejzaža u književnosti smještajući likove u pomno konstruirane ambijente. Njeni elaborirani pejzaži nastali su pod utjecajem slikara Claudea Lorraina i Slavatora Rosa, a sublimno je koristila kao pozornicu na kojoj zapleti mogu biti vođeni na odgovarajući način, ali i koja joj dozvoljava građenje napetosti i psihološku manipulaciju čitateljem.

Romani ‘Misterije Udolpha’ i ‘Talijan’

U prvom od dva najpopularnija romana, The Mysteries of Udolpho, pratimo sudbinu Emily St. Aubert koja nakon majčine smrti putuje s ocem i zaljubljuje se u Valancourta. No, otac ubrzo umire te je Emily prisiljena živjeti s okrutnom rodbinom koja joj pokušava nametnuti brak s vlasnikom udaljenog, jezovitog dvorca. Nakon niza zastrašujućih događaja, Emily uspijeva pobjeći, preuzima imanje rodbine te biva ponovo ujedinjena s Valancourtom.

U romanu The Italian prevladava mračna i turobna atmosfera, a dominira upečatljivi lik redovnika Schedonija koji je vođen osjećajima bijesa, licemjerja i krivnje, i kojeg mnogi smatraju psihološki najrazrađenijim likom Radcliffeove. Roman se bavi temama ljubavi, odanosti i progona u sklopu Inkvizicije, ali i aktualnima pitanjima u vrijeme Francuske revolucije, poput religije, aristokracije i nacionalnosti.

Utjecaj na englesku književnost

Unatoč tome što iz današnje perspektive njeni romani ne predstavljaju zanimljivo štivo, Radcliffe zauzima važno mjesto u povijesti engleske književnosti kao utemeljiteljica nove vrste gotičkog romana u kojem su nadnaravni i jezoviti događaji na kraju objašnjeni.

Također, neporeciv je njezin utjecaj na porast popularnosti gotičkih romana koji je uslijedio, a njeni su zlikovci pridonijeli razvoju bajronovskih likova. Divili su joj se Honoré de Balzac, Victor Hugo, E. A. Poe i Charles Baudelaire, a spominje je i H. P. Lovecraft, ističući njen osjećaj za nezemaljsko i zastrašujuće te stvaranje sablasne atmosfere. No, bila je i predmet parodije: u romanu Jane Austen Northanger Abbey mlada i naivna Catherine pod utjecajem čitanja gotičke književnosti svuda oko sebe vidi misterije, urote i nadnaravne događaje.

Heroinizam

U Radcliffeinim heroinama, kritičarka Ellen Moers pronalazi izraz književnog feminizma kojeg naziva ‘heroinizmom.“
Heroinizam može imati različite oblike, poput intelektualne, strastvene, zaljubljene ili putujuće heroine, a protagonistice u ovom slučaju spadaju u potonju skupinu: prisiljene su napustiti dom ili sklonište, bježati; „one se kreću, djeluju, nose se s promjenama i pustolovinom.“
Iz tog razloga gotički roman možemo smatrati ženskim ekvivalentom muškog pikarskog romana.

Putovanje heroina odvija se i u zatvorenim prostorima gdje istražuju hodnike, trezore, skrivene prolaze, napuštene i zaključane odaje. Samo je u unutarnjem prostoru, objašnjava Moers, u to vrijeme heroina romana mogla putovati bez da joj bude narušen ugled.

Kasniji život i smrt

Nije poznato zašto je u dobi od 32 godine, na vrhuncu karijere, Radcliffe prestala objavljivati. Navodno joj se nije sviđao smjer u kojem je gotička fikcija krenula, stoga je i njen posljednji roman objavljen za života, The Italian, napisan kao svojevrsni komentar na roman The Monk M. G. Lewisa, kojem je zamjerala upotrebu ‘horora’ umjesto ‘terora’.

Njene posljednje godine života obavijene su velom tajne. Neki tvrde kako je patila od depresije, a neki kako je pod utjecajem vlastitih fantazija izgubila razum te bila hospitalizirana. Poznato je da je posljednjih 12 tjedana života patila od astme, pa je smrt 7. veljače 1823., kako barem navodi njen suprug, bila posljedica fatalnog napada.

Ludilo se negira i u memoaru kojeg je napisao Sir T. N. Talfourd, vjerojatno vođen napucima Williama Radcliffea, što je potvrdio i liječnik u priopćenju nakon smrti. Ann Radcliffe pokopana je u Londonu u crkvi Sv. Juraja na Hanover Squareu.