Mirko Popović- rođen 1944. godine u Slivnu  (Metković), Hrvatska. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živi i radi u Sarajevu. Poeziju i prozu objavljivao je u velikom broju književnih časopisa, te na Radio-Sarajevu i na Radio-kometi. Objavio je knjigu proze i knjigu poezije.

Dobitnik je nagrade za književnost „Dubravko Horvatić“ (2. mjesto za prozu) 2010. godine (u Zagrebu).
Nek sama isplovi barka
Ti žudiš u ovom trenu, kamo bi
Tvoje ruke dok zrcali se jutro i lijeno se
Bûde vali

Zaludno je vjerovati, Ida
Vrludanju u rasute dane, daleko su
Ždralovi odletjeli

Sama će isploviti barka
U sneno ljeskanje, slijedimo
Njene drhtaje prema suncu
I grebenima na rubu vidika

Neka cakle oči
Dok more huči, dok vali
Od želje gore

Suze će izbrisati
Nenapisane pjesme, daljine
Što razdvajale su našu mladost

Nek sama
Isplovi barka
Preko krinki, preko mrtvih portreta
Nek miruju vesla, vjetar će
Oživjeti sirene, nove verse
Na drugoj obali naših života

U snu san

ničim ne uronjen
u latentan izvor podatka
da san u snu sanjam

ono što znam
znanje je silaska
iz sna u razvaline

u nepreglednoj ruini
kamen na kamen oslonjen
ječi nečujnom tišinom
bez zvuka škripi trajanje
u kojem se preko stijenja
penjem za tobom

koracam bez pokreta
pokušavajući biti svjetlo
za tvoju tamu i zov

iz jučer
iz davnine

čime izranjam

strovaljen u jutro

s kojim srastam ostvaren
pod prozorom
dubim pogledom u ništa
okom klizim ravninom zida

svijest mi bilježi trzaj:

trepnuh
tek
u javi

* * *

upih naglo
jēk i pticu
ovovremen u dnu  jutra
bez pitanja što ću k svjetlu
dok ostaješ
zov

i dalek…

Svaki put kad otputuješ

uvijek
kad otputuješ
tek poneka struna
odjekne

ne smiješî se
karanfil u prozoru

sunce se pritaji
slušam dugo
kako šuti

uvijek kad odeš
tiše kaplju sa zida

latice cvjetova

vraćaju se naša putovanja
ususret mi idu krajolici
ne mogu izbrojati
otkucaje sata, njegove
metalne suze

uvijek

kad otputuješ
otvaram prozor

u kome svijetli

nepomičnost

pustio bih glas

da mi se ne osuši na obrazu

Sjeti se…

o tebi više
ništa ne znam
u san dođe
cvijet u plavoj kosi
miris pelargonijâ
uz kameni prozor
naše mladosti

ponekad zalutam
cestom bez imena
u tvoje prve studentske dane
i tiho pored prazne klupe
kažem: pitaš li se
koliko je zaborav izmijenio
moje lice

umjesto odgovora
šumî vrijeme
mirko mirku s mirkom
šutî: reci nas
još jednom
tiho nas izgovori
odloži ogrtač
ostavi roman
pogledaj kroz prozor
sjeti se
zadrži u vizurama portrete
naših osamnaest proljeća
sada
dok trajem
dok ranjavam dan
našim nečujnim koracima
dok ne iscuri
ovaj tren

i život

Cvijet više nije pupao

u trenu se
pomjerilo pero
intuitivno spoznah
da je otvorila oči
u kodovima borova
gdje riječi prestaju

nada u ponovno odrastanje
samo je čežnja za jugom

jesu li rekli
da se vraća meni
ili je samo bio mjesec
u kojem je vladao merkur

zna li to
u drugom trenu
smireno pero

zna li to
miris cvijeta
zarastao u kamen
iz kojeg nikad više
ništa nije odjeknulo

kroz misao su zaludno
šumorili vodoskoci

Ljubiš mi obraze vâlom
isplovim i ne znam…
možda je bila večer
nad hladnim vodama

mora da me budila
ljubav tvoja
možda se dizao val
na moru zelenom
u oku tvome

u studen oko srca
u hlad modre špilje
u koju nikada
nismo stigli
isplovim

ljubiš mi obraze valom
koji doziva iz topline
iz samoće mrtvih predjela

isplovim i ne znam
sanjam li da ne sanjam
tvoje ruke što čekaju
plave dubine
u moru zelenom

Daleko

dozivam
nečujan korak
na žalima

čekam vlakove
pod zastalim satom
iza ukočenih predijela zime

ostavljam sjećanja
i stare gradove

iza mutnog stakla
ruka nepokretna

u presušenim fontanama

iza glasa tvojih tragova

troši se

nevidljivo vino večeri

niz rijeku odlazim zasut

zapletenim zvijezdama
u obrise nade teku
prazne ulice, nekoga dozivaju

nečujni koraci

prepoznaješ li me
nad grgoljem vode
u noći dok se grlimo
praznim zagrljajem

Ako ne povjeruješ

Neće se u nama probuditi
Ustuknuće Goliatha i nitko
Neće pitati hoće li demon razvalina
Jednom pomisliti na one
S kojima se više nikada
Nećemo sresti ako ne povjeruješ

Noć u očima ne ugasiš li
(Nakon apokalipse) kako ćemo
Iz pukotina izborana ti lica

Kako obnoviti kretanje zvijezda
(Nakon tisuću devet stotina
Devedeset pete u Sarajevu)

Neće se u nama probuditi
Davna pjesma, neće stizati
Zametak Praštanja ako potoneš
U zgužvane pejsaže, ako sa
Spiralama nove zore u tebi
Ne zaigraju vedrine i vjetar
Po gorama, da se izvije

Plamen sunca s novih ognjišta

Tople riječi, vatre i pitomine