Ime Ilije Ladina sporadično se spominje u pregledima i antologijama hrvatske poezije, ali kao ni za tolikim drugim piscima, rođenim u susjednoj Bosni, ni za Ladina književni Zagreb nije imao interesa. Kada je jedan važni pjesnik, također Hrvat iz Sarajeva, kod predsjednika Društva hrvatskih književnika – u ono vrijeme, srećom, jedine nacionalne književne asocijacije – pokušao urgirati da se onemoćalom Iliji pronađe mjesto u nekome zagrebačkom ili hrvatskom staračkom domu, predsjednik društva, pjesnik, akademik i ugledni antologičar, poručio je da se tu ništa ne može učiniti. Ni u jedan starački dom, ni u jednu hrvatsku ubožnicu i ludnicu, nije bilo moguće antologizirati Iliju Ladina. Umro je prije skoro deset godina, 23. listopada 2001, pažen i obilažen od gradskih pisaca kojekakvih nacionalnosti, u sarajevskome domu staraca. Dvije ili tri godine ranije, nakon jednog neurološkog ispada, naglo je zaboravio sve. Nije pamtio ni to da je ikad bio pjesnik.

Rodio se, kao Ilija Kozić, 1929, u selu Stratinska, kod Banje Luke. Ladinom se prozvao po ocu Ladi. Kasno je završio osnovnu školu, gimnaziju je pohađao u Travniku, Zagrebu i Banjoj Luci. Odrastao je u poslijeratnom siromaštvu i jadu, vazda ovisan o tuđoj dobroti. Završio je romanistiku, a zatim je kroz cijeli svoj radni vijek predavao francuski i latinski jezik, uglavnom po seoskim školama srednje Bosne, i na “određeno vrijeme”. Jednom je tako bio bez posla, a u nekoj školi iznad Kaknja tražili su nastavnika njemačkog jezika. Javio se, i zatajio da ne zna ni jedne njemačke riječi, niti je ikada učio taj jezik. Primili su ga, nakon čega je on, zajedno sa svojim đacima, učio njemački i bio im dobar učitelj.

httpv://www.youtube.com/watch?v=ijx2_vGcVu0

Prvu knjigu pjesama objavio je kada mu je bilo već skoro četrdeset. Zvala se “Prije tebe ničega”. Zatim je tiskao još desetak zbirki, i u većini njih opsesivno ponavljao neke od svojih pjesama, ali uvijek u različitoj verziji, popravljene, izmijenjene, ali i pokvarene, razrušene, banalizirane pretjeranim dotjerivanjima. Ništa što bi učinio ili napisao za njega nikada nije bilo konačno i definitivno. Po svojoj temeljnoj pjesničkoj inspiraciji, Ilija Ladin bio je sljedbenik svetoga Franje. Razgovarao je s Bogom i sa pticama (jedna knjiga mu se zove “Pjesme o pticama”), i bavio se prvim i posljednjim pitanjima ljudskosti: zašto i čemu zlo, zašto ljudi ubijaju jedni druge. Sve što je na zemlji živo, dosljedno je doživljavao jednakim po važnosti: svo bilje i sve životinje, skupa sa čovjekom, bili su, u Ilijinom doživljaju svijeta, dio jedne velike cjeline. Pjesme su mu bile ritmične, često himničnoga tona, s puno ponavljanja i inkantacija. Bio je veliki pjesnik, ali je u toj konstataciji od pridjeva neusporedivo važnija imenica. Velikih je, naime, u bosanskohercegovačkoj i u hrvatskoj poeziji našega vijeka bilo više, i još ih se nađe među živima, ali baš ni za koga se ne bi moglo reći da je bio više pjesnik, ili da je bio toliko pjesnik koliko je to bio Ilija Ladin.

Ovaj posljednji rat preživio je u Sarajevu. U stvaralačkom je smislu to za njega bilo iznimno plodno razdoblje. Napisao je stotinjak “ratnih” pjesama, i skoro je svaka bila izvanredna, začudna u svojoj elementarnosti. Suživljen s patnjom i nesrećom, sretan i u vlastitoj nesreći, Ilija je o ratu pisao načinom u kojem se starozavjetno proroštvo susretalo sa čistom, gotovo djetinjom lirikom. Poslušajte, recimo, ovo: “Smrt ima posla po gradu danas nemoj / Nemoj dijete i ti / Imati /// Smrt gleda kroz prozor na te danas nemoj / Nemoj dijete / I ti / Gledati /// Ono smrt u grimizu i svili plovi / Nije oblak / Nije nebo / Plavo”. Dok su drugi patili, rušili se u sebe, dok su se drugi mijenjali onako kako se oko njih mijenjao sav njima poznat svijet, Ilija Ladin je, nepromijenjen, pisao svoje pjesme, samo s još većim žarom nego prije, većom potrebom da se opiše radost postojanja i bivanja, koja je za njega ionako oduvijek bila radost postojanja i bivanja u patnji.

Jedna od pjesama koju je najdulje pisao, mijenjao i varirao je iz zbirke u zbirku skoro trideset godina, a da ju nikada nije smatrao dovršenom, zvala se, u jednoj od posljednjih verzija, “Račun svodeći”, i ovako je išla:

____Samo san: o tom san
____I obilje mene što već jede mene

Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa
Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno
Pod vjeđama moj san: još ničega ovdje
Pod nogama moj put: još ničega tamo
Na izmaku snaga samo san: o tom san
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa
Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno
Pod datumima san: ništa upisano
Pod naslovima san: sve je prazno ispod
Na svim kazaljkama: vrijeme je odavno
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa
Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno
Pod zvijezdama san: još ničega dolje
Pod oblacima san: još ničega gore
Na izmaku snaga samo san: o tom san
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa
Ali jest moja patnja počela ona je počela: kakav divan
početak!

U tu je pjesmu stalo sve Ilijino, i ona je, zapravo, cijela njegova biografija. Sve drugo samo je proza i anegdota, koji u životu ovakvoga pjesnika služe samo tome da zabave suvremenike: one koji bi za sebe rekli da se u poeziju ne razumiju, i one koji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu primaju plaću, jer posjeduju ispravne i uredno ovjerene potvrde kako se u poeziju sasvim razumiju. U jednoj od takvih anegdota, recimo, Ilija Ladin je početkom sedamdesetih kupio auto, citroen diana, premda nije imao položen vozački ispit. Smjestio je dianu u dvorište, i godinama je promatrao kako stari, hrđa i trune. O njezinom je propadanju napisao barem jednu pjesmu, a u mnogim njegovim stihovima i pjesmama se sudbina tog auta javlja mimogred i u primisli. A druga anegdota priča kako je Ilija putovao u Pariz, obilazio grad svoga akademskog zvanja i jezika, i slikavao se po onim fotografskim automatima, koji bi izbacili po šest slika, ali se trudio da na svakoj slici ima drukčiji izraz lica… To su, dakle, anegdote, dok je biografija Ilijina u njegovoj pjesmi.

Teško je čovjeku snaći se u bijedi, u manjinstvu i u samoći, koja nikada nije tako izražena kao u ratu, pogotovu onakvome ratu kakav je bio sarajevski, kada svakodnevica granata i snajpera čovjeka svede na glad, žeđ i strah od smrti. A uz to sve: na čistu radost života, na koju se Ilija Ladin pripremao i koju je poznavao još puno prije ovoga rata. Početak njegove patnje zbilja je bio divan početak. Zato o ratu nitko nije pisao takve pjesme kao on, i zato se njegove pjesme o ratu nimalo ne razlikuju od njegovih pjesama pisanih prije rata. Rat je za njega bio samo jedno od obličja patnje, jedno od iskušenja Ilijine pjesničke i životne radosti.

Ne znam je li akademik Ante Stamać u svoju antologiju vajkadašnjega hrvatskog pjesništva uvrstio Iliju Ladina. Teška mi je, prsti su mi suhi da bih je listao i u njoj išta tražio. Ali nadam se, bez imalo zlobe, iskreno se nadam, da je akademik Stamać poštedio Iliju takve časti. Premda je Iliji Ladinu, koji je rano pregorio sve ceremonijale urednoga građanskog bivanja, i pristao je da bude oriđinal i ridikul u svemu, osim u poeziji, zbog nečega bilo ozbiljno stalo da mu se priznaju njegovo hrvatstvo i pripadanje hrvatskoj književnosti i kulturi, od te je časti akademik Stamać nužno trebao Iliju spasiti. I dobro je, plemenito je učinio, ako ga je hrvatske književne priznanice lišio, kao što je dobro i plemenito učinio kada je, s naslova predsjednika DHK, u Sarajevo odgovorio da u hrvatskim i zagrebačkim ubožnicama za ovoga pjesnika mjesta nema. Doista, bilo bi duboko pogrešno kada bi u knjigama pisalo da se patnja Ilije Ladina ugasila u Zagrebu. Za njega, bila bi to smrt u tuđini, kao što je i Stamaćeva antologija cijela jedna tuđina, u kojoj je narodu lasno mrijeti, ali usamljeniku nikako nije.

(Miljenko Jergović, 16. 07. 2011. – http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/radost-i-patnja-ilije-ladina/ )