1.

Osjećam ga. Sjedi mi iznad glave na gornjoj stranici kreveta. U jedan poslije ponoći cereka se nemušto zlim pogledom P. Pana i čupa mi kosu. Šutim i trpim. Kada se načupao silazi na tepih ispred ormara i igra se kuglicama napravljenima od mojih vlasi. Mislim da ludim. Otkad sam sama svašta mi se priviđa. Ustajem. U kupaonici se bojim pogledati se u ogledalo. Ipak to činim. Zatomljujem vrisak. Nedostaje mi pola kose. Podsmijava mi se. Pijem tabletu za smirenje i dok polako djeluje smišljam plan. Ova tortura predugo traje. Shvaćam što mi je činiti. Zadovoljno se smještam na jastuk. Ujutro je sve kako treba. Kosa je na glavi ista kao i inače i tako bi trebalo biti sve do ponoći. Odlazim prvim busom. Sada se ja cerekam. Kod frizerke sam prva. „Kako ćemo?“ pita. „Na ćelavo,“ kažem. Prenerazi se. „Molim? Kako?“ Ponavljam: „Na ćelavo, kao Kodžak, sjećate ga se? Imam svoje razloge.“ Gleda me sažaljivo. Misli da sam bolesna. Ipak, šiša i brije. Zamotavam se maramom i jedva čekam ponoć. Ostavljam maramu na glavi. U jedan, pruža dugačke zelene prste i polako ih zavlači tražeći kosu. Sjedam naglo, pokazujem ćelavu glavu i gledajući ga u kose, pakosne oči, kažem: „BUU!!“ Vrisak para uši, bježi uplašen negdje u noć, a ja se zadovoljno ušuškavam u jastuk i uspavljujem sa cerekom na usnama.

2.

Pedalirao sam novim bajsom na posao, kada nakon puteljka kod table za Mašin do osjetim veću opterećenost. Jedva se pokrećem, bicikl cvili. Mora da su brzine otišle, mislim. I šta će mi petnaest brzina? Teško pokrećem lanac i nekako se savijam, kao da mi je netko sjeo na leđa. Do ciglane gdje skrećem na regionalni drum već sam gotovo s glavom na volanu. Bol je neizdržljiva. Pokušavam stati. Ne ide. Ne mogu se odlijepiti. Zaustavljam se u nepoznatom kraju. Naslonjen na zid ne mogu se pokrenuti. Odjednom gubim svijest. Vraćam se na svjetlo dana i osjećam kako me „tjera“ cvjetna djevojačka suknja. Ostalo ne vidim. Ruke su mi se pretvorile u volan, noge i trup u ram bicikla, a glava izgleda služi kao svjetiljka. Ne mogu vjerovati. Sigurno sanjam. Ali ne sanjam. Suknja, uz pjevušenje, zavija u Mašin do i ostavlja me nakon gašenja svjetla u staroj šupi. Ujutro ponovo sve isto. Samo jedne večeri shvatim da je zaboravila ugasiti „moju glavu“. Gledam oko sebe i užasavam se. Zahrđali dijelovi metala, ljudske kosti i lubanje. Sudbina, koja me čeka nakon istrošenosti. Smišljam plan. Ništa mi ne dolazi na pamet, sve dok se ne sjetim njezinoga pjevušenja. Odnekuda mi iz sjećanja dolazi vic. Kao, došao poštar i pita ženu kako da joj isporuči telegram. „Otpjevajte“, kaže ona. I potom začu: „Va ša tet ka Ro zi je umr la la la la.“ Trljam se o prozor i gasim da ne primjeti ujutro. Jaši me i juri kao filmska zvijezda, sigurna u sebe, do regionalnog druma. Obično staje oprezno na znak „stop“, i sada prikočuje, ali ne može zaustaviti moj jaguarski skok pod šleper. Neljudski urla. No, ne uspijeva izbjeći sudar. Čujem šofere. Pričaju o nesreći: „Vidio sam je kako juri, a sada je i on tu. Bio je i bicikl, majke mi. Sada ga nema. Mora da ga je netko ukrao.“ Dolazi policija. Pregledaju sve i bilježe. Jedan govori: „Baka je mrtva, muškarac je još živ, ali neće dugo. Nije mi jasno: smije se i pjeva: „Moja tetka Rozi je umrla la la la…“