Iz tiska je izašla knjiga hercegovačkog novinara Emila Karamatića pod nazivom ”Hrvat bez licence”. Riječ je o izboru tekstova u periodu od 2006. do 2014. godine koje je Karamatić objavljivao u Slobodnoj Dalmaciji, Danima, BH radiju 1, portalima neznase.ba i pincomu.  Autor naglašava da je ova knjiga mali prilog objašnjenju kako je nacionalni identitet u BiH u posljednjih dvadeset godina uništavao identitet čovjeka. ”Hrvat bez licence” je i povod za naš razgovor s autorom.

Jeste li Vi, kolega Karamatiću, Hrvat bez licence?

Ne samo ja, nego svi oni koji se pokušavaju usprotiviti mišljenju mase. Danas ako niste dio kolektiva vi naprosto nemate mogućnost za normalan život. U knjizi sam se najmanje bavio sobom skoro nikako. To je traganje za nekim pravednijim društvom. Mi smo dvadeset godina izgubili na objašnjavanju onoga što je u civiliziranom svijetu bukvar života i politike. Mi se još zabavljamo slobodama govora, nacionalnim pravima što je priča iz 19. stoljeća. No, ovdje upravo ta priča može trajati koliko god naši političari požele. Ona je zabava za sirotinju i u toj priči su satkani svi strahovi kojima se upravlja masama. Onaj tko spominje taj problem manipuliranja jednostavno ostaje bez licence, bez života. No više se on ne uzima puškama nego bosanskohercegovačkim Sudovima koji će po nalogu moćni političara uništiti život kome požele. Kad vas ostave bez licence a ostavili su veliki broj ljudi postajete nemoćni. U ovoj državi ne morate biti čovjek, to je bespotrebna kvalifikacija. Najvažnije je da ste Hrvat Bošnjak ili Srbin. Ako ste čovjek i još mislite svojom glavom vi zasigurno ostajete bez licence a onda i bez egzistencije, udarit će vam domoljubi na život. Ja sam uporan pa ta licenca koju u Hrvata daju „Bogom dati prosvjetitelji“ ne može umanjiti onu koju imam i koju sam naslijedio od svojih djedova i svoga ćaće, ona je jača a u noj je ipak čovjek

”Hrvat bez licence” je svojevrsna zbirka Vaših kolumni. Koliko i kako je nastajala?

Ova knjiga nije planirana, ona je nastala slučajno, kao rezultat želje da se sačuva jedno vrijeme u koricama. Tekstove koje sam pisao i objavljivao vremenom nestanu. Internet nije pouzdan čuvar napisanog. Moje drage kolege i prijatelji su me na kraju natjerale da tekstovi budu sačuvani između korica. Svaki tekst je jedan oblik ljutnje ne mirenja sa stvarnošću koju ljudi s lakoćom prihvate. Ja ne znam jeli sreća ili prokletstvo biti van mase ne miriti se sa onim ponuđenim i jedinim mogućim. Kako god bilo, sve što sam napisao bilo je jedno veliko rasterećenje. Ne znam jeli napisano dobro ili loše, ne znam jesam li dobra ili loš novinar, kakav god da sam ja moram kazati i to kazano mora biti na papiru. Pisanje je više od potrebe, riječi, rečenice, misli se moraju izbaciti vani jer ako ostanu u čovjeku one su noćna mora, štete zdravlju. Svaki napisani tekst nekoga naljuti i to je dobro i to mi jest cilj da isprovociram tuđe misli da razvijamo dijalog da se učimo koristiti riječi na riječi a ne toljagu na riječi.

Svi ovi tekstovi su nastajali godinama i svaki bi napisao danas drugačije, ne bih mijenjao sadržaj ni poruku nego bi ga ipak malo izbrusio dao bi mu na ljepoti. Ali valjda je i to prokletstvo objavljenog. Svaki tekst ima jedno zajedničko, svaki je nastao u poslijeponoćnim satima, ali i na različitim mjestima. Neki su pisani u Mostaru neki u Sarajevu, jedan sam napisao osluškujući Vltavu nadomak Karlovog mosta u Pragu. Jedan čak u Sofiji na glavnom bulevaru Vitoša. Beč, Bratislava i Krakov su jako inspirativni bili. Putovanja i pisanje su prelijepa kombinacija za savršenu ljubav. A onda kad je najsavršenija ona je ustvari čežnja. Zna to i ona koja me pratila svojim mislima i koja mi je davala snagu da izdržim poslije svakog teksta.

Ko je ta tajanstvena pratiteljica koja vas je inspirirala?

Pa nekako mi izgleda da bi ona bila ono što i jeste u mome životu, neka ostane tajanstvena. Ona ima jako puno ljubavi u sebi i puno više je daje meni nego što joj uzvraćamo. Žene su oduvijek imale više ljubavi od muškaraca. Srce im je veće i puno više daju od muškarac. Ja imam tu sreću da sam s takvom koja mi daje ljubav i koja me inspirira koja me drži sa svojom ljubavi u životu. Ona je srce u duša mojih pokreta, bez nje sam nikakav novinar. Ona zna da je volim ali kaže ni blizu koliko ona mene.

Pored kolumni, sira javnost Vas poznaje po angažmanu na BH radiju i emisiji „2 u 3“. Odnedavno uredujete emisiju „Ovo je moja zemlja“?

Emisiju „2 u 3“ sam uređivao i vodio deset godina. Oko 400 emisija sam uradio, bili su to često žestoki razgovori sa gostima od politike do sporta pa do gospodarstvenika i umjetnika. Bilo je to široko i šarenio društvo. Za tu emisiju sam dobio nagradu „Sunce Hercegovine“ kao najbolji radijski projekt. Onda sam 2013. godine proglašen novinarom godine u kategoriji radijskog novinarstva. To je nekako i bio znak da sam s tom emisijom dao sve što sam znao i umio. Tako da smo zatvorili tu stranicu nakon deset godina. Ona je ostala upamćena i po tome da radijska emisija može biti zanimljivija od televizijske. Mislim da smo to uspjeli, kad kažem uspjeli, mislim i na kolegu Anesa Mahmutovića, ton majstora koji je godinama radi na tonskim efektima kao onoj dodatnoj čaroliji što radio i čini najboljim i čovjeku najbližim medijem. Radio nema slike ali bi smo raznim tonovima sliku postavljali pred oči naših slušatelja. Čarolija radija i nastaje u onom trenutku kad počnete zamišljati svoju sliku od onoga što čujete. Mislim da sam u tome uspjeli sa emisijom „2 u 3“. Moram naglasiti da vrhunac tog umijeća postižemo sa emisijom „ Ovo je moja zemlja“ za koju mislim da je puno bolja od prethodne emisije. Želja mi je dokazati da radijska emisija može biti popularnija od bilo koje televizijske. I da radio mora imati ulogu koja mu i pripada, najvažnijeg i medija na kojem rade najbolji novinari.

Kakva je to emisija i kakva je to, ova nasa zemlja?

U kako je to teško pitanje kakva je ova naša zemlja. Evo i nakon petsto intervjua koje sam napravio ja još ne znam dati pravi odgovor. On bi mogao biti satkan i u djelu Ive Andrića, Meše Selimovića pa i Miljenka Jergovića ali i Ivana Lovrenovića, Envera Kazaza i Esada Bajtala i još mnogih dobrih pisaca. I nisam siguran da bi smo i nakon svega pročitanog bili sigurni da možemo dati valjan odgovor. Možda se odgovor krije u pripovijetci Ive Andrića „Pismo iz 1920“ u kojoj se govori da je ova naša zemlja, zemlja straha i mržnje. To je onaj prvi dojam, međutim, na kraju priče sudbina glavnog junaka Maksa Levenfelda će nam dati odgovor da je riječ o predivnoj zemlji, zemlji ljubavi i da nam nigdje neće biti bolje nego ovdje ma koliko težili nekoj promjeni ili odlasku iz BiH. Ili preslušajte sve naše emisije koje smo uradili za neki jako precizan odgovor. Ali ni tada zaključak ne govorite nikome jer samo tako ostavljamo mogućnost da od ovako male zemlje svatko stvori svoje slike koje su pokretač opstanka u njoj.

Volite li svoj posao?  

Kad se vratim na početke, bila je to više od ljubavi, bila je to zanesenost, bio sam dušom i tijelom u novinarskom poslu. Međutim, danas je to posao koji jedino znam raditi, od njega živim i novinarstvo, barem kad sam ja u pitanju nije posao, to je način života. Moram pisati, moram reći, kad ne bih pisao, kad ne bih govorio, vjerojatno bih se tukao za pravdu. Zato je dobro što su me prije puno godina primili da počnem sa tim novinskim a poslije i radijskim eksperimentima. Danas je novinarstvo negdje između potrebe za egzistencijom i izbacivanja nagomilane kreativnosti. Pa to onda počesto i nema velike veze sa ljubavlju za tim poslom, to vam dođe kao bilo koja druga potreba u životu koja vas drži na nogama.

Koliko su novinari (ne)moćni u današnjem bh. društvu?

Pa nemoć novinara je prepoznatljiva na svakom mjestu. Dok god budemo imali političare koji su umislili da su srednjovjekovne vođe a ne servisne službe građana, novinari će biti na meti omalovažavanja i maltretiranja. Danas političar može tužiti bilo kojeg novinara za uvredu, povredu časti, koju nikad nije imao, za nanesenu duševnu bol i svaki sudac će biti na njegovoj strani u ovoj državi, a odvjetnici koji ih zastupaju ponašat će se kao da su obranili najsvetijeg među svetima od najgore nemani. Iz osobnog iskustva mogu govoriti koliko sam puta bio na sudu da sam već odavno došao do zaključka kako su pravo i pravda dva različita pojma i kako je kod nas uloga sudova više ceremonijalnog karaktera a ne stvarne želje za dokazivanjem nekog događaja pravnim sredstvima . Pravilo je da se uzima odvjetnik koji ima dobre veze sa sucem s kojim je u dilu. Ako nije tako onda će te u BiH izgubiti i one sporove koji se dobivaju čak i u Teheranu. Međutim onaj ko uđe u novinarski posao, a bude se bavio istraživačkim novinarstvom, mora biti spreman da će imati takvih problema i da će sudovi biti stalno na strani vlasti jer su ih oni i instalirali.

Koji je smisao uopće se boriti sa vjetrenjačama?

Smisao je ovu zemlju osloboditi od te vrste nemani? Treba se svim pravnim sredstvima, iako ne vjerujem u tu metodologiju, boriti i ukinuti zakon koji omogućuje da neko nekoga proganja zbog nanesene duševne boli. Može li itko normalan zamisliti Milorada Dodika Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića, Zlatka Lagumdžiju ili Fahrudina Rdončića sa nanesenom duševnom boli. Dok iskreno se za njih možemo reći da svaki dan nanose duševnu bol svim građanima naše zemlje. I to je potpuno dopustivo. Mislim da su naši sudovi poslije političara najveća sramota našeg društva. Svaki novinar danas napiše i potpiše svoj tekst i onda je potpuno normalno da nepotpisani samozvani komentatori umjesto topova uzmu laptopove i bombardiraju autora svim mogući pogrdama. Ako uzvratite vi ćete odgovarati. Ovo je savršeno stanje za političku i sudsku mafiju u našoj zemlji. Sve to moramo promijeniti inače će svako normalan napustiti ovu zemlju koja će na kraju ostati političarima i sucima i neka udaraju jedni na druge do istrebljenja.

Zasto se neznase.ba?

Znate, dva desetljeća nas maltretiraju sa sloganom „zna se“ i potpuno vam je jasno na koju se partiju odnosi taj slogan. Međutim logičan je bio odgovor neznase.ba. I uistinu u BiH se već dvadeset godina ništa ne zna. Državom vladaju najveći bezveznjakovići, prevaranti, sescikese. Ljudi bez morala koje možete fotografirati u prvim redovima bogomolja koji traže put do Boga, međutim njihovi postupci ih već dvadeset godina otkrivaju da ne vjeruju u njega.