Zahvaljujući književniku Dinku Deliću, Književnost.org je u mogućnosti objaviti ovaj nesvakidašnji i iscrpni intervju, bolje reći ”Bipoetički performans” dva stvaratelja – Dinka Delića i Đorđa Nešića. O stvaralaštvu, književnosti i životu čitajte u tekstu ”Sa granice na rubu stranice”.
SA GRANICE NA RUBU STRANICE
Bipoetički performans
Kuća Milutina Milankovića – Dalj, 18.09.2009.
Soba Dinka Delića – Tuzla, 08.06.2012.
ĐORĐE NEŠIĆ: Ti si se, Dinko, pojavio na književnoj sceni objavljujući pjesme po časopisima da bi, relativno kasno, uobličio svoju prvu pjesničku knjigu: 1998. godine, ako se ne varam, odnosno 1997. godine, kako smo već pričali o izdavačima koji uzmu novce od donatora, pa onda zadržavaju knjige po godinu ili više, dok za tu svrhu određenu donaciju upotrebljavaju po svome nahođenju. Ta knjiga, Opljačkani sarkofag, izazvala je iznenađenje na književnoj sceni atipičnošću svoje poezije, odudaranjem od opšteg toka u kojem je ta poezija išla. A ona se na prostorima bivšeg zajedničkog srpskohrvatskog jezika tih godina kretala u kvazirodoljubnim tokovima. Sarkofag je bio i tematski i jezički interesantno a dobro realizirano postmoderno pismo – osjećaj književno odgojenog i urbanog čovjeka koji se prema literaturi i kulturi iz koje je ponikao odnosi autoreferentno i intertekstualno. Iščitavao se odmaknuti i kritički odnos pojedinca prema tradiciji i literarnoj zajednici u kojoj se realizuje kao autor.
Tvoja su poetska ishodišta, jednim dijelom, u ‘60-im i ‘70-im godinama u beat-poeziji, u idealizmu “djece cvijeća” koji su na miran način pokušali promijeniti svijet. Ali mi smo svjedoci pojave da se svijet mijenja nasilnim putem, da je rat ružna konstanta i da se neprestano događa. Balkanski ratovi devedesetih su, zapravo, središnje mjesto tvoje trilogije, u koju osim Sarkofaga spadaju i Bosanska knjiga mrtvih iz 2001. godine i konačno pripremljena za štampu Daroga za Katmandu. Pitam te za opredjeljenje: da tvoja poetska ishodišta budu blues, rock & roll i beat – sexualna i društvena revolucija hippie-pokreta ‘60-ih, čak i šansona kao trubadurska poezija sa tradicijom od francuskog srednjeg vijeka što, opet, u evropskoj književnosti živi i danas. Kako si ti doživio svoju pojavu na književnoj sceni?
DINKO DELIĆ: Zapravo, moja fascinacija muzikom nastala je vrlo rano i to je sasvim prirodno. Šta drugo mlad čovjek u životu da radi nego da svira i da pjeva, da sluša muziku i gleda filmove u kojima drugi mladi ljudi plešu, skaču – žive drugačiji: razdragan, radostan i slobodniji život nego onaj koji smo mi živjeli krajem ‘70-ih godina, kad smo imali svojih 18 i 20, kada smo bili studenti. U to vrijeme muzika je bila moja opsesivna kategorija. Ali fascinacija literaturom je daleko starija. Bio sam “rana ptica” u čitanju, jer kao jedinac u porodici zaposlenih roditelja, ostajao sam sa knjigom i čitao Kiplinga, Karla Maya i Daniela Defoea, ali i grčke mitove, Ilijadu i Odiseju u prozi za omladinu. Tako da sam kolonijalnu i antičku riznicu zapadne kulture poznavao još u djetinjstvu i kasnije to doučavao kao i svaki pismen Europejac. Spajanje muzike i literature desilo se na studijama u završnim godinama, kada sam – čitajući savremenike: Šalamuna, Janevskog, Slamniga, Popu, Dizdara i Parunovu, odnosno: Ginsberga i Kerouaca, Ferlinghettija, a naročito Jima Morrisona i Boba Dylana – moje oduševljenje pop-kulturom prenio u akademsku sferu.
Shvatio sam da mnogo pisaca širom svijeta nisu uslovljeni lokalnim horizontima, već pišu slobodnim rječnikom savremenog senzibiliteta. Umjesto velikih tema, umjesto metanaracije i patetične tradicije – svakodnevnica i jednostavnost, groteska banalnosti i lakrdija moralizma ukazali su se preda mnom kao oaza. Recimo: Tomaž Šalamun na slovenačkom u jednom poetskom zapisu, nije haiku, ali…
ĐORĐE NEŠIĆ: Kinez je u pitanju… He, he…
DINKO DELIĆ: Jeste, Ha, ha, ha… Dakle, Šalamun pjeva: “Videl sem Kitajca, strašen Kitajec!” Bilo je inspirativno vidjeti monumentalne spomenike literature i kulture kako padaju u prah pred ironičnom sadašnjosti koja se razorno ruga. Ljudi, učeći, kaskaju za svojim vremenom. Učiš šta je bilo u prošlosti, u prošlost se uzdaš, u prošlost vjeruješ, a sadašnjost ti bježi. Ona izmiče. Moj život je u sadašnjosti. I moja briga vascijelog života bila je: kako da uhvatim vlastitu sadašnjost. Pa sam to činio poezijom. I muzikom. Moja prava potreba da pišem buknula je kad sam poželio da pročitam knjigu kakvu nisam mogao nigdje naći. Poslije hiljada i hiljada pročitanih strana i duhovnog poznanstva sa stotinama pisaca, poželio sam pjesmu koja bi drugačije rasplamsala moju strast. I onda sam pokušao da je napišem, jer me više nije mogla omađijati tuđa pisana riječ.
Đorđe Nešić i Dinko Delić
ĐORĐE NEŠIĆ: Da, ali u tvojim pjesmama osjećaj nezavisnosti, u prvom planu, izvire iz autoreferencije prema tom istom tekstu kao estetičkom, ali i političkom fenomenu. No pjesme su ti raznolike i neke među njima su, zavodljivošću muzičkog ritma, vrlo bliske publici, dok je u drugima istaknut kritički odnos prema tradiciji, prema vladajućoj ideologiji. Treće su, opet, gnomske i hermetičke…
Ponavljam, tvoja su poetska ishodišta bila vezana za bit poeziju i hippie-kulturu, za knjige Kena Keseya, Alena Ginsberga i Jacka Kerouaca, za filmove Waltera Hilla, Miloša Formana, Francisa Forda Coppole i Dennisa Hoppera. Iz toga vremena pamtimo eksperimente sa drogom, antiratni protest i Vietnam, psihodeličnu rock muziku i meditaciju, sexualnu revoluciju i omladinski pokret. Otuda pamtimo idealističke težnje da se iz korumpiranog zapadnog društva izađe dalekoistočnim putem, da “djeca cvijeća” nađu slobodu i ljubav – da se na miran način promijeni svijet. Ali ti si, Dinko, silom nužnosti, kao civilni svjedok bosanskohercegovačkog rata, pisao i poeziju koja conradovski dotiče apokalipsu i pronalazi “srce tame”. Te pjesme donose tragički kontrapunkt u tvoje, inače, drske “hippiejevske” stihove otpora malograđanskom društvu…
Kao tvoj dugogodišnji prijatelj sa studija i sada kao čitalac od struke, pitam te: zašto si ova poetska ishodišta iz mladosti upotrijebio kao ambijent u knjigama svoga zrelog doba? Kakav to blueser i šansonjer progovara iz tebe u vrijeme kad trubaduri iščezavaju pred ognjem, mačem i tranzicijskim torbarima?
DINKO DELIĆ: Život pod anestezijom, životarenje u neznanju čini ljude neosjetljivim za stvarnost. Historija se ponavlja, umjetnost i politika izražavaju se kroz repetiranu farsu koju potrošač (d)oživljava kao vrhunski spektakl. Naročito u iskustvu malih naroda jer su, inače, na marginama globalnog tranzicijskog procesa. Ratovi vođeni nakon raspada Titove Jugoslavije najbolji su primjer takve farse. Proklamacija demokratije i nacionalnog oslobođenja, zanos imperijalnog ili braniteljskog ponosa i dostojanstvo žrtava unakaženi su zlodjelima: lažima i kriminalom – pljačkom koja se pokazala kao primarni motiv političkih vođa i njihovih pseudonarodnih autokratskih stranaka. Kultura i umjetnost “domovinskog”, odnosno “otadžbinskog”, rata bile su, čast izuzecima, karikaturalni odraz tog ratnohuškačkog vodvilja i grotesknog takmičenja među “novim” i “starim” identitetima. Kultura i umjetnost bile su izraz potrebe za priznanjem i ukorjenjivanjem kulturnog revizionizma koji je, na svakoj strani, opravdavao nacionalni “blitz krieg”.
Moja autorska dada nije se mogla prepoznati u takvom okruženju. Ja sam duhovno rastao na reliktima hippie-kulture u buri “novog vala” i anarhiji punka. Meni su produkti novokomponovane quasiruralne kulture bili tuđi i neprihvatljivi. Uvijek sam u njima prepoznavao indukovani kolektivitet koji je političkog porijekla, a ne rad kakvog etničkog demijurga. Dok su kosmopolitska društva Zapada proklamovala individualizam i posebnost, dotle je balkanska žabokrečina mahale i majura bila žuđeno dostignuće ovdašnje nakazne i neprirodne grupnosti. Svi narodi svijeta kreativno su od vlastitog folka načinili neki globalni ethno. Tango, jazz i blues, country, rege, bossa nova i salsa, sirtaki, fado i flamenco – samo su neki primjeri uspješne transformacije tradicionalne kulture u moderan i globalno prihvatljiv trend. A politički i kulturni mafijaši na Balkanu stvorili su monstruma kao turbofolk. Imamo njemu paralelan sasvim ilustrativan, primjer u latino podzemlju srednje Amerike – narcocorrido. Simulacija muzike i simulacija društvenosti omogućili su da se komercijalno plasiraju retro-bastardi svake vrste: neoromantizam, neonacionalizam, neofašizam, bla, bla…
Bilo mi je potrebno napraviti odmak prema toj ne-kulturi, gdje bi se, bar u tekstu, mogao osjećati udobno. Morao sam stvoriti vlastitu utopiju, oazu sa smislom. Moj svijet morao je korespondirati sa ratom i biti subverzivan prema vlasti i moći. Morao je sadržavati bunt prema malograđanskim vrijednostima dominantne kulture. Takav model našao sam u ornamentici hippie-pokreta i omladinskog bunta, u radikalizmu sexualne revolucije…
Činilo mi se umjesno suprotstaviti urbani mit omladinskih pokreta šezdesetih, hippie-pokret, sexualnu revoluciju, rock muziku i beat poeziju, on the road prozu – sučeljavati ih kao kulturalne ikone – tragikomediji balkanske kataklizme. Umjesto desetogodišnjeg vijetnamskog rata, “mi” smo imali bratoubilački postjugoslovenski pokolj. Umjesto berlinskog zida, “mi” smo izgradili entitetske barijere i dobili Istočno Sarajevo i Zapadni Mostar, UNMIK Mitrovicu, Brčko district, Prijedor, Drvar i Knin. Umjesto studentskih demonstracija na Sorboni, umjesto Woodstocka – “mi” smo proizveli događanje naroda i balvan revoluciju. Umjesto Boba Dylana i Jimi Hendrixa stekli smo Thompsona i Boru Čorbu. Umjesto slobodne ljubavi i detabuiziranog sexa, doživjeli smo genocid, masovno silovanje, bjesomučnu pljačku i razularenu mržnju. Činilo mi se opravdano tražiti neki novi road to Kathmandu, pa makar i preko porobljenog Tibeta. A ironija, satira i, naročito: maska objesnog adolescentnog clowna bile su mi instrumenti u tom performansu. Jer, naravno, translacija jednog vremena u drugo ne može biti doslovna. Zaista je brutalni cinizam čuti izvorno punkerski, a danas papanski prigovor o “beslovjesnosti hippieja” od neukih, ali pragmatičnih likova ogrezlih u tajkunsko-šovinističku “bajku”.
ĐORĐE NEŠIĆ: Već smo pominjali sinkretizam. U projektu Daroga za Katmandu konkretno, to je spoj muzike i poezije i likovnog izraza. Prema nekim antropološkim nalazima prvi pjesnik i ljekar i muzičar i slikar i kostimograf i scenograf bio je plemenski vrač – šaman. On je kreirao društveni doživljaj i donosio duhovne, magijske, estetičke – dakle sinkretičke poruke saplemenicima. A odatle, iz toga jedinstva odvojile su se umjetnost, nauka i religija. No, muzika i poezija dugo su ostale skupa u “istom zagrljaju”, kao u narodnoj lirici, kod renesansnih trubadura, u francuskoj šansoni i grčkoj rebetici. Poimenice, čujemo to kod kanadskog kantautora Leonarda Cohena, ili odličnih Gilberta Bécauda, Jacquesa Brela, ruskih pjesnika Bulata Okudzave i Vladimira Visockog. Te kod domaćih autora: Arsena Dedića, Đorđa Balaševića, Hrvoja Hegedušića i Ibrice Jusića. No, rijetkost su takve knjige, mutimedijalni projekti, gdje su funkcionalno sjedinjeni ilustracije, muzika i riječi. Otkud ti poriv da uradiš tako nešto? Pogotovo danas kad se knjiga tretira kao roba i kad je snižavanje književnih kriterija preduslov da nas loša literatura i lažne vrijednosti bestsellera zapljusnu i guše… Otkud ovaj donkihotski pokušaj…?
DINKO DELIĆ: Kada umalo da Nives Celzijus u Puli dobije “Kiklopa” u kategoriji Hit godine za knjigu “Gola istina”…
ĐORĐE NEŠIĆ: Da, da… Čak je i Općinski sud u Puli 2011. godine potvrdio njeno pravo na nagradu… Odakle tebi, dakle, ta donkihoterija, ili bolje: dinkihoterija, da ideš sa multimedijskim projektom u “ova šugava vremena”? Koliko je to teško uraditi i kakvu to budućnost ima? Jer već nekoliko godina ti tražiš izdavača za Darogu, tražiš saradnika koji bi se upustio u takvu avanturu…
DINKO DELIĆ: Multimedijalnost i sinestezija prate me opsesivno od mladih dana: knjige, muzika, amatersko pozorište, radio i TV – jedino za likovnost, zaista, nisam vješt. Pa sam ilustratora našao u Bojanu Bahiću, rođaku i prijatelju. Bojan je osnivač umjetničke grupe Art Creation Service. A, porijeklom iz Gradačca, on je sarajevski akademac koji sada živi u Los Angelesu u Californiji. Tražio sam njega, jer umjetnički performans treba da je potpun. Bez te cjelovitosti nisam mogao izraziti energiju zapretenu u “pozorištu” koje mi se vrzmalo po glavi. Činjenica je da i pjesnički jezik ima svojevrsnu slikovnost i muzikalnost, a da boje, pa čak i muzika, nose u sebi nešto od tekstualnog. Taj presjek skupova, taj rudimentarni ritam i emocionalnost bili su mi estetička osnova za izgradnju ovoga multimedijalnog projekta. Na takvim sinestetičkim podudarnostima Bojan i ja zasnovali smo specifičnu arhiteksturu koja se može vidjeti u Darogi za Katmandu. To je mali cabaret, to je vaš lični musicle koji možete držati u ruci. A nije tek prevara publike da se za malo kupljenih kritičarskih fraza neko proglasi piscem i njegov ego podari kratkotrajnom slavom. Moja prva knjiga Opljačkani sarkofag označena je kao zbirka poezije, ali to je tekst kojim, istina, dominiraju stihovi, no značajan je udio proze, a na par mjesta osjeti se diskretan “miris” eseja. Bosanska knjiga mrtvih je već i de facto knjiga kratkih formi. Označena je sa tri različite CIPS kategorizacije. Tu su stihovi esej i proza skoro uravnoteženi. Dakle, moj autorski pristup je nesvakidašnji: žanrovi i književni rod nisu mi prepreka u konstruiranju teksta. Otimam tračke autentičnosti. Otuda i multimedijalnost, jer smatram da hrpe poetskih knjiga danas čame po ladicama i nemaju kontakt s publikom baš zato što su njihova hermetičnost ili njihova patetičnost (kao pandan) tolike da karikaturalni pjesnički subjekt propada u bizarnost i banalnost bez pokrića. A multimedijalnost je srž komunikacije savremenog tehnološkog doba. Spuštanje žanrova i arbitrarnost označitelja duboko su ukorijenjeni u scenske umjetnosti, u TV i u video, u mobilni internet. Ni literatura, naravno, nije izuzetak. Autori se lome između propasti, tzv. “velikih historijskih priča” i multikulturalnosti bjelosvjetskih junaka čija intima interesira malo koga. Nepodnošljiva lakoća postojanja događa se kao izabrani način života i čitaocima i piscima u tranziciji. A sve su to znaci velike promjene, duboke krize i dekadencije među ljudima. Ta katastrofa, taj fundament teško se može (ili ne može) adekvatno izraziti parcijalno, fragmentarno – i neophodna je široka slika (big picture), makar ona bila ironijska i groteskna. Žanr je iscrpiv i otuda su moje knjige multižanrovske, multimedijalne. One su, svaka za sebe, iz udaljene perspektive bildungsroman. A sve tri skupa – trilogija. Kao Goethe, kao Gottfried Keller, svog pjesničkog i narativnog subjekta dovedem do prelomne tačke koju će on (ili neće) preći, pa sazrijevati svakovrsno. Te tri knjige apeluju da budu shvaćene kao cjelina i tu je ključ moje apokaliptične multimedijalnosti i djetinje žanrovske šarolikosti. To su slobode kojih smo mi, knjiški moljci: pisci & pokorni građani, inače lišeni direktivama kanona ili autocenzurom.
Poslije Daroge za Katmandu biće mi teško pisati multimedijalne knjige, jer već sam ih ostvario. Sljedeći uradak, knjiga izabranih pjesama Gitarske i druge pjesme jeste svojevrstan echo – pokušaj da se drugačije pročitaju one, već objavljene, pjesme koje su sada oslobođene multimedijalnog konteksta. A iza nje slijedi knjiga proze u kojoj će biti pripovijetke. Tako da se nadam da ću uspjeti do kraja života napisati i roman. Ha, ha, ha… To nije reteriranje gdje se autor vraća iz živahne multimedijalnosti u dosadu i sigurnost žanra. Ovaj gradačačko-tuzlanski multimedijalac potvrdio se kao takav i sada traži novog sebe. Razlog je izraz, a kakav će on biti, vidjećemo…
U filmu Finding Forrester Gusa Van Santa sa Seanom Conneryjem i Robom Brownom, varira se mit o Salingeru, piscu samo jedne knjige koji se gnuša ljudi uključenih u industriju izdavaštva i štampe. Tamo Forrester kao pisac mentor kaže mladom učeniku: “Neko objavi knjigu da bi povalio žensku, da bi stekao položaj u društvu”. A on je napisao svoj jedini roman da bi se izrazio, i kad se izrazio, prestao je da piše.
Dinko Delić i Đorđe Nešić
ĐORĐE NEŠIĆ: Ti još nisi prestao da pišeš… I, evo… Dragoslav Andrić preveo je ‘70-ih godina antologiju Otisak srca u prašini, izbor blues poezije Afroamerikanaca. A blues je, naravno, kao svjetska muzika bio popularan i kod nas, naročito od kada je ta knjiga osvijetlila činjenicu kako je blues narodna poezija Afroamerikanaca. A blues je blues i kada ga piše Bosanac Dinko Delić… Radio si kao profesor u gimnaziji, kao jazz muzičar, muzičar “na tezgi”, producent mladim muzičarima, kao urednik književnog časopisa, voditelj književnih susreta, kao saradnik na radiju i TV, kao aktivista nevladinih organizacija… Gdje si u toj “američkoj” biografiji prvenstveno našao sebe? Šta te ispunjavalo i bilo najkorisnije, a šta ti je bilo teško da radiš?
DINKO DELIĆ: Bojim se da odgovor na to pitanje ne može biti jednostavan, niti intiman u onoj mjeri u kojoj bi, možda, trebalo da bude. Naime, kaže se: “Tražio je svoju sreću, pa je našao”. Ili: “Ubio se radeći, pa je napravio kuću. I stekao penziju na poslu koji voli”. Ali naša generacija, u prosjeku 1957. godine (svako ima neku generaciju), bila je uhvaćena na trostrukoj razmeđi. Postali smo zarobljeni na rubu dekadencije postsocijalističkog društva koje se već raspadalo, pa smo bačeni u ždrijelo rata, da bi, eto, skončali u divljem kapitalizmu tranzicije i euroatlanskih integracija. Nismo imali vremena da najbolje životne godine provedemo na puni stvaralački način. Ovaj brutalni i anarhični kapitalizam (kome smo hrana) iz uglja, drveta i kamena cijedi životni sok, a kako ne bi iz ljudskog mišića i “nevine” dušice. Kao da si živio tri bitisanja i preživio barem jednu smrt, pa imaš više odvojenih života koje ne možeš zalijepiti jedan za drugi. Tako se i ja pred strogim sudijama, kada me kao ti, Đoko, isto to pitaju, pravdam: “Zašto bi meni bilo bolje, nego svim onim pokradenim i obespravljenim radnicima i penzionerima naših blagoslovljenih postjugoslovenskih država?” Toj ogromnoj većini gubitnika koji su ostali bez porodice, imanja i ideala – pripadam i ja. Na prvoj liniji fronta u borbi protiv siromaštva… Pokušavao sam u toj permanentnoj promjeni (jer na svijetu samo mijena jest, kako kaže Petar Preradović) raditi nešto dostojanstveno, iza čega mogu da stanem, ma koliko kratko da je trajalo. Bilo da je to katedra, govornica ili mikrofon, iza toga mogao sam stati i naivistički (kako kaže Arsen Dedić), izložiti svoje “srdašce” i “rumeni obraščić”, pa honorarno & multikulturalno zarađivati za život. A nisam pristao da izgubim dostojanstvo i radim s profiterima i tajkunima, niti iz političkog, niti iz kulturnog okruženja. Na tom “smetljištu historije” propalih političkih sistema i na otpadu još gorih političkih partija, pokušavao sam ostati svoj: kao Clint Eastwood u filmu Odmetnik Josey Wales. Ha, ha, ha… Uostalom, još je koja godina “igre” pred nama, još će biti “utakmica u nogama”…
ĐORĐE NEŠIĆ: Često literarni tekst kompariraš sa filmom. Poezija i muzika, slikarstvo, video i TV, Internet i mobilna telefonija – važan su sastojak ambijenta u tvojim djelima. Je li moguća interakcija književnosti i informatičkih medija? Hoćemo li ostati izgubljeni u prevodu?
DINKO DELIĆ: Sve je tekst… Medij je poruka… Nakon nadrealističkog narušavanja poetske i sintaksičke fraze, nakon romana toka svijesti, nakon apstraktnog slikarstva, atonalne muzike i jazza, nakon teatra apsurda – organska povezanost umjetnosti i političkog društva nepovratno se urušila. Jedno od njih nije moglo preživjeti smrt mimesisa. Tako da ako se na bilo koji način ponovo sjedinjuju predmetnost i društvenost, rezultat je (gotovo uvijek) politički klon. Treba zapaziti brutalni slom humanističkih ideala, pad morala božanske ljudskosti, kraj umjetnosti apoteoze i prosvjetiteljstva, a konačno: kraj subverzije i mainstreama – jer je rezultat svega toga bio XX vijek sa svjetskim ratovima, genocidom i holokaustom, sa popularnom i postmodernom kulturom, sa informatičkom tehnologijom koja reprodukuje bez kraja i početka, koja čini irelevantnim autentični naturalni svijet. A ovaj XXI vijek što nosi binarnu i quantnu virtuelnu realnost, informatičke jezike i medijski spektakl, biće izvjesno i kraj Gutenbergove galaksije…
Čovjeka su stvorile riječi. Ali civilizacijska nosivost jezika i biblioteke u medijskoj eksploziji danas dostigla je limit ukidajući razliku između teksta i konteksta. Transformativna moć stila izrodila se u nakaznost licemjerja. Sve te apokaliptične priče o “posljednjem čovjeku” i “kraju historije”, o “poeziji nakon Auschwitza” nisu ispričane uzalud. Neopazice smo preživjeli “sudnji dan” – nekoliko puta – neshvatajući kako Hirošima, Treblinka, Guernica, Jermenija, Jasenovac i Rwanda, Srebrenica, Vukovar i Gaza, cunami, Haiti, globalno zatopljenje, fast food, Coca Cola, AIDS i vakcina svinjske gripe, izumiranje Amazona, kloniranje hrane, 11/9, kamikaze, talibani i Tibet – nisu ništa drugo već fragmenti propasti potrošačkog, kanibalskog, parazitskog i uroboričnog svijeta koji proizvodi smeće pa “jede svoj vlastiti rep”.
Ta interpretativna neodrživost, taj nesklad sa materijalnim i duhovnim zakonima Prirode učinio je da su sve discipline ljudskog rada i stvaralaštva postale kumulativne i simulativne. Interpretativni leksički stres proizveden simulacijom svakodnevnih obreda i rituala prerasta moć apsorpcije prosječnog građanina prilikom razmjene značenja. U komunikaciji gdje životvornost, dakle opstanak zajednice, nije svrha, već selektivno bogaćenje i vlast, širi se značenjska praznina dok napreduje uslovljenost i pokornost puka.
Izgubljeni smo u prevodu… Ovo je doba opšte reciklaže i neautentičnosti. Mnogi narodi ponavljaju fragmente povijesti, svoje ili tuđe. Umjetnici i političari dekadentno obnavljaju ideje, koje kao povampireni zombie pretvaraju svakodnevnicu u kolektivni deja vu. Karnevalizacija i spektakl, vaskrsnuta prošlost, revival, retromania i nekrofilija – sve su to pojmovi specifični za već otrcane postmoderne postupke “poigravanja svega sa svačim”, za frazeološko gušenje jezika, za proizvoljno “klizanje označitelja”. Svijet se davi u znakovima koji su proizvedeni i u upotrebi već nekoliko milenija, a hiperprodukcija ih taloži još. Digitalizacija masovnih medija ukida granice između žanrova i stilskih formacija. Nema razlike između animiranog filma i reklame! Dijete često neće shvatiti gdje se prekida “Fanta” a počinju “Simpsoni”… Simuliranje lutkama i mrtvim tijelima kulture postao je bazični “trend”. Estradu eksploatira šund, popularnom kulturom vlada kič, a pomodni postmodernizam artefaktima visoke kulture. To je “demokratizacija”, čitaj: pauperizacija duha realizirana disperzijom medija.
A da li će tako i ostati? Nadam se – ne… Tješi me pomisao da nakon pokolja robova u Rimu, nakon masovnog spaljivanja vještica made in Malleus Maleficarum, nakon kanibalskog žrtvovanja Maya i holokausta – Sunce još uvijek sija i cvijeće miriše. Ljudi se vole i pišu stihove… Put u Kathmandu nećemo naći samo ako ga prestanemo tražiti. Kada pogledamo čudovištu u lice, moramo zadržati sjećanje na ljubav i vidjeti Shire iza Mordora…
ĐORĐE NEŠIĆ: Recepcija tvoga stvaralaštva je dobra, sud o tvome djelu rekli su neki od najtraženijih književnih kritičara Bosne i Hercegovine, a ono što je posebno interesantno je da su za tvoju Darogu recenzije i pogovor pisali Julijana Matanović i Arsen Dedić. Julijana Matanović je jedna od najistaknutijih hrvatskih književnica. Živjela je u Osijeku, studirala i radila na pedagoškom fakultetu i bavila se književnom kritikom. Sada živi u Zagrebu i osim akademske karijere slavna je spisateljica nekoliko izvrsnih bestsellera. Julijana je rođena Gradačanka, vezana za Gradačac kao i ti, i mogla je u tvojim stihovima prepoznati puteve i vozove – ambijent i pejsaž kome je i sama svjedočila. Koliko je to bilo važno za kontakt između vas?
DINKO DELIĆ: Da, to se podudara sa onim pitanjem na početku: kako sam doživio vlastitu pojavu na književnoj sceni… Iako jesam počeo pisati u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama života, objavio sam, vrlo sporadično, svega nekoliko tih mladalačkih tekstova. Ostalo sam bacio. I u književnost “ušao” tek u četrdesetim kao sasvim zrela osoba, profiliran čitalac i obrazovan pisac. Te detalje isticao je Alija Hasagić Dubočanin u recenziji na Sarkofag. Ostali moji recenzenti: Kazaz, Ibrahimović i Durakovićeva istakli su neke bitne odlike moje poetike, ali to su bile recenzije i prikazi – studije i kritika u širem smislu su me zaobišli. Bilo je mnogo usmenih pohvala za pjesme i druge moje tekstove. Časopis “Diwan” koji sam uređivao stekao je mnogo simpatija i ozbiljnu podršku u izdavaštvu. Često su me zvali na poetske večeri i naučne simpozije. Ali onda je došlo do izražaja ono što Arsen Dedić u pogovoru Darogi zove “radikalno pjesničko pismo” i pao sam u nemilost zbog svoga oštrog jezika u uhu i na papiru. Moj prijatelj, pisac i profesor filozofije iz Skopja, Ferid Muhić, kaže: “Ti si, Dinko, veoma poznat, ali nepriznat”. A ja uzvratim da je to sasvim uzročno: zato što me poznaju, zato me i ne priznaju. No, to nije izuzetna pozicija u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj literarnoj praksi. Moj Posavac po rođenju, Alija H. Dubočanin, zamjerio se tvorcu bošnjačkog literarnog kanona, dr. Enesu Durakoviću, i “nestao”. Nije uvršten ni u jednu antologiju toga vrlog profesora, ni u neke druge. Ali to je sudbina nepoćudnog pisca, kako sam rekao u pjesmi Riječ urednika: “Neposlušan /pisac /padne s papira i potone /u /mrak.” Dubočanin i ja nismo neki “laktaroši” i ne otimamo se po novinama i portalima za kolumne i za poziciju opinion makera, tako da uz nemilost moćnika, nemamo podršku ni opozicije, koja protežira svoje miljenike, tzv: “nezavisne pisce”. Nije više dovoljno pisati ni objavljivati knjige poezije i proze – kolumna je postala mjera vrijednosti i društvene važnosti nekog pisca. Ovo su zlatna vremena za novinarstvo: konačno je novinar cjenjeniji od pisca, čak i od samog sebe u odnosu na žanr.
Jeste, Julijana Matanović je Gradačanka i dušom i srcem. Ona je velika spisateljica i veliki putnik. Naputovala se između Turića i Gradačca, između Osijeka i Zagreba i, naravno, svud po “bijelom” svijetu. Putnici su ljudi od ovoga i onoga dunjaluka, kao što je svjedočio i legendarni hodoljubac Zuko Džumhur. Juliška i ja smo se sreli na književnim susretima u Gradačcu i sprijateljili “za tili čas”. Možda je skitalačko iskustvo bilo važno za prvi utisak – nomadske duše su se prepoznale. Ali lično poznanstvo nije presudno za našu saradnju, važnije je autorsko prepoznavanje i simpatija za tekst. Nije teško osjećati poštovanje za spisateljicu Matanović. O tome svjedoče njena mnogobrojna djela kako sam i rekao na promociji bestsellera Zašto sam vam lagala prije desetak godina u Gradačcu. A ona je nešto od svoga odnosa prema mome rukopisu upisala u recenziju koja će se moći čitati kad Daroga izađe iz štampe.
Počašćen sam saradnjom sa Arsenom Dedićem. On je veličanstven stvaralac i izuzetan čovjek. To je vidljivo u mnogo spotova što ih je Arsen uradio u duetu sa mlađim i manje afirmisanim umjetnicima od sebe. Želim mu dobro zdravlje i raspoloženje u godinama koje stižu.
DINKO DELIĆ: No, imam i ja pitanje za tebe, Đoko. Ti si rođeni Bjelobrdac, a ja sam Brođanin. Obojica smo Slavonci, doduše, ti s mnogo većim pravom od mene, jer živiš u Osijeku i okolini cijeli život. No, kako stoje stvari sa pripadnošću literaturi? Naravno, tebe će svrstati u srpsku književnost, mene u bošnjačku. Ali šta je sa hrvatskom literaturom? Da li je ona za tebe i mene nedostupno (neželjeno) tlo? Julijana Matanović je jedno od ključnih imena savremene, ili da budemo jezički precizniji: suvremene hrvatske književnosti. I to je sasvim prirodno. Ali u bosanskohercegovačkoj, ili u bosanskohercegovačkim književnostima – Julijane nema. I to po mome mišljenju nije prirodno.
Ti si, Nešiću, u jednom interviewu za sebe rekao da si “unutrašnji emigrant”, a ja mogu dokazati dokumentima da sam skoro 20 godina poslije rata “interno raseljeno lice”. Vjerovatno si aludirao na to da radiš u Dalju, a stanuješ u Bijelom Brdu i u Somboru, dok ja živim u Tuzli, a imam sve dokumente izdate u Gradačcu. Život je pred obojicu, očito, postavio zahtjevan “teritorijalni” izazov. Literatura i identitet mogu biti vrlo složena tema i opterećeni uticajima vanliterarnog polja. Reci mi nešto o tome…
ĐORĐE NEŠIĆ: Pitаnje pripаdnosti pojedinih pisаcа određenim nаcionаlnim književnostimа često s književno-istorijskog i teorijskog kolosijekа isklizne u polje dnevne politike. U tom smislu indikаtivаn je odnos hrvаtske kulturne politike premа Ivi Andriću.
U ultrаnаcionаlističkim devedesetim Andrić je, kаo integrаlni Jugosloven, odbаčen u zrаkoprаzni prostor, tаmo gdje još uvijek lebdi nesmireni duh Nike Bаrtulovićа. Andrićeve knjige, zаjedno s mnoštvom drugih ćiriličnih knjigа, u svojevrsnom bibliocidu (preko 3 miliona komada!), zаvršile su u kontejnerimа zа smeće, u stаrom pаpiru, ili, u nаjboljem slučаju, u mrаku depoа. Tek u posljednjih nekoliko godinа, pojedinci iz centаrа kulturne moći su se dosjetili dа je Andrić Hrvаt i kаtolik, zаstupljen u аntologiji Hrvatska mlada lirika, dakle: hrvаtski pisаc. E, sаd je trebаlo od integrаlnog Andrićа odrezаti hrvаtski dio kolаčа. Andrićevа djelа izvučenа su iz mrаkа i rаspoređenа po bibliotekаrskim policаmа nа dvа nаčinа: Andrić nа lаtinici smješten je u hrvаtsku književnost, а ćirilični u bosаnsku ili srpsku, već premа nаhođenju bibliotekаrа. Drugi pristup je strogo nаučаn: rаni Andrić, Ex Ponto i Nemiri svrstаni su u hrvаtsku književnost, а ostаlo su dijelile bosаnskа i srpskа književnost u nekoliko vаrijаcijа.
Enciklopedija opća i nacionalna u 20 knjiga (Pro Leksis d.o.o i Večernji list d.o.o, Zagreb 2005, knjiga 1, str. 218) dаje nov nаučni doprinos ovom predmetu: “Andrić, Ivo – hrv. i bos. književnik (Dolac kraj Travnika; 10.10.1892 – Beograd, 13.03.1975)”. U dvаdesetаk rečenicа, koje čine odrednicu, nemа ni pomenа o srpskoj književnosti ni o življenju Andrićа u Beogrаdu. I kulturni dodаtаk “Jutarnjeg lista”, Bestseler, odlučio se dа dȃ doprinos u secirаnju Andrićа. Tаmo se može pročitаti dа su Andrićevi dijаlozi nа bosаnskom jeziku, leksikа mu je srpskа, а sintаksа hrvаtskа. Eto prаvog putа dа se Andrić “lаserskom metodom” ili putem “fisije” prаvilno rаzbije nа nаšeg, njihovog i onog trećeg. A potomci nekа, аko bаš žele, integrаlnog Andrićа čitаju nа engleskom jeziku!
Načelno, duhu piscа (ne baš svakog) imаnenetnа je težnjа kа univerzаlnom, čežnjа zа аpsolutom; u njegovoj prirodi je dа spаjа, а ne dа dijeli. Čаk i kаd mu je ishodište lokаlno, u tom mikrokosmosu gа zаnimа sаmo ono što može dа uznese do opšteg.
Nа prostorimа gdje se držаvne grаnice u jednom vijeku mijenjаju pet šest putа, а lingvistički jedаn jezik cijepа nа četiri političkа jezikа, potrebаn je mаksimum tolerаncije dа bi se odredilа pripаdnost pojedinih pisаcа određenoj nаcionаlnoj književnosti. Nijedаn od mogućih elemenаtа pripаdnosti (jezik, držаvа rođenjа piscа, nаcionаlnа pripаdnost, lično opredjeljenje zа određenu kulturu, temаtskа ishodištа), ni svi oni zаjedno ne dаju uvijek konаčаn odgovor. Engleski, špаnski, portugаlski, frаncuski, аrаpski i još neki jezici rаsprostiru se i izvаn mаtičnih držаvа. S druge strаne, pojedine nаcionаlne književnosti nаstаle su nа dvа ili više jezikа. Dаnilo Kiš je, u drugom kontekstu, rekаo dа je njegovа jedinа domovinа srpskohrvаtski jezik, jezik kojeg više nemа.
Brojni su primjeri dа književnici ne pripаdаju nаcionаlnoj književnosti držаve u kojoj su rođeni; bilo ličnim opredjeljenjem, bilo sticаjem istorijskih okolnosti. Još su brojniji primjeri nepodudаrnosti piščeve nаcionаlnosti i nаcionаlne književnosti kojoj njegovo djelo pripаdа. Ponekаd ni lično opredjeljenje piscа nije dovoljno (slučаj Meše Selimovićа). Nа prostorimа gdje se kulture prepliću, а jezik je isti ili srodаn, čini se dа je nаjbolje rješenje kod pojedinih pisаcа dvojnа ili trojnа pripаdnost. Veliki pisаc čini čаst književnostimа kojimа pripаdа; njegovo djelo nаdrаstа uske nаcionаlne okvire. Andrić je i srpski i hrvаtski i bosаnski i evropski i svjetski pisаc. Nа gubitku su sаmo kreаtori i pobornici etnički čistih kulturа koji ne shvаtаju dа se duhovnа bаštinа opire teoriji “krvi i tlа”.
Premа držаvnim grаnicаmа gаjim аmbivаlentnа osjećаnjа. Prezirem ih jer znаm dа nisu vječne, dа su nаstаle rаtom, trgovinom ili kompromisom. Bojim ih se jer me njihovi čuvаri tretirаju kаo sumnjivu osobu: pretresаju me i pokušаvаju dа mi prodru u dušu. Ponekаd mi se učini dа sаm svoj sаmo nа onih pаr stotinа metаrа ničije zemlje između dvije grаnične rаmpe.
Grаnice u kulturi me iritirаju, pogotovo kаd su u dosluhu s držаvnim grаnicаmа. Stogа permаnentno prenosim knjige i književne čаsopise iz jedne u drugu držаvu (uputstvo cаrinikа zа početnike: “možete unijeti do tri knjige istog nаslovа; dok pivskih flаšа možete unijeti pet komаdа”). Nervirа me kаd vidim dа se djeci i mlаdimа kroz čitаnke, lektiru ili nаstаvne progrаme poturаju efemerni nаcionаlni pisci nаuštrb velikih pisаcа svjetske književnosti. Svojim smаtrаm svаkog piscа svjetske literаture čije me se djelo dotаklo od kаd sаm nаučio slušаti i čitаti. Bliskim smаtrаm svаkog dobrog piscа čiji jezik rаzumijem do tаnčinа. Bivši prostor bivšeg srpskohrvаtskog jezikа smаtrаm svojim kulturnim prostorom. Nisаm unitаristа ni politički jugonostаlgičаr. Volio bih dа ono što pišem imа recepciju nа cijelom tom kulturnom prostoru.
DINKO DELIĆ: Da, disidenti bilo koje vrste (ako se može tako reći) nisu omiljeni u matičnoj sredini. Tako je bilo i sa Oskarom Davičom i Mirkom Kovačem, Bogdanom Bogdanovićem, Dubravkom Ugrešić… Kontroverze sa Andrićem u Bosni i Hercegovini “eruptirale” su nakon teksta Muhsina Rizvića: Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu (Ljiljan,Sarajevo1995). I traju još i danas… Ali nisu svi “pojedinci iz centаrа kulturne moći”, kako kažeš, bili rigidni prema Andrićevom djelu, izražene su i drugačije ocjene.Vjerovatno bi najbolje bilo o svakom piscu “suditi” prvenstveno prema vremenu u kojem je živio, jer za tektonskih poremećaja koje prouzroči rat pojedinac je, patetično rečeno: “oblutak u rijeci koji struja nosi” – a mnogo rjeđe: “hridina usred matice” – čak i ako postoji mogućnost izbora… Ti i ja smo 90-ih bili na različitim, moglo bi se reći i suprotstavljenim stranama, dok privatno i književno – nije tako. Ali zajedničko nam je da smo, na različite načine, ostali pisci na granici, na rubu. I estetički i politički… Da li su naše provincijalno porijeklo, palanačko mjesto življenja ili naš “mahalski duh” uslovili takvu poziciju? Ha, ha, ha…
ĐORĐE NEŠIĆ: I ti i ja bili smo i uvijek ćemo biti na pravoj strani, a to je ona ljudska strana. Samo ta strana je izabrana, dok ostale, pogotovo ratne, nametnute su strane gdje prvo stradaju vrijednosti koje zbližavaju ljude. Pojedinac snosi odgovornost samo kad ima pravo izbora, ali život nam često nametne iznudicu. Življenje na rubu, na marginalnoj poziciji u mom slučaju je kombinacija izbora i iznudice. Ali, ne žalim se: ta mi pozicija čak i odgovara. Prošla su vremena kad si mogao biti poznat (i priznat!) pisac sjedeći u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu. Nove komunikacione tehnologije ukidaju prostornu distancu. A onaj nivo književnog značaja koji se stiče “obilaženjem” urednika i antologičara, sjedenjem u viđenom književnom društvu ili razmjenjivanjem književnih usluga, nikad me nije zanimao. U literaturi, protokom vremena, padne taština i sve dođe na pravo mjesto.
NAPOMENE O AUTORIMA
Dinko Delić
Dinko Delić je rođen 1957. godine u Slavonskom Brodu. Gimnaziju je završio 1976. u Gradačcu, a Filološki fakultet u Beogradu 1980. godine. Do 1993. radio je u Gradačcu kao profesor književnosti, pisao, bavio se muzikom i pozorištem. Od 1993. živi u Tuzli, sarađuje sa medijima i sa nevladinim organizacijama.
Kao član Jazz Big Banda RTV Tuzla (1993-94) Dinko Delić imao je više zapaženih nastupa. Radio je kao muzički producent mladim rock-grupama i bio prvi muzički urednik redakcije Neovisnog radija “Hayat” Tuzla (1993-95). Učestvovao je u SOROS programima: “Leteća učionica i radionica” (LUR) 1996. u Mostaru i 1997. u Sarajevu. Od 1997. do 2004. godine bio je trener Debatnog centra BiH implementirajući Karl Popper i parlamentarnu debatu u srednjoj školi i na univerzitetu. Tada učestvuje i u debatnim emisijama Za i protiv Redakcije omladinskog programa RTV BiH.
Dinko Delić nastupao je (1996-2010) na mnogim književnim manifestacijama u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji i Maleziji. Bio je predsjednik Savjeta Gradačačkih književnih susreta (2003-2006) i urednik časopisa “Diwan” (1999-2006). Od 1997. godine kao urednik radi honorarno u izdavaštvu.
Objavljena mu je zbirka kratkih formi Opljačkani sarkofag 1998. godine u Sarajevu u izdanju biblioteke “Harfa” Međunarodnog centra za mir. Drugu zbirku proze, poezije i eseja Bosanska knjiga mrtvih objavio je u Mostaru 2001. u biblioteci “Kolaps”Alternativnog instituta. A u pripremi su multimedijalni projekat Daroga za Katmandu i knjiga izabranih stihova Gitarske i druge pjesme.
Tekstovi Dinka Delića su prevođeni na engleski, poljski, njemački, malajski i makedonski jezik. Uvršten je u pregled Savremena bošnjačka književnost, časopis CYM (Spisanie za umetnost), br. 38, CKI, Štip 2003. godine; u antologiju Poezija i humanizam malajskog Instituta za jezik i književnost u Kuala Lumpuru 2004; antologiju biblioteke “Harfa” Međunarodnog centra za mir u Sarajevu 2006; antologiju Treća riječ: postsocijalistička poezija, Monsoon Edition, Calicut (Kerala, India) 2007; antologiju Marka Vešovića Da je barem devedeset treća, Dobra knjiga, Sarajevo 2009; antologiju Hadžema Hajdarevića Do potonje ure, panorama novog bosanskohercegovačkog pjesništva, CDK, Bijelo Polje 2010. godine i antologiju Ervina Jahića Zašto tone Venecija, bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana, KDBH Preporod, Zagreb 2012. Objavljivao je pjesme, kratke priče, eseje i književne studije u web-izdanjima: Muse Apprentice Guild (USA), CEEOL (Njemačka), Eurozine (Austrija), Gangway (Australia-Austria), LitKon (Hrvatska), Balkanski književni glasnik (Srbija)i Blesok (Makedonija), te u časopisima i novinama: Tema, Zarez, Poezija, Bošnjačka pismohrana, Behar i Sapho (Hrvatska), Književna kritika, Gradina i ProFemina (Srbija), CYM (Makedonija), Ars (Crna Gora), Balcanis (Slovenija), Szescsetszescdziesiatszesc (Austrija), Kartki i Ha!art (Poljska), Putokaz, Književna revija, Iza, Razlika/Differance, Most, Lica, Forum Bosnae, Album, Odjek, Godišnjak Preporoda, Ostrvo, Hrvatska misao, Život, Status, Prosvjetni list, Kolaps, Riječ, Motrišta i Diwan (BiH).
Đorđe Nešić
Đorđe Nešić rođen je 1957. godine u Bijelom Brdu kod Osijekа. Diplomirаo nа Filološkom fаkultetu u Beogrаdu (grupа jugoslovenske književnosti i srpskohrvаtski jezik). Upravnik je Kulturnog i naučnog centra “Milutin Milanković” u Dalju. Živi u Bijelom Brdu i u Somboru. Dobitnik je Brаnkove nаgrаde, nаgrаdа “Lаzа Kostić” i “Milаn Lаlić”, Plаkete Sаrаjevskih večeri poezije i nagrade “Sava Mrkalj” Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” Zagreb.
Do sаdа je objаvio: Crv sumnje u jаbuci rаzdorа (pjesme), Rаd, Beogrаd, 1985; Surogаti (pjesme), Rаd, Beogrаd, 1990; Čekаjući Stvoriteljа (pjesme), Slovo, Vrbаs 1995; Hаronov čаmаc (pjesme), Rаd, Beogrаd 1998; Prozor kroz koji Dunаv teče (izabrane i nove pjesme), SKD “Prosvjetа”, Zаgreb 2000; Luk i vodа (zаvičаjni rječnik s ušća Drave u Dunav), SKD Prosvjetа, Zаgreb 2004; drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, SKD “Prosvjeta”, Zagreb 2012; Granica (pjesme), SKD Prosvjeta, Zagreb 2006.
(Književnost.org)
