Izvor: jutarnji.hr

Autor: Tomislav Čadež

‘Autoportret s torbom’, lirske eseje i crteže, testirajte u autobusu, čekaonici ili vlaku. Svaka će sekunda imati smisao

Budući da je ljeto i da makar dio građana ima novca za put i odmor, novine im ne smiju propustiti da savjetuju što da pročitaju. Zazirem od sastavljanja takvih preporuka, no u opisu su posla. No zato preporučujem svega jednu knjigu, “Autoportret s torbom” Semezdina Mehmedinovića, u izdanju zaprešićke Frakture. I to isključivo za put. Posrijedi je dakle senzacionalno osvježenje za autobus, vlak ili čekaonicu. Čitao sam je desetak dana, u autobusima, premda broji ne više od stotinjak kartica teksta. Doduše, gledao sam i crteže, budući da je posrijedi knjiga-artefakt od omota, tvrdih korica, fonta i autorovih crteža. Posrijedi je 109 kratkih zapisa, najradije bih ih krstio kao skečeve, zato što je uz njih nepodnošljiva ikakva patetika a ipak podnošljiv pathos.

Uvijek na putu

Ukratko, pisac opisuje svoj boravak u američkoj makro i mikrosredini. I on je zapravo gotovo uvijek na putu, u prolazu, premda je katkad i kući, za računalom.

U zapisima tiho rastu simpatije za začudno bogatstvo različitih kultura i etnija američkih, izbjegavaju se dosadne priče o novcu, standardima, stjecanju. No u njima buja i stanovita gotovo instinktivna osamljenost.

Pripovjedač je pokatkad čisto lirski sociolog na terenu pa uočava sve više ljudi koji u javnom prijevozu zaspu upravo mrtvačkim snom. Njega zanima čak i koliko, i kakvih, kućnih ljubimaca ima u zgradi u kojoj sad živi, i naoko ga svašta zanima, no uvijek dođe obrat prema vlastitome, prema egzistenciji, što se u dobroj literaturi, kao ovdje, realizira uskratom informacija.

Najbolji su ovdje oni lirski feljtoni koji ogledaju znakove iz obje ere – bosanske i američke. Primjerice, priča o nesigurnom siromaštvu Balkana komprimirana je u par naušnica, jer jedna se u socijalizmu kupiti nije mogla. A da se i druga ne stavi u susjedno uho – šteta je. “Da se ne baci” u kontekstu američkom prirodno još dakle dobiva i jači dojam.

Mehmedinović u SAD-u živi gotovo 20 godina, izbjegla mlada obitelj se amerikanizira. Najviše se pak amerikanizirao sam autor koji ovdje piše baš onako kako kohorte naših pisaca i ne slute da piše Raymond Carver: samo o onome što se događa.

Rekli smo, budući da je ovo preporuka za jednu jedinu knjigu, potencijalni adresat mora biti što točnije informiran. Kao što je, dakle, Raymond Carver putni pisac, tako je putan i Semezdin Mehmedinović. To su sličice što se vješto usijecaju u svijest, u njima je opisana nepodnošljiva prolaznost, a kad se konzumiraju recimo u vlaku, otvaraju perspektivu na neposrednu našu sadašnjost upravo nadnaravno plastično. Istodobno, one ne zahtijevaju stalnu koncentraciju, uz njih vam smije zazvoniti mobitel i skladno ih možete mijenjati s pogledom na vanjski pejsaž.

 
Životi preko bare

Semezdin Mehmedinović (r. 1960.) tek jedan je od dragulja u nažalost prebogatoj niski bosanskih i hercegovačkih pisaca toga naraštaja što su zauvijek spakirali živote preko velike bare, u Ameriku. Cijela ova naša sićušna štokavska i južnoslavenska književnost (skupa s makedonskom i slovenskom) vjerojatno nikad nije dala ni deset pisaca u istoj generaciji koji bi stvarali toliko vrijedno, cjelovito, stilom i sadržajem, koliko stvaraju Mehmedinović i Aleksandar Hemon , drugi pisac čija ne brojna djela evo usput preporučujem, isto za put.

I jedan i drugi pišu visokim, dakle živim, liričnim stilom, s više imenica i glagola a s manje zamjenica i pridjeva. Lirični po stilu, ali nisu obojica lirski pisci. Hemon je epik, a Mehmedinović lirik. Evo zašto. Epskom je piscu prioritet da zabilježi kako se mijenjaju drugi, dok je lirskom kako se mijenja on. Razlika je, dakle, zbilja u rodu. Hemon u svojim i kraćim i duljim prozama iznosi sudbine stotina likova potiskujući svoju nazočnost na pozitivnu poziciju nekoga tko to mora sve zapisati. On će o svojemu ocu i njegovim pčelama ispisati opširnu i napetu epizodu s proširenom perspektivom i na dublje pretke pčelare i na prezent jednoga bosanskog starca, toga oca, koji sad u američkoj nigdini nastoji povratiti stari zanat.

 
Portret majke

A Mehmedinović je cijeli portret majke u knjizi što je ogledamo sažeo u jedva sadržajan interkontinentalni razgovor telefonom, preko svijeta i vijeka, za kojeg ona mimo riječi shvati da joj je sin preživio infarkt. Mehmedinović u svojim lirskim skicama dakle ogleda stotine likova kako postaju dio njegove sudbine. Kao da se njegova egzistencija pisca smiruje tek ako je sudjelovala u prikazanom.

Ali, dakako, uvijek radi dijalektička klackalica, pa je Mehmedinović ujedno introvertna spisateljska osoba. Ono što jedino vidi s time se jedino muči. Oklijeva.

Prikaz ove knjige a i njezin doživljaj nepotpun je ako se ne uvrste crteži što prate svaku anegdotu. Mehmedinović je naprosto crtački, možda i slikarski, talent. Ti crteži, najviše skicozni portreti olovkom, nisu ilustracija teksta. Oni najčešće prikazuju isti slučaj, ali iz različite perspektive. Poezija pak nastaje negdje u međuprostoru (ili iza njega) crteža i teksta. Ona je, poput daleke zvijezde, trajna vrijednost ove lijepe knjige.