Knjiga mojih života nije trebala biti neka posebno važna knjiga, kao što knjige eseja – ili sve više samo nefikcijskih tekstova – danas više nisu posebno važne ni za širu publiku, ni za industriju knjiga. Piscima, možda i književnim agentima, one najčešće služe za zagrijavanje neke književne karijere, pogotovo ako pisac piše sporo ili neredovito. Sudbina im često ovisi o spretnosti urednika da od tekstova, napisanih tko zna kojim povodom, sastavi koherentnu cjelinu.

Vidljivo je da je u Hemonovu “Knjigu mojih života” uložen određeni urednički te spisateljski trud: Hemon esej vidi kao vrstu važne dokumentarne proze, tako da tekstovi u ovoj knjizi nisu nevažni, premda Hemon piše o stvarima o kojima je već pisao u prethodnim knjigama, što nije uvijek nezanimljivo: mitologizacija predratnog Sarajeva već se pomalo otrcala i samo još netko neopisivo naivan može nasjesti na sve one poznate pričice i anegdote. Dobro, možda su baš američki čitatelji spremni progutati određenu količinu literarnih spinova, folova i kojekakvih pretjerivanja, što još uvijek nije nesimpatično: mladost je uvijek simpatična, premda ne bismo trebali nasjesti na priče o majonezi, nacističkom rođendanu i Isidori Bjelici kao nečemu silno važnom.

Poput nogometaša

Hemon je talentiran i šarmantan pisac pa se njegovi tekstovi daju čitati i kad nisu više od neobaveznog ćaskanja s čitateljem, u čemu također nema ništa loše. Hemon ne podcjenjuje svoju čitateljicu i svojega čitatelja i ne traži od njih da budu ponizni kao neki drugi pisci. Ne spušta se ispod svojih visokih kriterija stila i zanatskog umijeća, pa je samo pitanje koliko su čitateljima još interesantni bizarni i mračni likovi poput Nikole Koljevića, šekspirologa i ratnog zločinca. Osim o egzilu, roditeljima i Chicagu, Hemon piše o nogometu, rastavama i psima, što će možda tek postati književna tema.

Hemonova karijera u pedesetoj, nakon dvije izvanredne knjige priča, ali bez jakog romana, pomalo, zasad, podsjeća na karijeru urugvajskog nogometaša Alvara Recobe, koji je imao rijetko viđen smisao za loptu, ali nakon 11 godina u Interu nije pobrao lovorike primjerene svom talentu. Hemonov književni slučaj ni izbliza nije zatvoren, jer karijera pisca naprosto traje dulje od nogometne. “Knjiga mojih života” je, dakle, trebala biti neka vrsta intermezza, pobočna, možda čak slučajna, ali sigurno neće biti zaboravljena, već i zbog eseja “Akvarij”, koji je Hemon napisao u povodu smrti svoje devetomjesečne kćeri Isabel.

Suština pisanja

Čitatelje, naravno, privlače tekstovi o takvim strašnim stvarima – sjetimo se samo memoarske proze Igora Mandića ili Mani Gotovac – no “Akvarij” je važan jer zadire u suštinu problema pisanja i literature danas. Može li literatura, umjesto notornog selfhelpa, primjereno progovoriti odmah i bez okolišanja o tako strašnim temama ili je već postala tek biznis. Hemon tvrdi da pripovijedanjem nastoji organizirati vlastiti život, no ta očita terapijska vrijednost ne vodi nužno do velike literature. No, “Akvarij” je ipak velika literatura: završna slika, kad pisac i njegova supruga, nakon izgubljene tromjesečne bitke za bebin života, izlaze poput izbjeglica s velikim plastičnim vrećicama punim njezinih stvari, sigurno je jedna od najdojmljivijih i najpotresnijih književnih slika.

Otpor prema laži

Fascinantno je da Hemon i njegova supruga Teri nisu zanijemjeli pred tragedijom i da je za njih dvoje literatura postala vrsta svakodnevnog nošenja s patnjom i smrću i otpora prema religijskim obmanama, naučenim životnim konvencijama i licemjernoj komunikaciji, i naposljetku prema bilo kojoj vrsti laži.

Život u akvariju – literaran, nepatetičan i nepretenciozan, a opet brutalno neiskalkuliran i iskren, neizmjerno je dragocjen jer je Hemon, umjesto tužbalice, ispisao tekst koji veliča i slavi svaki proživljeni zajednički trenutak.

“Knjiga mojih života”, kaže Colum McCann, i možda baš zbog “Akvarija”, arija je za naše vrijeme.

(Izvor: Aleksandar Hemon: Pišući o smrti svoga djeteta, on ispisuje veliku literaturu – Jutarnji.hr.)