Bješe Božić što uličnim grije
Vatrama se, padale kočije
S mostova, grad u korotnoj boji
Po neznanom određenju ode
Il niz Nevu il uz njene vode –
Samo dalje od grobova svojih.
S Galerne se crni luk, limeni
Kokot pjeva u Ljetnjem, sleđeni
Mjesec, ali bistavi, srebreni,
Na srebrnim vijekom sad stoji.
Zbog tog što se svima putevima,
Zbog tog što se pragovima svima
Sjenka sporo bližila, afiše
Trgao je vjetar sa zidova,
Plesao je čučeći dim s krova,
A jorgovan na groblje miriše.
I grad, što ga Avdotja carica
Ukle, mahnit, Fjodorovom sličan,
U svoju je maglu odlazio,
I iznova iz tog mraka zija
Peterburžac stari i bekrija,
Doboš ko pred maknuće je bïo…
I uvijek u zapari studnoj
Toj, predratnoj i groznoj i bludnoj,
Neki tutanj budući se čuo.
No tad bješe čujan a prigušen,
I, gotovo ne tičući duše,
U nevske je smetove tonuo.
Ko u strašnom zrcalu noćnome,
Prepoznati u bjesnilu svome
Samog sebe čovjek htio nije –
A dotle se niz kej legendaran,
Primicao, ne iz kalendara,
Već istinski dvadeseti vijek.