Okusio sam tvoje srce,

Natopio zube mekoćom plahih otkucaja

Kristalnih stijenki koje su me prožimale čitavom unutrašnjosti

Dodirujući svaki dio onoga koji me čini smrtnim.

Dotaknula si moje lice pružajući mi trenutak bliskosti

Koji sam iščekivao stoljećima,

Tisućama gladnih uboda

Neizdržive boli prožete uvelim mirisima tvojih usana i kože.

Boja tvojih očiju zrcali se u svakom predjelu mojih misli

I preplavljuje moj svijet nijansama ocvalih ljiljana

I ciklama prekrivenih mrazom.

Zastao sam u tom trenutku, rukama uranjajući

U sve ono što sačinjava tvoje biće,

Prekriven crvenim tragovima tvojih pokreta,

Zapanjen načinom kojim se krećeš u prostoru

Natopljenim mojom samoćom, hladnom boli

I ledenim zvukovima ostavljenosti.

I ne želim se odvojiti od ovih čežnji koje si u meni probudila,

Mirisa tvojih pora

I dodira tvoje kose na usnama.

Ti si irvas kojeg sanjam,

Zarobljena mojom željom da zaista postojiš,

Da ostvariš moje plačne nade

Da ću te jednom vidjeti kako se budiš

I na koju nogu se osloniš

Kada slučajno staneš u prolazu.

Maja Sabljak rođena je u Požegi 1990. godine gdje je završila osnovnu i srednju školu, a trenutno studira hrvatski jezik i književnost u Puli. Pisanjem se bavi od četrnaeste godine i to isključivo poezijom.

Preuzeto sa: http://www.trablmejker.com/emisije.php?em=68&ep=2584