U časnoj i poštenoj srpskoj trgovačkoj kući Šantića iz mostarskog Brankovca, znalo se da će muška djeca u ruci držati pero a ne motiku. Pero poštenu čovjeku trgovcu treba da popiše robu i naruči novu, da ispiše pismo u Venciju ili Beograd, da se javi rodbini u Beču i Srbiji. Nije Aleksin ćaća znao da će njegov sin perom ispisivati stihove i ljubavna pisma igračicama i glumicama, da će Aleksa cijeli život kupovati a ne i prodavati, putovati ali ne i fiansijski profitirati.
Aleksa Šantić, dakle, nije izrastao u trgovca. Ali, izrastao je toliko da njegovo vrijeme nije bilo samo ono u kojem je živio, njegovo vrijeme je i ovo danas a prostor nije samo Mostar i Hercegovina. I danas, kad jeod nekad brojnih Srba Mostara ostalo malo ljudi i puno sjećanja, bez Šantića se ne može. U njegovo vrijeme, odricali su književnu vrijednost onom što je pisao. Ljudisku vrijednost nisu mogli. Niko nije mogao poreči da je Aleksa bio velik gospodin, mio svima iz sokaka i mahale, iz cijelog Grada Mostara. Lijep, stasit, uspravan i rječit, pristojan u ophođenju i pristupačan hamalu i profesoru jednako, nosio je tadašnji Mostar s lakoćom kojom je nosio filcani šešir i urešeni štap. Onda kad je većina mostarskih Srba izbjegla da spasi živu glavu i dostojanstvo čovjeku Srbinu važno koliko i život a kasnije iz bijelog svijeta dolazili da budzašto prodaju svoje kuće i imanja, Šantića nije bilo da to vidi. Srećom, srce bi mu pjesničko puklo usred njedara, zažalio bi što nije umro, da je nekim čudom živ. Njegov spomenik su prvo srušili a onda su ga ponovo postavili. Zasmetao im nešto. A onda zatrebao za nešto. Pritom su, sa švedskog stola njegovog uspravnog lika i djela uzeli ono što im je odgovaralo, ne pitajući ni Šantićeve ni ostale Srbe. Ni srpska „Prosvjeta“ više nije srpska, odmetnula se od Beograda i Banjaluke i priznaje samo Sarajevski minder i vlast. A što se tiče Alekse, polegli ga i počeli ga čerečiti, sad kad tu nije ni njega ni onih koji bi ga branili. Zaboravili su, ne slučajno, da je Emina bila ljubavna pjesma. Važnije im je postalo što se pjesnik zvao Aleksa a ljepotica Emina, što nisu bili istoga roda i naroda. Zaboravili su da je pjesma „Ostajte ovdje“ bila poruka Šantićevim komšijama a ne jednom narodu koji je pošao da sebi traži mjesto gdje će sačuvati svoj način života. A ostatak njegovoga ipak velikog opusa spomenut bi sporadično, tek kad bi se moralo, reda radi. Zaboravili su ono što su htjeli zaboraviti, kao što to već biva kod ljudi koji imaju pamčenje kao ribe. A Šantićeve pjevačke „Gusle“ djeluju sad napose, bez onoga što se u Mostaru zove „KUD Prosvjeta“
Ali, nije ni prvi ni zadnji put da uspravni Šantić ima sukob sa pripuzima oko sebe. Leži miran na pravoslavnom groblju u Mostaru, zna da je vrijeme najbolji svjedok. Ljudski je to, pjesnički, biti sam protiv svih i puno kasnije zbog toga biti cijenjen i rado i po dobru spominjan. A Aleksa Šantić nije bio trgovac čije račune niko danas ne bi čitao, Aleksa je bio velik čovjek i pjesnik kojeg se svi u Mostaru i šire rado sjećaju.
Knjiga Danila Marića „Gospodin Aleksa“ je vrijedna u obje svoje polovine, ista a nejednaka na ćirilici i latinici. Svjedoči poput kakvog okamenjenog diva kojem vrijeme i ideologije ne mogu promijeniti lice i visinu. Unutra je Šantić o kojem mi je djed pričao a ja ga nisam slušao, između redova je i onaj Aleksa koji se više volio diviti beharu i moru nego računati i sticati, na ponos mom i svom narodu, na diku i sreću moje Hercegovine, i na žalost svoga oca i brata koji su uporno od njega htjeli učiniti porodičnog čovjeka i dobrog trgovca. Tu, u ovoj knjizi je Aleksa Šantić, onaj kukavica koji se nije odrekao udobnosti i porodice radi ljubavi. Ali i onaj hrabri Aleksa koji je bio spreman umrijeti sam i siromašan da bi sačuvao sebe od promjene koju mu je svijet nametao. Tu je taj Šantić kojem je moj pokojni đed Nikola nosio krst na sahrani, onaj čija mi je nagrada uručena za stihove. Mirišu priče Danila Marića, i latinično i ćirilično, na mostarske sokake i behar, na kahvu i rahat lokum. Vidi se Šantićev skromni sobičak kroz napola zazidan prozor koji je kanio zauvijek zatvoriti da ne bi bihuzurio komšijinu žensku čeljad pomisli da bi ih muškarac, usto i inovjerac,  mogao vidjeti nepokrivene.
Ja sam od Alekse Šantića, iz onoga što sam saznao iz njegovih pjesama i što su mi o njemu i njegovima rekli drugi, i od onoga što sam povjerovao (jer, nije danas svakome sve ni vjerovati), sklopio živog a velikog čovjeka i pjesnika. I ova knjiga koju sam čitao prije Vas, dodala je nešto tom mom Aleksi. Dok sam čitao, nijednom mi nije zamirisalo na ideologiju i druge neiskrenosti. I, mislim da će ovo djelo, Marićev „Gospodin Aleksa“, i na ćirilici i na latinici, učiniti isto. Dovest će vam Šantića i Mostar, tiho i nenametljivo, pozdraviti vas dodirom rukavice po filcanom šeširu, blagim podizanjem štapa i osmijehom čovjeka toliko dobrog, duševnog i lijepog da ga ni njegov narod ni njegova Hercegovina ne mogu i ne smiju zaboraviti.