Zbirka poezije Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću predstavlja, na neki način, čitav niz kadrova koje očekujemo, kada smo već na doručku sa Bukowskim: crno-bijele komadiće treba žvakati dugo, temeljito razotkrivajući zagonetke okusa (i slasti i gorčine), bez namjere da se izbjegne psihološki sadržaj bilo kojeg lika ili detalja sa fotografije.
Tanjina poezija predstavlja, prije svega, potragu za jastvom.
Kroz sedam ciklusa naslovljenih: Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću, Zen barbi, Neutron, Skice surovosti, Razgovori s psihijatrom, Iskustvo i Sretan kraj, provodi nas Pjesmom bez puno umjetnosti, kako je naslovljena jedna Tanjina pjesma, bez uobičajenog poetskog kićenja, ali kroz stepu simbola, ponekad ljutito i uvijek jasno u poruci. Odbijajući estetiku, koju poezija nudi, na urban i često buntovan način, potvrđuje kako slike o životu ne trebaju biti stvarnije od života samog, pa time niti gospodariti njime. Popravljanje slike o sebi oduzima nam vrijeme i energiju za sam život! Tanja ne gubi vrijeme, suočava se sa sobom, suočava se sa golom realnošću, sa duhovima klasične književnosti, sa majčinstvom, sa potrebom pisanja.
Monolog je uvijek okrenut vlastitom biću, ondje gdje spoznaje kako Bog postoji i za plastične lutke, ili u pjesmi Kornjača, kojom sporo ali uporno otkriva svijet, ili u pjesmi Iskustvo, gdje se njena duša posve raskomoti u činjenici kako šutnja nije bila uzaludna.
Dijalog Tanja vodi sa svima, sa muškarcem, sa ženom, (onom u sebi, i onom koju svakodnevno susreće), sa roditeljima, djetetom ili umjetnošću (opet), i uvijek ide do kraja, do paradoksalnih zaključaka o tome što sve ljubav jeste u slikama koje jedemo – Ženska pjesma.
Za mene je to jedna od mogućih formula za dostizanje otkrića. Tanjine pjesme jesu primjer kako paradoks pretvoriti u osobni uspjeh. Pri tom ne mislim na uspjeh osvajanja nagrade na natječaju Književne fondacije “Fra Grgo Martić.” Uspješnost koja je mene fascinirala pri čitanju Tanjine poezije mogla bi se najkraće definirati kao spoznajno-emotivni podvig pri izbjegavanju klopki koje nam nameće naše spolno rođenje. Je li Okidač za otvaranje jednog ženskog bića, u svijetu kojemu je većina Njenih određenja ostalo tek pragma materinstvu i plodnosti, kratka oda sentimentalnosti? Nije!
Ne podliježući toj arhetipskoj ženstvenosti koja umije našim životima potpuno oduzeti težinu, Tanjina poezija hrani hrabrost u svakom trenutku, postaje kuća koja se ruši, postaje lik na rubu živčanog sloma, postaje majka poezije i ostaje dijete… Pitanja su to, determinirana potrošljivošću stvarnosti, sve dok, kao u Strahovima, konačno ne ugledamo tu …tačku koja sve usisava…
Tu nas očekuje demistifikacija, elegantno svarena i odbačena fotografija, potpunost.
Suzana Lovrić
