Što god se dogodi, dogodi se onom drugom Borgesu. Ja se šetam po Buenos Airesu zastajkujući, možda mehanički, da osmotrim svod neke kapije i vrata s kovanim gvožđem; vijesti o Borgesu, stižu mi poštom, a nailazim na njegovo ime u profesorskim konkursima ili u biografskim leksikonima.

Volim pješčane satove, mape, topografiju XVIII vijeka, etimologije, ukus kafe i Stivensonovu prozu: onaj drugi voli iste stvari, ali to ispoljava na tako tašt način kao neki glumac. Pretjerao bih kad bih rekao da se nalazimo u neprijateljstvu: ja živim, predajem se životu da bi Borges mogao stvarati svoja djela, koja me opravdavaju pred svijetom.

Ne košta me da priznam da je on napisao po neku vrijednu stranicu, ali ti listovi ne mogu me spasiti, jer dobro više možda ne pripada nikome, možda čak ni njemu, već jeziku ili tradiciji. Što se ostalog tiče, meni je suđeno da se zauvijek izgubim da bi samo neki trenutak mene proživio u onom drugom. Malo-pomalo ljudi mu u svemu čine ustupke mada je meni dobro poznat njegov perverzanobičaj izmišljanja i preuveličavanja.

Spinoza je shvatio da sve što postoji teži da očuva svoju suštinu: kamen želi da vječno bude kamen, a tigar da vječno bude tigar. Ja ću ostati u Borgesu a ne u sebi (ako sam ja uopće neko), mada se manje prepoznajem u njegovim knjigama no u mnogim drugim djelima ili tananom zvuku gitarnih struna.

Prije mnogo godina pokušao sam da ga se oslobodim prelazeći s mitologije predgrađa na igru s vremenom i beskrajem; ali sada su to Borgesove igre te ću morati da smislim nešto novo. Moj život se tako pretvorio u bjekstvo, ja sve gubim, sve pada u zaborav ili prelazi onom drugom.

Ne znam koji od nas dvojice je napisao ovaj zapis.