samo žena.
Da dišeš mi uz potiljak
Oko mog uha
Razigran.
Klizneš polako
I tek ovlaš
Grudi
I gola ramena
Mi dotakneš.
U meni
Sve zatitra,
Želju probudi,
Da budem
Nježna i strasna
I bludna i podatna,
Da budem voljena
Da budem majka
Tvojih nerođenih sinova.
Ipak,
Mirujem,
Da trenutak
Ne prestrašim,
Da do kraja ga odsanjam.
Jer kad oči otvorim,
Tek tad shvatim
Da na tvojoj
Polovici kreveta
Ležim,
Sklupčana i
Zauvijek sama,
Nevoljena,
I kao
Nezasijano polje
Pusta.
Tek majka tvojih
Nerođenih sinova
Pjesnik Ubogih Duša
Pjesnik
Ubogih
I napuštenih duša,
Zaboravljenih nadanja,
I istrošenih sudbina,
Prošao
Kroz bolne utvrde
Njihovih
Urušenih snova.
Na adresi
Davno napuštenih kuća,
Polupanih prozora,
Pokriveni hladnoćom zvijezda
Sklupčani na podu,
Spavaju skupa
S ničijim,
Iskrastanim psima.
Pod mostovima bez nade,
I pohrđalim klupama,
Usred cvjetnih parkova,
Ribnjacima sa zlatnim ribicama
Što ne ispunjavaju želje,
I čitavim imetkom
U crnim
Zavezanim vrećama.
Čekaju
Da netko dodirne
Te dugo,
Nedirnute ruke,
Da netko pogleda
U njihova potrošena srca,
Da netko pita
Jesi li nekad bio
Uvažen,
Nečiji tata,
Osmijeh ili
Zagrljaj nježan,
Jesi li bio ….
Da li te boli
Kad se sjećaš
Svoje kuće
I onih toplih
Ruku oko vrata.
Posrnule duše
U skrovišta hrle,
Istrošene oči,
Nedirnute ruke,
Zlatne ribice
I neispunjene želje.
I ti s njima,
Njihovim snovima lutaš,
Napisao si,
Dodirnuo si,
Ove noći
Te dugo
Nedirnute ruke
Katica Felštinski, rođena u Derventi. Mladost provela u Banjaluci gdje sam završila svoje školovanje. Ekonomist po struci, pjesnik u duši…
Cijeli život knjige su bile oko mene. Znala sam cijele noći probdjeti čitajući sve i svašta. Na moju sreću, u gradskoj knjižnici primjetio me knjižničar i usmjerio da čitam dobre pisce. Kroz školovanje, naravno da sam bila uvijek u recitatorskim sekcijama. Uživala sam recitirati. Uvijek pokušala trgnuti ljude, da na svoj način dočaram pjesmu, da im skrenem pažnju na ono šta je u njoj. Jednostavno rečeno “natjerati“ ih da vide. Jedan period svog života, kao da sam zaboravila na svu ljepotu koju pruža dobra knjiga, kako stih može uzburkati one skrivene osjećaje zakopane u svima nama.
Sada živim u Crikvenici.
Počela sam pisati pjesme, srce puno emocija, morala sam ih pustiti van. Podrška poticaj i uvjeravanje bliskih osoba, prijatelja, da su dobre i kad sigurno to i nisu bile, dovele su do toga da sam poželjela da ih čuje i pročita još netko. Da mi kaže vrijede li ili ne.
Ali s kim da razgovaram o pjesmama, kome da ih dam da ih pročita, pa tko još čita poeziju?
Odučila sam poslati par svojih ljubavnih pjesama na natječaj za najljepšu ljubavnu pjesmu i osvojim predivno i predobro mjesto, dobijem krila, pišem, pišem…
Sudjelovala sam na natječaju za najljepšu ljubavnu pjesmu „Zvonimira Goloba“ i ušla među prvih pet najljepših pjesam, u konkurenciji 542 autora. Slala sam pjesme na još puno natječaja poezije gdje sam uvijek ulazila među najbolje autore. Moje pjesme su ušle u zbornike pjesama te u antologiju.
