Netom objavljeno šesto kolo Biblioteke Poezija, s čak devet novih naslova, nudi obilje dobre poezije i pokoju knjigu kritika.

U izdanju Hrvatskog društva pisaca objavljeni su zanimljivi novi naslovi hrvatskih autora.

Vesna Biga, Bijela panika
‘Vesna Biga svojom poezijom ispisuje jedne od najljepših redaka intimističke poezije… Njeni stihovi zacijelo pripadaju onome što bi se bez ustezanja moglo nazvati vrhunskom suvremenom poezijom’, napisao je Nikola Petković.

Zoran Kršul, Tehnika pukotine
‘Hermetički fenomenolog, fenomenološki hermetist, Zoran Kršul u svakom slučaju piše izvan uobičajenih poetskih strategija… Njegova teška, uporna i tmasta istraga o Genezi jedan je od najzanimljivijih pojedinačnih koncepata u suvremenoj hrvatskoj poeziji’, stoji u opisu Branka Maleša.

Milorad Stojević, Serendipity
‘U hrvatskom pjesništvu prošlog stoljeća imali smo ‘prokletih pjesnika’ i ‘blasfemičara’, spomenimo samo J. P. Kamova, M. Krležu, A. B. Šimića, T. Ujevića i dr. U svojim invektivama i huljenjima oni ipak nisu dirali u ono najsvetije, a to je lirska namjena govora. Na tragu dadaističkih i nadrealističkih provokacija, Stojević napada na posljednji bastion – lirsku kakvoću i poetsku funkciju govora.’ (Zvonimir Mrkonjić)

Aleksandar Hut Kono, Nabrajanja
‘Svjestan da je danas nemoguće izbjeći sudbi da se neposrednost pjevanja svede na naivnost klasične pjesničke riječi, Aleksandar Hut Kono bio je prisiljen da iznutra razgrađuje tradicionalnu poetsku sliku svijeta, da ironijom slavi poetski čin kao akt rasanjivanja. Tako se ustaljeni vrijednosni sistem, vazda iznova mehanički prihvaćen kada je svijest uspavana, postupno obrušava da bi se iz neutralnih, ‘desupstancijaliziranih’ ili negativno određenih pojmova konstituirali drukčiji horizonti smisla, poetika novih poetskih i životnih značenja. Taj akt prevrednovanja vrijednosti doveo je Huta Kona dotle da rezom refleksivne destrukcije otvori živu ranu naše samotnosti i graničnog egzistencijalnog iskušenja, ‘iza pučine.’ (Mario Kopić)

Predrag Vrabec, Voljeti
‘Paradoksalno, čvrstim se mjestom u toj vrteški riječi vidljivog svijeta pokazuje tekst – čitan i oblikovan kao proizvoljno i otvoreno mjesto, kao neprekinuta i beskonačna vrpca – upravo se on tako ustrajno i nepopustljivo nadaje kao mjesto sigurnosti, kao pouzdano tlo. Siguran pred ludilom, koje obuhvaća onoga koji ni za trenutak ne zatvori oči i ne posumnja. Ili je sve drugačije, teško je reći, teško je ne vjerovati! – ali ‘Stabla visine’ mjere se čudom dana i tajnom svakodnevice.’ (Miroslav Mićanović)
Ivan Herceg, Kad će doći Babilon
‘Osobna poetika Ivana Hercega na tragu je onih poetika koje se obraćaju svijetu punom znakova. Plašt znakova koji je prikrivao svijet na kakvoga kada piše o riječima i stvarima misli Michel Foucault… Sastavljena od varljivih slova koja čine riječi (od kojih je sastavljen jezik), imena o kojima piše Herceg su neizreciva, stvari nestaju ili se skrivaju, do njih se ili dopire slutnjom ili se rezignacijom prepoznaje njihova, uvijek od nas jednako udaljena ‘Daljina’.’ (Nikola Petković)

Cvjetko Milanja, Kritike, prikazi i studije: post scriptum prikazu hrvatskog pjesništva 1950. – 2010.
‘Cvjetko Milanja, danas vodeći hrvatski književni povjesničar, kritičar i teoretičar pjesništva, u svom petoknjižju Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. skenirao je, deskribirao i tipologizirao glavne i rubne pojave u hrvatskome pjesništvu posljednjih pola stoljeća (drugim svojim knjigama i cijeloga prošlog stoljeća!). Njegova književnopovijesna i kritičkoteorijska žetva, kojoj trenutno ne vidimo premca, svoj je projekt kritičke križaljke našega pjesništva, primjerice, samo u četvrtom dijelu (koji evidentira pjesničke prakse i poetike od osamdesetih do kraja prvog desetljeća dvijetisućitih) razastrla, dakle, čak u dvije knjige.

U doba svakovrsne oskudice, u ‘završnom činu’ Homo economicusa koji se obračunava s temeljnim vrijednostima kulture, umjetnosti, književnosti u najširem smislu – sve uz agilnu podršku medijskih vračeva i opskurnih glasnogovornika javnoga mnijenja – samozatajni znanstvenik Cvjetko Milanja, pogonjen stvarnim interesima za predmet svoga posla, daleko od prigodničarsko-smijuljeće matrice domaće kulturne džungle, uradio je tim knjigama dosad ni s čime usporediv i monumentalan, dubinski izvid našega pjesništva.

U ovoj knjizi, međutim, Milanja sabire kritike, prikaze i studije koji su ostali ‘po strani’ njegova pogleda na hrvatsku poeziju od polovice prošlog stoljeća, što zbog logike modela pjesničkih praksi, što zbog neke druge ‘neuklopivosti’, ili su jednostavno objavljivani u različitim časopisima kao autorova tekuća kritička praksa. Pišući o knjigama pjesama koje su obilježile posljednjih dvadesetak godina hrvatske poezije, Milanja, i to prije svega metodom ali i sveobuhvatnim pretragama semantičkih, poetičkih i oblikotvornih postupaka, ponovno potvrđuje rijedak kritičko-teorijski nerv. Temeljita deskripcija i, naposljetku, vrijednosni sud koji se autor ne libi izreći – ovu knjigu čini dragocjenom inventurom, dubinskim uvidom u stanje dijela naše scene koji se našao u fokusu autorova tumačenja. Milanjin ‘post scriptum prikazu hrvatskoga pjesništva 1950. – 2010.’, kako je podnaslovljena ova knjiga, shvaćamo – ma koliko se autor tome opirao – kao svrhovit i smislen pokušaj ‘dovršavanja’ njegove impozantne sustavizacije hrvatskoga pjesništva. (Ervin Jahić)

Nikola Tadić, Pjesme patetična pješaka
‘Melankolično tražeći sklad čovjeka i prirode, Tadić je uspio brižno građen filozofijski brevijar smjestiti u središte svoje egzistencije. On je umnik i vrsni pejzažist. Kada putuje, čekajući svjetlo jutra, znat će svakodnevnu situaciju pretvoriti u visoki lirski napon.’ (Sead Begović)

Ervin Jahić, Ispod jezika
‘Čitatelj i kritičar, kao outsider, kao čovjek izvan ove književnosti, susjedan joj, mora iskazati zadovoljstvo što smo dobili jednu takvu knjigu, lijepu, vrijednu, važnu. Zapravo cjelovito viđenje novije bošnjačke poezije, pa još u Zagrebu i iz Zagreba, dakle izvan bh. sredine koja je i u ovom smislu, nažalost, užasno korumpirana, dakle kritički i poetički autistična, tako da joj je pogled sa strane, koliko god Jahićev pogled bio i ‘iznutra’, knjigom ‘Zašto Venecija tone’ zadao neprijeporne parametre za budućnost.’ (Željko Ivanković)

izvor: troportal.hr