Autorica: Nađa Bobičić

Izvor: booksa.hr

Osim uživanja u čitanju lijepo napisanog teksta, ove priče su i jedna od boljih i čitalački izazovnijih ostavština magijskoga realizma.

Sabrane i nove priče Filipa Davida čine priče iz svega tri dosad objavljene zbirke: Bunar u tamnoj šumi (1964), Zapis o stvarnom i nestvarnom (1969) i Princ vatre (1988), kao i nekoliko novih neobjavljenih priča. Priređivač zbirke Seid Serdarević odlučio je da priče ne organizuje hronološkim redom, već motivski, čime se jasnije uočava autorovo preuzimanje singerovske tradicije pripovijedanja na jidišu, s jedne strane, te s druge strane preuzimanje mitoloških i fantastičnih motiva. Spajanjem ovih tradicija, David postaje vješt nastavljač i jedan od originalnih autora borhesovsko-singerovskog stila, dok njegova proza već pripada kanonu jugoslovenskog postmodernizma. Postavlja se pitanje da li nam i dalje nešto o svijetu i o književnosti mogu reći postmodernističke priče koje tematizuju svijet na granici između hiperrealnog i somnambulnog?

Jedna nit koja povezuje sve priče Filipa Davida, bilo da su, uslovno govoreći, bliže borhesovskoj ili pak singerovskoj tradiciji, jeste grotestknost njegovog svijeta. Kao u svim dobrim postmodernističkim tekstovima i ovdje se ispituju ontološke granice između svjetova na više nivoa. Dolazi i do svojevrsnog umnožavanja svjetova. Ne postoje samo ‘ovaj’ prije i ‘onaj’ poslije smrti, već postoji barem još jedan svijet između ta dva, onaj kojim lutaju duše nepripadajućih. I te duše, ni žive ni mrtve, a ujedno i žive i mrtve, školski su primjer groteske. One uznemiravaju svijet živih podsjećajući ga na njegov najdublji strah, strah od smrti, ali i od usamljenosti i nemogućnosti da se bilo gdje pripada, da se bude vječiti izopštenik, svima stran.

Osim prelaženja ontoloških ograničenja jedan od uzusa postmodernističkih tekstova jeste uključivanje metapoetskih elemenata. U Davidovim pričama tako lutaju likovi proroka, sveštenika i drugih nesmirenih likova koji pokušavaju da odlaskom na putovanje dođu do svoje suštine. Ali u tom traženju smisla likovi često ne uspijevaju da primijete kako je ta suština sve vrijeme bila otkrivena još u toku putovanja. Ti likovi pokušavaju da pobjegnu od straha od nerazumijevanja, ali ovo bježanje im u pravilu ne uspijeva, već na kraju moraju da se suoče sa onim što ih je proganjalo. Tako u ‘Priči o turskom časovničaru’ Turčin pokušava da uhvati vrijeme, koje je drugačije od onog vremena koje važi na Zapadu, gdje je otišao nadajući se da će tamo biti uspješniji nego u Turskoj. Na čudovišan način on će postati ubica, praviće časovnike od ljudskih srca. Zbog tog zločina bit će vraćen u Tursku, da bi tamo osluškivao jedino vrijeme na koje je i bio navikao njegov unutrašnji časovnik. Jezoviti obrat na kraju priče toliko je efektan zato što predstavlja ono, frojdovski rečeno, unheimliche u nama, ono zazorno koje smo duboko u sebi sakrili, a koje nam se otkriva u priči o časovničaru, priči o zantliji-umjetniku-ubici. To traženje i pokušaj da se uhvati vrijeme, da se iskaže svijet, takođe je i umjetnički cilj, tako da se sve priče koje tematizuju potragu za smislom mogu čitati i u metapoetskom ključu, kao potraga za savršenstvom umjetničkog izraza.

Priča ‘Lice anđela’ još je jedna važna priča na metapoetskom nivou. U njoj svetitelj anđeoskog lica i božanskog pripovjedačkog dara do kraja priče postaje sluga đavola, ružne, životinjske face. Prelazak od ljepote do ružnoće, od govora nadahnutog božanskim do zemlje i tame desio se za jednu noć, kad se svetitelju ukazao božji lik, ali kad je i upao u zanos uz zvuke muzike. Nije u potpunosti jasno zašto se desio ovaj obrt, taj dio priče trebalo bi da popune čitateljke i čitatelji, ali je jasno da i ljepota i ružnoća postaju dio umjetničkog teksta, da su oba pola estetičke binarne opozicije, lijepo naspram ružnog, na neki način prožeti, da se dopunjuju i lako prelaze iz jednog oblika u drugi.

David nas vodi na putovanje u središte tame, u surove predjele onoga što je zazorno – ružno, nasilno, ludo, statično i usamljeno. Stil pripovijedanja čini da se priče čitaju kao kakve mudrosti iz davnina, i isprva se može učiniti kao da je otvorena neka prašnjava stara škrinja koja se nas ne tiče. Ali, iz priče u priču, grotesknost i neočekivani surovi obrati, konstantna poigravanja između polarnosti poput zla i dobra, ljepote i ružnoće, života i smrti, izmiču nam sigurnost i dovode nas do osjećaja nelagode. U nekoliko priča se tematizuju i rat i nasilje, kao stanje u kome vlada demon nasilja, koga neki ljudi nose sa sobom cijelog života i kojem, konačno, ne mogu umaći.

Objavljivanje sabranih priča Filipa Davida dosta je dobar potez uredništva Frakture. Osim uživanja u čitanju, prije svega, lijepo napisanog teksta, ove priče su i jedna od boljih i čitalački izazovnijih ostavština magijskoga realizma. Ne pretenciozno, već pričanjem priča, tim najdrevnijim mogućim od svih načina, ispituju se temelji naših predrasuda, onih na kojima je postavljeno naše uobičajno poimanje svijeta. Zazorno i jezovito zamjenjuju osjećaj lažne sigurnosti, te mijenjaju perspektivu čitaoca, otvarajući mogućnosti za primjećivanje i onoga prikrivenog u sjenkama.

***

Nađa Bobičić (1988) diplomirala je i masterirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Studentkinja je doktorskih studija književnosti na istom fakultetu. Objavljivala je književnu kritiku u okviru projekata Criticize this! i Alternativna književna tumačenja.