Svaki pisac koji se počinje baviti ovim poslom volio bi da čuje savjete kako što bolje pisati od najboljih književnika i svojih idola.
Jedan od njih, koji je mislio na mlade ljude koji žele da se bave pisanjem, jedan je od najvećih pisaca u istoriji i dobitnik Pulicerove nagrade i Nobelove nagrade za književnost Ernest Hemingvej. Ovaj legendarni autor, koji je svojim djelima zadužio svijet, podijelio je savjete mnogim mladim ljudima.
Neophodan objektivan stav: “Pisac ne bi smio da osuđuje, trebalo bi da razumije”, jedna je od najpoznatijih izjava velikog književnika.
On je shvaćao da svaki pisac treba da ima objektivan stav o stvarima o kojima piše. Kako bi se osoba sama trenirala kao autor, trebalo bi da posmatra sve što se događa oko nje.
“Prisjetite se koje ste zvukove čuli i šta je bilo rečeno. Pronađite ono što je kod vas probudilo emocije, što se dogodilo, a da je kod vas izazvalo uzbuđenje. Tada to zapišite tako da bude jasno svakom čitaocu i da on vidi i osjeti sve što ste vi vidjeli i osjetili”, isticao je Hemingvej.
Ne smijete suditi drugima: Takođe je smatrao da se pisac treba staviti u tuđu kožu i shvatiti sve ono o čemu druga osoba razmišlja i kako se osjeća.
“Kao čovjek znate ko je u pravu i ko nije, kakve bi stvari trebalo da budu, a kakve ne. Morate donijeti odluke i provesti ih. Kao pisac ne biste smjeli da sudite drugima, trebalo bi da ih razumijete”, rekao je jednom Hemingvej.
Davanje bezuslovne pažnje: Kao najbitniju stavku izdvojio je slušanje drugih ljudi oko sebe i davanje bezuslovne pažnje pojedincima u okolini.
“Kada ljudi pričaju, slušajte ih. Nemojte razmišljati o tome što ćete vi reći. Većina ljudi nikada ne sluša niti opaža stvari oko sebe. Trebalo bi da možete ući u prostoriju te kada iz nje izađete znate sve ono što ste tamo vidjeli i ne samo to – ako je neko ili nešto u prostoriji u vama izazvalo emociju, trebalo bi tačno da znate ko ili šta je to bilo”, jedan je od savjeta nobelovca.
Poseban način pisanja: Američki pisac rođen je 21. jula 1899. u Ouk Parku. Posebnim načinom pisanja koji karakteriše škrtost na riječima Hemingvej je značajno uticao na razvoj lijepe književnosti 20. vijeka. Mnogi njegovi romani smatraju se klasičnim djelima američke književnosti.
Avanturistički duh: Hemingvej je od oca naslijedio avanturistički duh i nemiran temperament, što je odredilo njegov životni put. Nije htio da troši vrijeme na sticanje univerzitetskog obrazovanja. Počeo je da radi kao novinar, otkrio je svoj spisateljski dar i pisanje mu je postalo životni poziv. Ribolov i lov su mu bili omiljeni hobi. Ovaj strastveni putnik, kada god bi išao na putovanje, sa sobom je obavezno nosio tri stvari: udice, pušku i pisaću mašinu. Obišao je Evropu, Ameriku, Kinu, Afriku, a živio je u Parizu, Ki Vestu, Havani.
Podrška književnim ambicijama: U Parizu je ušao u krug Getrude Stajn i Ezre Paunda, koji su podržali Hemingvejeve književne ambicije. Skreće pažnju na sebe nakon objavljivanja djela “Tri priče i deset pisama” (1923), “U naše vrijeme” (1924) i “Proljećne bujice” (1926). Posebno postaje popularan 1926. godine kada izlazi jedan od njegovih najboljih romana “Sunce se ponovo rađa”. Nakon toga objavljuje romane: “Zbogom oružje” (1929), “Snjegovi Kilimandžara” (1935), “Imati i nemati” (1937), te “Za kim zvona zvone” (1940), roman koji će osvojiti veliki broj čitalaca i još više učvrstiti reputaciju Ernesta Hemingveja kao velikog pisca.
Najveća priznanja: Poslije toga je nastala velika pauza ćutanja, ali i intenzivnog života i putovanja. Godine 1950. izlazi roman “Preko rijeke pa u šumu”, koji kritika proglašava najslabijim njegovim djelom. To je pogodilo pisca koji 1952. godine objavljuje roman “Starac i more”, za koji je dobio Pulicerovu nagradu za književnost, a 1954. godine i Nobelovu nagradu.
Kada je osjetio da mu zdravlje popušta i onemogućava život kakav želi, izvršio je samoubistvo lovačkom puškom 2. jula 1961. godine u Ketčumu.
izvor: nezavisne.com
