Sylvia Plath čita pjesme iz svoje zbirke ‘Ariel’, Tilda Swinton interpretira Rumija, Anthony Hopkins T.S Eliota, Orsin Welles Coleridgea…
Sva je poezija u početku bila oralnoga tipa. Poezija se pjevala, deklamirala, skandirala, recitirala. Poezija kakvu je danas znamo samo je odbljesak rane poezije, što je dolazila iz memorije pjesnika, ili direktnim spajanjem jezične artikulacije na uobrazilju pjesnika. Nekad je poezija igrala mnogo veću ulogu u životu ljudi. Takav zaključak možemo dati ne u smislu nekakve klasične fatalističke back in the day primjedbe, već kao činjenicu. To se u svakom slučaju odnosi na poeziju kao oralni fenomen. I zato uvijek, kad god je to moguće, valja slušati pjesnike kad čitaju svoju poeziju, ili barem slušati interpretacije njihovih pjesama u izvedbi drugih.
Ove je godine obilježena pedeseta obljetnica smrti pjesnikinje Sylvije Plath, koja si je oduzela život 11. februara 1963. godine. Kad su pronašli njezino beživotno tijelo, pored nje, na kuhinjskom stolu, nalazila se bilježnica s neobjavljenim pjesmama. Dvije godine kasnije te će pjesme biti objavljene pod nazivom Ariel.
Ovako Sylvia Plath čita pjesme iz zbirke Ariel:
Svaki pjesnik čita svoju poeziju drugačije, kod jednih je to tiho mumljanje koje prenapreže osjetila slušatelja, kod drugih je riječ o meditativnom brujanju čija repetitivna kvaliteta ima učinak crkvenih zvona na vjernike. Sylvia Plath, međutim, deklamira s tolikom preciznošću, kao u kakvog strogog učitelja poezije u Novoj Engleskoj koji skandira udarcima ruke o stol: pritom se savršeno naglašava svaka cenzura, svaki najmanji prekid u dotoku informacije, a aliteracije bivaju utisnute u duh slušatelja kao otisak ruke na obrazu nakon šamarčine. A tako bridi i meso njezine poezije.
Iskustvo slušanja pjesme potpuno je drugačije od čitanja pjesme u sebi. Za recitiranja nešto od pjesme svakako izblijedi u vremenu, no bilo bi pogrešno reći da riječi bivaju izgubljene. Poput tonova u glazbenom komadu i stih je već u trenutku kad smo ga čuli odaslan u visine, ali nije nestao – ostao je utetoviran u našu memoriju.
Jedna od najboljih britanskih glumica posljednjih tridesetak godina, Tilda Swinton, ljubiteljima pjesništva znana je i kao sjajna interpretatorica poezije. Njezina verzija poezije genijalnog perzijskog mistika iz 13. stoljeća, Rumija, posve je drugačija od stila Sylvije Plath. Evo kako zvuči Rumi na engleskom jeziku u izvedbi Tilde Swinton:
Interpretirati Eliotovu Ljubavnu pjesmu J. Alfreda Prufrocka na ispravan način čini se izuzetno teškom misijom. S njom se ukoštac, i to razmjerno uspješno, uhvatio Sir Anthony Hopkins, koji je odlično osjetio promjene tempa u ovom pjesničkom remek-djelu.
Predstavljamo i dvije kolaboracije. Prva je malo poznati dragulj, eksperimentalni film Larryja Jordana iz 1977. The Rime of Ancient Mariner, u kojem Coleridgeovu poemu čita Orson Welles, uz pratnju ilustracija Gustavea Doréa, francuskog simbolističkog umjetnika koji je 70-ih godina 19. stoljeća, uz Coleridgea, ilustrirao i Danteovu Božansku komediju i Miltonov Izgubljeni raj. Ovo je prvi dio filma koji nosi ime Coleridgeovog slavnog pjesničkog djela:
Na kraju, možete poslušati suradnju Williama S. Burroughsa i Kurta Cobaina u ‘The ‘Priest’ They Called Him’. Cobain je kreirao zid buke kao podlogu Burroughsovom tekstu, fantazmagoričnom ekscerptu iz njegovog cut-up djela The Soft Machine.
Neven Svilar
Izvor: booksa.hr
