RECENZIJA: „Molitva tetoviranog srca”
Moćna je molitva u svakom pogledu, ona zasigurno ima svoj značaj, simboliku. Molitvom se obraćamo Spasitelju kad nam je tijesno u koži, kad nam je teško u duši, kad se borimo, tko zna je li uzaludno, sa vjetrenjačama ovog svijeta.
A u jednoj takvoj molitvi, koja polazi ravno iz tetoviranog srca, iz srca prepunog rana zbog svega onog što nam nudi ovaj zemaljski svijet, jedan mladi, svestrani umjetnik, iz plejade onih koji su perom i razumom spremni učiniti nešto pozitivno, Milan B. Popović, obraća se Izbavitelju. Progovara autor, pjesnik, kritičar, kolumnist toliko snažno, originalno, drugačije u svojim pjesmama, progovara na način brutalnog dobronamjernika. Pa, kakvo je to iznošenje emocija, stavova, kakva je ta njegova individualna angažiranost za bolje sutra, za stvaranje jednog sistema u kojemu okovi i klišei nisu dobrodošli ni u jednoj pori društva. Popović je mirotvorac, on nikako ne želi uporabom sile, žrtava, krvlju i tamom smrti doći do otriježnjenja. On pronalazi svoju inspiraciju u malim, minornim stvarima, ali i onim osnovnim ljudskim vrijednostima bez koje nema pokretačke snage, bez kojeg nema čistoće, ljubavi, prijateljstva… pa i blaženstva napokon. Duboko u sebi, u svojoj svijesti, autor proživljava ljudsku nepravdu, beskrupuloznost svakojakih nametanja, pravila i normi, koje naravno nikad ne donose ništa dobro.
Ova je Molitva zapravo ono božanstveno, onaj tračak svjetla koji nikada ne smije da se ugasi. Ovo je vrlo kompleksna, sadržajna lirska ispovijest, prepuna životnih poruka, za koje se autor nada kako će doći do ljudskog razuma. Svjestan je pri tom kako je „Pobjednik danas onaj koji duže izdrži”. A kako, na koji način, izdržati taj put pun bodljikavih prepreka, put licemjerja, beskičmenjaštva, laži i obmana, netrpeljivosti, cinizma? Je li moguće doći do cilja, doći do kraja zacrtanog puta, ostati hrabar i izdržati silna iskušenja od svih onih „vjetrenjača” koje se okreću u prazno? Mnogo je zavoja, nerazumijevanja, zavisti, pa i zlobe, nažalost, koje ne bi mogle da nestanu tek tako, koje ne bi mogle da se uklone bez da padnu žrtve. Svjestan je Popović negdje duboko u sebi kako je gotovo nemoguće doći do produhovljenja, do spiritualnog vrha, a ne sukobiti se sa ovozemaljskim svijetom, svijetom koji je na ivici dekadencije uramljen u neke čudnovate, strahotne okvire. Suviše je zamki na putu do vječne sreće, treba se suprostaviti mnogobrojnim „jezivim javama”, pokoriti sram koji steže. Pjesnik se odvažio kroz svoju posebnu molitvu poći na put, iskusiti vlastitim postojanjem središte prašine modernog doba i vjeruje kako je sve bliži odgovoru. Kaže u svojim stihovima kako je sasvim normalno da se do cilja ne dolazi odjednom, ali čovjeku treba dati uvijek još jednu priliku, pa i onda kad se „ljudi kao pseta gaze”, kad na vidjelo dolazi lice i naličje svijeta koji ne mora uvijek biti prilagođen onoj drugoj strani, koja poput parazita, svojim načinom života samo napada, pljuje, iskorištava.
Moram primijetiti kako je Popović lucidan, kako jako dobro uspjeva raspoznati sve one nemani, sve pogreške koje se događaju, a možda ne bi trebale, kako u svojem poimanju egzistencije vrlo hrabro ulazi, ali i pronalazi izlaz iz labirinta iskrivljenih vrijednosti. Da li mu zaista na tom njegovom putu, u toj njegovoj spoznaji, oči otvara vjera u Isusa Krista, kao uostalom i mnogima od nas… „jedino vjeru nemoj zamijeniti… zameni prošlost budućnošću, pretvori neljude u ljude… zameni večne maske onih koje poznaješ s licima onih od kojih se lica uplašiti nećeš…“ Iako se na pojedinim mjestima ozbiljno daje naslutiti kako se u autoru kao jednom liku ove priče, javlja skeptičnost u pokušajima okretanja svjetlije stranice, brzo se Popović dosjetio da Molitva može učiniti i čudo neviđeno, pa i dalje traga pronalazeći smisao u besmislu „omekšati srcem surove stijene… uspehom svojim slomiti ću srca kamena… utopiti društvo nihilizma”… Ponekad za sebe kaže kako je možda i sanjar… kako je zapravo „tragač širina bez granica…“ No, želja da stane već jednom na kraj lažima, prijevarama i prljavštinama sebi suprostavljenog svijeta je jaka i oštra… „satri koren od zla… svakojakog bez ustupaka i pardona”.
Njegove pjesme, pisane slobodnim stihom, imaju svoju težinu. Svaka je od njih isprepletena porukom svijetlije i bolje budućnosti. Pisanjem stihova kako i sam kaže, spreman je odagnati strah, jer želi živjeti kao pripadnik jedne mlade, buntovničke generacije u svijetu slodnih nazora, u bliskom društvu, ne u otuđenosti. Želi se otarasiti pokvarenog i nepristojnog vremena što razara dušu, što tetovira srce neželjenim slikama. Njegova je poezija utoliko specifična jer se jednim pozitivizmom, jednom čudesnom snagom, pretvara u note prepoznatljivog roka.
Između ostalih, u Zbirci, odnosno prvom dijelu trilogije „Bolji od svog života”, našla je svoju važnost i pjesma „Knjiga stihova”… „možda bi ovi redovi poezije tetoviranog srca sudnica vaših dela i nedela, mogla biti loših ljudi, gomila bez skropula… Je li to zapravo i poanta ovog izvrsnog pjesničkog štiva, uvjeriti će se svatko tko uzme u svoj izbor čitanje pjesama, Milana B. Popovića. Samo hrabro, naprijed… preporučam ih!
Denis Kožljan
