Sovjeta Grubešić  je rođena u Osijeku. Radove je objavaljivala na portalima: Prozaonline, Pljuskovi, Avlija, Radio Gornji Grad, Argus books magazin, Afirmator, Klub poezije Kultura snova, te časopisu Avangrad. Priče su joj uvrštene u zbirke Suze za Velosa i Refesticion, a haiku u dvije zbirke sa festivala haiku poezije u Odžacima.

Gljive i lamele

U tvojim vijugama caruju gljive
ko lamele u trafostanicama
žive po glazbenim ljestvicama
uličnih svirača nikada dosta
ciguljaju na ćoškovima
šeširi im prazni
a ispod reklama… dajte mi čašu
trinaestogodišnja  ciganka doji dijete
bez čaše uz svirku sa Pionira i
Šarpova pjevaljki i metroseksualaca
isčupanih obrva i brazilskih depilacija
odmjeravaju se snage gljiva ludara i
muhara onih slatkih tufnastih bića
što krase dječje sobe kako bi se odmalena
navikli na… dajte mi čašu
pljesan se uvukla u hodnike tvoga mozga
stojiš na stritovima polisa
bijeli ti pogled u očima pokreti Čapekovih
robota, rabota, rabotaš po komandi
ulični psi te zapišavaju
između generacija nema lančanih reakcija
samo lanci robovanja
zombi po zombi i opet zombi
zemlja bez zombija nije zombovska
farma bez predviđanja
stranice se prelistavaju
povijest ti traga za porijeklom moždanih
gljiva kroz okrnjen prozor
na preostalom zidu porodične kuće
jablan i silos u daljini
uobičajena kulisa.

Ej, ti…

Bus otežao od sudbina
pikasovski zamaskiranih
u bijeli luk i pušnice
red znoja
red jeftinih parfema
tjeraju misli kroz uske otvore.
Ej, ti koga ima tu ili nema
parkiraj bus negdje na nebu
šetajući oblacima
noge će spoznati
lakoću krila
i ono đubre od svrake
noćne pizdarije kreštanja
i gnježđenja
natjeraj
neka radi negdje
preko brda
u tuđem šljiviku.
Pokucati ću ti
Ej, ti koga ima tu ili nema
na snježna vrata
samo
daj
daj mi da spavam
spavanje ko splavarenje
rafting što li
ili nafting
kad prospeš smrad motora
pa uzmeš veslo
krmariš nebom
jebi se svrako
kriješti sad pod suncem
bijesnih kučki je sat.

Obojenja

Boli me glava
da li su mi pred očima
cvjetovi na obroncima
ili utkanost zavjesa
netko dolazi
možda sam to ja
ili žena na klupi
ili zaključani pas
zavija.
Na umrloj živoj ogradi
japanska pagoda se bijeli
izdignuta u zraku
možda je ona otišla
mrtvo joj tijelo u zavjesi
duh gleda
rekla sam netko umire
stara žena se naslađuje
ćuk ćukao cijele noći.
Boli me glava
krv obojena u bijelo
pred očima bijelo
svjetlost mami
suši se lišće drveta života
tko drvo nazva životom
majstor pita hoćemo li
tupfšvam tehniku
grozna je ova smeđa
pusti to je boja moje krvi
dijela moje trikolorne krvi
bojali su me i premazivali
samo je kreč falio.
Boli me glava
razgrčem zavjesu
sažimljem pagode
na umrloj živoj ogradi
poneki zeleni listić
ispod trijema vesela
ptičica ima nade
pijem aspirin.

Poruka gospodinu E.

Vukovi
vukovi su među nama
gospodine E.
ne ovi sa Vaših idiličnih slika
već vukovi što u crnim siluetama
kruže gradom čekajući žrtvu
vukovi što bombom iz džepa
kradu djeci majku
vukovi što kolju roditelje
vukovi sa naslovnica
što rastaču mozak
piju krv nevidljivim
očnjacima
žderu tkivo nerođenoj djeci
kidaju slijed vjekovnih rođenja
ubijaju svetost
lažu
grohotom se smiju
naivnost prepoznaju
vukovi
vukovi su među nama
gospodine Eš
ne vukovi sa Vaših slika
ne oni što izgradiše stari Rim
nadojiše napušteno dijete
ne oni što svoju obitelj štite
na vrletima plijen traže
i pokoju ovcu
već oni što prvo
ovce u tor utjeruju
pa im mlade otimaju
na majke nasrću
očeve prebijaju
hrane ih vlastitim mesom
strašna slika Crvenkapice
u kojoj vuk pobijedi lovca.