Roman: Sjena jendog Taiba
Autor: Esad Bajić
RECENZIJA
Sevret Mehmedćehajić
U BAJIĆEVOM AZILU
Sjena jednog Taiba je posve čitljiva priča. Ona je skromnih namjera, jer skromno pretendira na to da bude samo ispričana, a dalekih dometa, jer ostavlja utisak na čitaoca i drži ga u potrebnom stanju radoznalosti prema njezinu toku.
Na samome početku ovog kazivanja, glavnoga lika nalazimo u bezimenom sarajevskom kafiću, kako, kao i svi oni koji inače idu u kafiće, – sjedi. Kao da je u nekome svom odunluku. Početak obećava fabulu nekoga popularnog roto romana: kratka kahva, cigareta, pogledi odmjeravanja izmijenjeni s usamljenom konobaricom… Taib (pokajnik) u kafiću susreće Azru (djevicu). Simbolika toga susreta je jedan od stožernih motiva romana: glavni lik je u stalnoj svojevrsnoj katarzi i samopropitivanju, makar ga, iz sasma ljudske perspektive, i ne vidimo kao naročita griješnika, i u stalnome je dozivanju nevinosti, makar nam i nije najjasnije gdje ju je to izgubio, jer ga vazda zatičemo u „čistim“ i neiskvarenim situacijama. Istovremeno, taj susret je i simbolika životne dobi glavnoga lika: susret s mogućnošću doživljaja plotnog (kojeg priželjkuje), ali i istovremena čežnja za zadržavanjem nevinosti i njezine čistote, koja je na iskušenju. Otuda je ovaj roman i tinejdžerski, ma koliko se otrgavao od toga, zato što njegov glavni lik predstavlja nazor i preko noći uzrelu generaciju golobradih mladića i djevojaka koje je ratno moranje takvima načinilo. Pokajnik, ustvari, traga za nevinošću, koja je ovdje u funkciji mirnoga azila za napaćenu dušu prerano sazrelog ratnika i izmoreno tijelo dječaka. Bezmalo, i roman prođe u tome traganju.
Prvim susretom Taiba i Azre pisac poručuje da se nevinost može pronaći, i to i kao rečeni azil i kao oda ljubavi:
Ono što je svima zajedničko jeste čežnja za tim da budu voljeni i da nekom pripadaju. Sve priče, bajke, mitovi i legende, iskustvo ljudi svih vremena i svih naroda pokazuje da ne postoji ništa ljudima tako potrebno kao što je ljubav.
Od te tačke u romanu, od, dakle, pobjede ljubavi u bračnom udruživanju Taiba i Azre, priča se usložnjava. Bajić je postepeno razvija i proširuje novim i kompleksnijim epizodama, a galerija likova se uvećava. Istovremeno, uza sve digresije koje prate glavni tok radnje, nalazimo i neke unutrašnje „ratove“, koji se uporedo odvijaju sa stvarnim ratom junaka:
Daleko sam od svojih ideala, al’ sam sretan što ih imam i što sam ih usvojio svojim promišljanjem, a ne nečijim nametanjem.
Predanost vlastitim idealima iskušana je i u situaciji:
Ostali borci ustadoše i odvedoše mladića u stranu koreći ga za te riječi, no, on, efendija, osjeti žaoku bola u svom srcu, osjeti žeravicu stvarnosti. Ma koliko on nije govorio ništa što tačno nije, ipak, mladić je u pravu. Učen je da riječ bez djela ne vrijedi.
Borba riječi i djela kod efendije ipak nije bila dugotrajna. Nema tu ni dramatičnosti, kakvu nalazimo, recimo, u borbi identiteta, kao čestom motivu u našoj književnosti. Već sljedećega dana efendija je dobrovoljac, predani kušač slasti borbe za domovinu, vjeru, istinu…, borbe o kojoj je toliko čitao i o kojoj je drugima govorio. Trebalo je samo malo fitilja da se potpali taj žar. Već je u svojoj prvoj pravoj borbi prešao tu liniju i iz nje izašao kao pobjednik – sam u sebi:
Nešto neopisivo kolalo mu je venama, osjećao se lahak, ono nešto što ga je čitav život sputavalo kao da je nestalo iz njega. Dokopavši se ravnijeg terena, poče pucati ispred sebe…
Pisac je ne samo ove unutrašnje borbe prikazao kao dobivene, nego i neke druge. Postupkom vještoga pripovjedača je uveo neke zaplete u romanu, koje bismo za nekoliko stranica haman i zaboravili, da bi nas on iznenadno, ali logično, obradovao happy-endom (slučaj preživljavanja ropstva Šemsudina Šestog).
U storijama u Taibovoj knjizi pratimo živote i sudbine četiriju generacija Azrine porodice, čiji je centralni simbol Šemsin šadrvan s četiri česme. Baš kao što voda iz tih česama izvire i otiče, tako se i životna kolotečina pred čitaocem odmotava, odveć bistro i vidljivo i odveć po jednostavnom receptu – naprosto teče. Tu negdje, u metafori toga toka, naznake su i osnovne ideje ovoga romana: svojim sudbinskim određenjem, život teče, kao voda iz šadrvana.
Taib je vjernik. I Azra je na svoj način vjernica. I komandir koji je počinio grijeh u jedinici. I mnogi drugi likovi. Cijeli roman je, ustvari, iskreno ispovijedanje iskrene i duboke vjere, nebrojeno puta potvrđene krijepošću i borbom protiv neprijatelja u ratu i neznanja u sebi, izvanrednim opisima pobožnosti i žrtve i nade u svemilost Svemilosnog. To je vjera iskrenih, koji su stamena karaktera, koji su na brojnim kušnjama, ali su na kraju obradovani optimizmom, baš kao što su Taib i Azra svojim djetetom. Ovaj roman nije misijski, davetski, niti je pisan s takvom intencijom, ali je izvanredan poziv ka putevima vjere i smirenosti koju ona daruje.
Po svojoj, dakle, strukturi, idejnosti, karakteru glavnih likova i simbolici njihovih sudbina i odnosa, Sjena jednog Taiba je muslimanski roman. Koji nije namijenjen za čitanje samo muslimanima nego i svima drugima koji vole pročitati dobro štivo.
Mustafa Prljača: SJENA JEDNOG TAIBA
Esad Bajić prihvatio se kompleksnog zadatka: da u jednom širokom vremenskom rasponu od četiri generacije prikaže čitav niz međusobno isprepletenih događaja, koji se na kraju stapaju u divnu ljubav dvoje mladih ljudi – Taiba i Azre. Njih dvoje zapravo su postvarenje neostvarene ljubavi Meše i Fatime iz vremena kad su se smjenjivale dvije velike carevine: Osmanska i Austro-Ugarska, tri generacije prije njih. Ali, roman u osnovi nije ljubavna priča, Bajić pokušava prodrijeti u unutrašnjost događaja, uhvatiti za onu nevidljivu nit – odnosno niti – i ukazati na onu nevidljivu Ruku koja upravlja time, koja u sve njih utkiva mudrost i čini ih svrhovitim.
Roman je slojevit i zahtijeva permanentnu prisutnost duha, pamćenje onog pročitanog. Pisac iz drugog plana ukazuje i na teškoće, izazove, progone i ubistva s kojima su se od najstarijih vremena u svojim životima susretali Božiji poslanici i njihovi neposredni potomci i sljedbenici i, sljedstveno, svi iskreni vjernici do dana današnjeg. Pa ipak, on to ne prikazuje kao tragičan usud tih ljudi, na to da je neprihvatljiva i nesvrsishodna ta njihova muka; on prije želi kazati da to u konačnici donosi divne plodove i biva krunisano pozitivnim rezultatima, nakon uloženih napora i podnesene žrtve. Žeđ kojom su bili kažnjeni članovi Poslanikove porodice na Kerbeli – u tom možda i najtragičnijem događaju u ranom periodu islama – prije nego su bili smaknuti, rezultirala je, naprimjer, zaživljavanjem tradicije kod muslimana da se pored puta grade javne česme/sebilji, u znak sjećanja na tu njihovu žeđ, koje grade i neki junaci u romanu, dok se imenima koja su odabrana: Jakub, Jusuf, Mustafa, Omer…, održava uspomena na simbole onog najuzvišenijeg s čime su se ljudi susreli u svojoj povijesti i što su iskusili u svom duhovnom i moralnom uzdizanju – na živu, objavljenu vjeru, koja je neumorno podsjećala čovjeka da iza svih događaja stoji nevidljiva i moćna Ruka koja ih pokreće i upravlja kuda želi.
Treći sloj romana otkriva tragične posljedice bošnjačkog odstupanja od duhovnih istina koje su preuzeli od baštinika vjerovjesničkih učenja i koje su u svoj duh upili poput majčina mlijeka. Ali, Bajić ni tu nije pesimističan – kroz nekoliko portretiranih likova i situacija on ukazuje kako na određene deformacije i plitkost u poimanju objavljenih istina, tako i na duboku mudrost i pritajenu snagu tog duha, koji se najsnažnije ispoljava upravo onda kada je i potreba za njim najveća.
Konačno, u četvrtom planu romana je herojska borba tog naroda u zadnjem, najsnažnijem i najopakijem nasrtaju na njega na kraju dvadesetog stoljeća – uspomena na to nastavlja se čuvati kroz obnovljena imena jedne izvanredne petorke u sinovima šestog, pridruženog člana, koji umire u stranoj zemlji a čiji potomci nastavljaju živjeti u mjestu njegova rođenja.
Roman je pisan lahkim i pitkim jezikom, moglo bi se kazati i „mladalačkim“. Kratki i efektni dijalozi, emocijama nabijeni događaji, dramatični obrti i sitni, usputni detalji podaruju mu uzbudljivost i čitaoca drže dokraja vezanog za njega. Bajić se u nekim pasažima uzdiže na iznimno visok nivo kao pisac i uspijeva postići kvalitet stila kojim se odlikuje samo istinska literatura. Budući da se radi o mladom autoru opravdano se može očekivati da će njegovo pero ispisati još vrijednih knjiga, na radost čitalaca.
Roman rado preporučujem za štampanje.
U Sarajevu, 27. aprila 2011. godine
SJENA JEDNOG TAIBA – osvrt Aziza Nuhića
„Roman je subjektivna poezija u kojoj pisac sebi dozvolljava da svijet obrađuje na svoj način“.
Gete
„Svjet romana samo je korekcija ovog svijeta u skladu sa dubokim željama čovjeka“
Albert Kami
Da bi se što bolje i što potpunije shvatio i analizirao sadržaj i smisao romana „Sjena jednog Taiba“, njegove pouke i poruke, citirali smo dvojicu velikih evropskih autoriteta pisane riječi. Navedeni citati jasno ukazuju da nema prave umjetnosti u onim djelima koja „fotografišu“ stvarnost, odnosno koja su prosto ogledalo svijeta. Djela koja obiluju ne promišljenim gomilanjem rečenica, ispraznom igrom riječi, te usiljenim opisima, zasigurno neće pronaći put do čitaoca. Pisac mora imati konkretan stav prema određenom problemu u društvu, ponuditi adekvatno riješenje, odvojiti bitno od nebitnog, ukazati na vječne i nepromjenljive vrijednosti života, a sve to skupa obogatiti dozom mašte, koja nije „ni suviše poletna, niti je podrezanih krila“.
E, upravo takav stav da se primjetiti kod Esada Bajića u romanu „Sjena jednog Taiba“.
Iako roman govori o vremenu koje su proživile četiri generacije, centralno mjesto zauzima ratni period agresije na BiH, te dio poratnog vremena. Sve ostalo što je kazano van tog vremena, ima za cilj da potvrdi, objasni, dopuni ili upotpuni postojeće stanje. Piscu romana, između ostalog je i dozvoljeno da ubacuje scene i kazivanja o nečemu prošlom da bi se objasnilo ono sadašnje ili buduće možda.
Roman je zacijelo slojevit, događaji su međusobno isprepleteni, obrti dramatični uz povremeno „rastrojavanje“ fabule i „prevlasti“ psihološke analize. U pojedinim trenucima dolazi do iščeznuća događaja da bi primat preuzele duhovne i kulturno tradicijske vrjednote.
Primjetno je takođe i konstantno smjenjivanje i preplitanje epskog i lirskog načina kazivanja, što kod čitaoca izaziva jaka emocionalna osjećanja.
Bajić je, neosporno, kroz bogat književni opus, uspio izgraditi svoj stil, autentičan i prepoznatljiv. Naglo sazrijevanje tokom ratnih godina, kao i brojna životna iskušenja, polučili su u njemu neiscrpno emocionalno vrelo, koje se pretače u sugestivno kazivanje, bilo da je ono gnjevno ili blago, tvrdo ili mehko. On istinski doživljava riječ. U prisnom je odnosu s njom, jer mu omogućava umjetničko izražavanje. Znano je već da je riječ piscu ono što je slikaru boja. Riječ je uistinu moćna, jer sadrži veliki broj značenja. Samo rijetki pisci su u stanju da na nov i originalan način izvrše uparivanje i vezivanje riječi u rečenice, umnogostručujući tako njihovu vrijednost. Bajić je očito ukoračio u taj krug odabranih.
Već sam naslov to nam može potvrditi.
Što je zaljubljenom prvi pogled, pobjedniku prvo mjesto, to je književnom djelu naslov. Naslov je esencija svega onog što se nalazi između dvije korice. I zato istinski zaljubljenici u lijepu riječ poklanjaju dužnu pažnju prilikom određivanja naslova svog književnog djela.
Roman „Sjena jednog Taiba“ zaslužuje da se svaka riječ napose analizira.
Pođimo od riječi sjena. Njena suprotnost je svjetlost. Sjena je alegorija koja se odnosi na grešku pogrešku ili grijeh. Njena suprotnost je dobro, korisno ili hairli djelo. Vidimo, dakle, da se sjena i svjetlost, grijeh i dobro, noći i dan, kao i sve druge suprotnosti nalaze u uzajamnoj vezi, međusobno se dopunjuju i objašnjavaju. Da nije noći kako bismo pojmili šta je dan. Da nije grijeha ne bi bilo ni kajanja. Bili bismo meleci. A, dragi Bog voli one koji se preispituju i kaju. Stoga s pravom možemo kazati da duhovni uzlet čovjeka počinje kajanjem.
Slijedi riječ „jednog“.
Da je, recimo, naslov glasio „Taibova sjena“, on ni počemu ne bi privlačio našu pažnju. Ali, kad kažemo „jednog“, znači, nije bilo kojeg. Nije to Taib koji voli kladionice, popravlja automobile ili konobariše u kafani. To je „jedan“ Taib, koji analizira i preispituje svoj životni put i koji se kaje. Za pretpostaviti je da su teret pogreški i samo pokajanje bili jedna od temeljnih odrednica za nastanak romana. Osim na jednom mjestu, gdje Taib govori o svom ne ostvarenom snu… „svoje mladosti, ljubavi mektebskih dana, dedinom ponosu pogaženom, mrtvog babe stidu“, autor nigdje više eksplicitno ne navodi ili potcrtava učinjene pogreške ili grijehe Taibove. To je ostavljeno čitaocu, da između redova traži odgovor, i to daje posebnu vrijednost djelu. Čitajući po treći put knjigu, nisam se mogao oteti utisku da je Taib, ustvari sam autor.
Evo zašto.
Taib je nesumnjivo lik broj jedan, kamen temeljac i nosilac cjelokupne konstrukcije romana. On je sabirno sočivo, kroz koje se prelamaju mnogobrojne nijanse iskušenja, tegoba, posrtanja, padova i uzdizanja. Tipičan primjer naroda kojemu pripada, rekao bih. Nije junak, naprotiv, „deheroiziran“ je. Ima svoje mane i svoje vrline. Kaje se, poziva vjeri i to ga veliča. Tabijat mu ponekad „nadbije“ sabur i to ga udaljava od planiranog cilja.
Međutim, ono što privlači posebnu pažnju, jesu unutarnje emocije koje Taib proživljava u svim spomenutim situacijama. Taj prikaz je sami vrhunac, najbolje u romanu. Samo onaj koji je zaista sve to prošao i proživio, može na onako maestralan način sve to dočarati. Gutao sam knedle, kao da se baš meni to događa i ponavljao u sebi „ovo je fantastično napisano“.
Konačno treća riječ je ime Taib.
Taib u prevodu znači pokajanje i nije je potrebno dalje pojašnjavati i obrazlagati.
Ono što bi još valjalo kazati, a što je bitno za ovaj roman jeste jezik kojim se autor služi, a „čiji je korijen duboko urastao“ u obilje živopisnog autentičnog bosanskog govora. Posebnu pažnju zaslužuje majstorski prikaz psiholoških momenata, napose „nijemog govora“, čiji nam izraz kazuje više od mnoštva napisanih riječi. Tu Bajić podsjeća na Mešu Selimovića, našeg poznatog književnika.
Na kraju treba navesti i osnovne pouke i poruke koje nam autor upućuje.
Uzvišeni Stvoritelj je iznad svega i upravlja svime.
Čovjek je oduvijek bio i bit će do kraja svijeta izložen iskušenjima.
Tragedije su posljedice odustajanja od vjere i kulturno tradicijskih vrijednosti.
Pokajanje je ključ za duhovni uzlet.
Prava ljubav pobjeđuje sve prepreke.
Vjerom i saburom „nadbiti“ tabijat i hir.
Roman sjena jednog Taiba s pravom se može uvrstiti među naša najbolja književna ostvarenja u poratnom periodu.
