Pomislila je kako bi bilo najbolje da nema lifta i da se  mora svakodnevno penjati stepenicama.  A onda  su je dočekala njezina vrata. Gledala je u svoje ime na vratima nekoliko trenutaka . I ta vrata i njezino ime djelovalo je strano i nepoznato. Kao da  tu nikada nije bila. A onda je iz torbe izvukla ključeve i otključala.  
Čim je otvorila vrata stana  zapuhao ju je gusti oblak dima. Znala je da je on doma i da nije otvorio prozor. Znala je da sigurno cijeli dan sjedi pred televizorom i puši. Znala je da je ponovno umoran od svega. Znala je da mu nema što reći.
Ostavila je nekoliko vrećica na stolu, otvorila prozor  i umorno sjela na stolac.
On je  i dalje sjedio u dnevnom boravku i čitao novine. Nisu se pozdravili. Ona ga nije ni pogledala.  Prišla je ormariću na kojem je stajala telefonska slušalica i pokupila nekoliko kuverti. Računi. Zajednički. Ali on ih nikada ne otvara kao da ga se uopće ne tiču.
Pogledala ih je i odložila. Ionako će ih ona platiti. Već  je dugo nervira zašto je toliko nezainteresiran, zašto mu nije stalo do nje i zašto je odustao od života. Svoga.
Iz hladnjaka je izvadila juhu od jučer i stavila na štednjak da se grije. Znala je da će i on jesti  jer  voli juhu. Pileću s domaćim rezancima.
Zapalila je cigaretu. Jučer je odlučila da prestaje pušiti, ali nije izdržala nijedan dan.  To joj je bila prva takva odluka. Cigarete su postale preskupe i sve je više kašljala. Ali za takve odluke treba  prikladna okolina i prikladan trenutak. Ništa od toga nije bilo u njezinom stanu.
Jeli su bez riječi. I jedan i drugi gledali su u svoj tanjur  i  to ju je živciralo. Znala da je da nakon juhe više nema ništa. 
Napisala mu je ujutro poruku da ode po krumpir i meso, ali nije otišao. Vidjela je poruku na istom mjestu na kojem ju je i ostavila. Pored telefona. On je na papirić odložio račune. Morao je vidjeti poruku.
Nakon što su pojeli  ona je uzela tanjure i odložila ih u sudoper. On je gledao. Ona ništa nije donijela na stol. Zapalio je cigaretu i čekao. Bio je još gladan. I ona je bila gladna. Šutjeli su.
Nije mu rekla da je bijesna.  Nije mu rekla da joj je dosta. Nije mu rekla da je umorna. Nije mu rekla da će kasniti plaća niti da je na rubu snaga. Nije mu rekla da se svega boji. Nije mu rekla da bi sve poslala k vragu. Nije mu rekla da su je mnogi povrijedili. Nije mu rekla da je muči nesanica. Nije mu rekla da više ne želi govoriti. Nije mu rekla da joj je postalo previše teško sudjelovati u bilo čemu.  Nije mu rekla da ovaj stan ne prepoznaje. Nije mu rekla da osjeća kako mu više ne pripada.
Zapalila je  cigaretu.  Protrnula je kad je vidjela da je  u kutiji ostala još  jedna.  Bila je na kiosku i nije se sjetila. On je uzeo zadnju i zapalio. Prostrijelila ga je pogledom, ali  ništa nije rekla.
U tišini su pušili. U stanu je postalo mračno. Nisu palili svjetlo.  Ona je bila na rubu suza. Igrala se s komadićem rezanca koji je ispao iz tanjura. On je ustao i stavio džezvu za kavu.  Suze su joj krenule. On se pravio da ne vidi. Voda je zakuhala. On je skuhao kavu. Crnu. Tursku. Bez šećera.
Pijuckali su kavu svaki u svojim mislima. Bilo je tiho.  Iz susjednog stana čuli su se zvukovi. Nerazumljivi. Onda smijeh pa ništa pa ponovno smijeh pa ništa. I jedan i drugi osluškivati su što se događa. Oboje su osjetili   ljubomoru  na tuđi smijeh. I oboje su  bili razočarani kad je smijeh utihnuo. Ostali su sami i u mraku. U tišini. I jedan pored drugog. Stranci.  Minute su postale sporije.
Povremeno su se pogledavali. Ponekad bi  se prepoznali a ponekad ne.  Teret svega onoga  što nije izrekla postajao je sve veći i veći. 
On je isto imao puno toga za reći a  nije rekao ništa.
Nije joj rekao da je i njemu svega dosta. Nije joj rekao da je u lošoj fazi. Nije joj rekao da je najsretniji kad je sam u kući. Nije joj rekao da nema pojma što će biti s njima.  Nije joj rekao da  mu je naporna i da je  sve manje razumije. Nije joj rekao da se i ona promijenila. Nije joj rekao da ne voli njezinu šutnju. Nije joj rekao  da misli kako će ova loša faza proći. Nije joj rekao da ponekad ne vjeruje da će se išta promijeniti.I dalje su se pogledavali. Minute su prolazile pa stajale pa prolazile. Nije  bilo važno koliko je sati.
On je ustao. Prišao joj, primio za ruku i povukao sebi. Zaplesali su bez muzike. Najprije polako priljubljeni jedan uz drugog, a onda sve brže i brže. Plesali su kroz kuhinju, dnevnu sobu, kupaonicu i  spavaću sobu.
Svi problemi su postali  nebitni. Više ničega nije bilo osim njih dvoje. Plesali su.
Plesali i plesali.
Plesali su i kad su bili umorni jer da su stali bilo bi isto. Ponovno bi bili u tišini. Ponovno bi bili jedan pored drugog. Ponovno bi bili stranci. 
Nisu smjeli stati. Plesali su i kad su bili umorni. Njihovi koraci su postajali sve teži, ali nisu se zaustavljali.
Plesali su.
Posrtavali su.
Padali su, ponovno ustajali i plesali.
Vrijeme je ponovno krenulo. 
Bili su mokri, znojni i umorni.
Bili su blijedi i bez zraka.
Nisu smjeli prestati. 
Nikada.

Ivana Gudelj
Evo nekoliko redaka o meni.
Rođena sam u Zagrebu.
Pišem jer to volim. Počela sam slučajno, a nastavila namjerno.
Pišem kratke priče, drame, scenarije i pjesme.
Prije nekoliko mjeseci objavljen  mi je prvi roman „Pogodi što će mi se dogoditi“.
Trudim se uživati u životu.
I promatram sve oko sebe.
I zapisujem.

Vezano: Ivana Gudelj – poezija