– Stvaranje priče vam je poput umjetničkoga klizanja. Prvim rečenicama ostavljate presudan dojam. Ruho vaše priče mora biti dojmljivo, da čitateljima zastane dah. Eto, naša marljiva polaznica Ružica odabrala je atraktivnu tirkiznu opravicu s narančastim šljokicama. To se danas traži. Poslušajte: „Gledahu se suznih očiju, a vrh njihovih glava lijetahu golubovi i oblaci…“
– Koje li idile! Neka samo jedan golub…
Nana nije uspjela dovršiti rečenicu jer ju je voditelj prostrijelio pogledom.
– Bilo bi vam bolje, Nana, da šutite i učite. Do sada se niste baš iskazali. Da, da, osim otrovnim, ljubomornim primjedbama na tuđi račun.
„…Čekaše ga ona časak…“, nastavlja voditelj zaneseno čitati Ružičinu priču.
– Poslušajte! Taj glas č odjekuje kao što odjekuju njezine potpetice dok ona nestrpljivo hoda amo-tamo.
– Ali čekaše je imperfekt, a on izriče…
– Nana, opet vi. Primjećujem da stalno drugima tražite zamjerke. Usredotočite se na svoju priču…mršavu, jadnu.
Naš mučaljivi Marko ima pak brutalnu priču, pravu mužjačku. Osluhnite kako bruji: „ Došao je da obere bostan i čvrsto zgrabi njezine dinje u sladostrašću.“
– Ne bi ih smio čvrsto zgrabiti, vjerojatno su silikonske – nije odoljela Nana.
Najbolje je ignorirati napast.
– Tkanina njegove priče prava je narodna, čvrsta poput… – voditelj zastane.
– Čohe, voditelju – dometnu Nana.
– Čoje, da, da. Eto, konačno i od vas nešto suvislo.
– Ali dok klizi ledom priče, čoha je nezgodna. Kad se tare noga o nogu, nadražit će mu…hm…mašineriju. Nije čudno što se Marko češe gdje ga svrbi – pripomene vragolasto Nana.
– Shvatit ću ovo kao zlobnu provokaciju. Vi ste, Nana, feministica, zar ne? Sad mi je jasno odakle ta vaša netrpeljivost. No, idemo mi dalje.
– Svaka priča mora imati poentu. Ako to usporedimo s umjetničkim klizanjem, onda vam je to završni trostruki aksel. Ili tulup. Nagli obrat priče. Zateče čitatelja, kao u priči naše Ružice, kad za zaljubljene, nakon svih ljubavnih peripetija, bude pripremljeno jato gusaka za gozbu: „Pečena guska s borovnicama, guska u umaku od vrganja i tartufa, nadjevena guska… – obriše voditelj slinu.
– Šteta gusaka, inteligencijom nadmašuju mnoge nadobudne guske – promrmlja nevoljko Nana sebi u bradu.
– Nana! Čuo sam vas. Ne širite mi ovdje opasne ekofeminističke ideje. Vaša priča nema poentu. Savjetujem vam da ponovite radionicu kreativnoga pisanja.
Voditelj je konačno došao na svoje. Svim polaznicima, osim Nane, uruči priznanja i pohvali ih za marljivost i suradnju te im obeća podršku pri objavljivanju njihovih radova.
A Nana?
– Pisanje je kratke priče poput brzoga klizanja. Jednostavan, aerodinamičan kostim, brzi ravnomjerni pokreti, brzinski ulet u cilj. Svaka nas kićenost usporava… – pozorno je Nana slušala voditelja.
Znala je da mora promijeniti disciplinu. Pardon, voditelja.
Mirjana Miljković je rođena 18. rujna 1958. u Zagrebu, gdje je završila VI. gimnaziju i Filozofski fakultet. Radi kao profesorica hrvatskoga jezika. Piše poeziju, prozu i stručne članke, a priznata je i multimedijska umjetnica.
Radove objavljuje u zbornicima, časopisima i na portalima: Književna Rijeka, Alma, Avlija, Poezija, Ženska posla, Diogen pro kultura, Marulić, Školske novine, Metodički profili, Iris, Haiku, Modra lasta i Radost.
Uvrštena je u Antologiju hrvatskog haiku pjesništva Nepokošeno nebo (1996. – 2007.).
Budnica za letače njezina je prva pjesnička zbirka.
Nagrade za poeziju i prozu:
· Prva nagrada na natječaju za najljepše pismo Gradske knjižnice u Velikoj Gorici 2012. (Pismo Hermannu Hesseu)
· Nagrada za ljubavnu pjesmu Tvoje ruke na Sparkovu natječaju 2012.
