Posljednje djelo Vladimira Kecmanovića Sibir (Mono i Manjana, 2011) na prvi dojam ukazuje na nisku razinu ekološke svijesti izdavača. Dvjesto pedeset četiri stranice izrazito rijetko raspoređenih redova svjedoče o nonšalantnom i rasipničkom odnosu prema papiru, koji bi eventualno mogao biti oprošten (rekli bi utilitaristi) u slučaju da djelo nosi više dobra, nego što bi jedna šumica priskrbila kiseonika, oslobodila nas radioaktivnih i drugih štetnih čestica i uticala na regulaciju klimatskih promjena. Budući da je omjer snaga značajno prevagnuo u korist Kecmanovića, da vidimo u čemu je sreća tog izbora.
Na početku Sibira se naslućuje kriminalistička potka romana: otac predaje kćerku narkomanku tipu zvanom Miki na čuvanje ‘dok ćale ne raščisti sranje u koje se uvalio’. U prvim odlomcima proživljavamo zajedno sa nadrogiranom junakinjom-pripovjedačicom nebulozni, usporeni, košmarni doživljaj rastanka s ocem i pritvora na tavanu luksuzno uređene iako nedovršene vikendice. Tekst počinje kao intimna priča, a pažljivog čitaoca ili čitateljicu zanima kako će autor takvu skučenu vizuru iskoristiti za izgradnju (ili parodiju) intrige sa dubljom pozadinom, odnosno, prema najavi s naslovne korice knjige, za kompoziciju ‘srpskog ljubavnog trilera u koji su se upetljali Hrvati’. Kecmanović nastoji obaviti velom tajne kako prepuštanje brige o kćerki ‘džukcu u kožnoj jakni’, tako i identitet tog džukca. U oskudnim dijalozima djevojci i Mikiju stavlja u usta ponavljane, shematizirane i samim tim maglovite konstatacije o ‘ćaletovim pajtašima’ i ‘službenim dužnostima’ tipova s ove ili one strane zakona, što smatra opravdanim, budući da su oboje u bliskom kontaktu sa sivim zonama zakona, s čime ruku pod ruku ide kolokvijalni, uličarski govor i sporazumijevanje bez mnogo okolišanja.
Chuck Norris protiv krimosa i uličara
Hrvate i Srbe autor uvodi nakon pedesetak stranica ne samo trivijalnim nego do krajnjih granica nategnutim postupkom, u vidu podjele koju uspostavlja protagonistkinja, kad je s TV ekrana nerviraju spikeri i voditeljke koji ‘žvaću’ na srpskom, riba koja ‘po hrvatski žvaće o modi’ itd. Zatim će junakinja, koje li podudarnosti, na dnevniku ugledati sebe, i dobiti informaciju – tu je taj ‘prevrat’ – da njen otac u medijima režira to ‘odvođenje u vukojebinu iz bezbijednosnih razloga’ kao otmicu, a sve kako bi smjestio i njoj i njenom ‘tjelohranitelju’. Gomila trivijalnih podudarnosti i motivacija treba da predstavlja napetu kriminalističku intrigu u kojoj smo sve vrijeme bili navedeni na pogrešan trag, a zatim otkrili pogrešku. Međutim, ono što je u romanu prisutno ne može se opisati ni kao karakterizacija likova, niti u smislu postepenog ‘odmotavanja’ trilerskog zapleta i izgradnje napetosti kroz pojedine sekvence romana, a ne nazire se ni nešto kao dublje objašnjenje glavne zagonetke. Kako bi ‘nadomjestio’ navedene nedostatke, do besmisla će nizati klošarsko-uličarske, slang i šatro izraze (npr. umjesto ‘govoriti’ – žvakati ili kenjati ili pištati ili srati) nastojeći da dočara krimose, uličare i druge likove sa sumnjivim backgroundom; tekst je preplavljen shematiziranim i klišeiziranim tipskim osobinama, što se, recimo, primjenjuje da bi se potcrtala dobrota lošeg tipa – Mikija.
U tom pogledu, zanimljiva je scena kad Miki dočekuje nenaoružan, mirno sjedeći na kauču, četvoricu krimosa sa mašinkama, a onda ih sve poubija; onda pomaže djevojci da se vrati u svoju sobu, podmetnuvši rame i izvinjenje, jer se nije mogao sa ‘neprijateljima’ drugačije obračunati. Osim što primjer potvrđuje tezu sa posljednje korice knjige da je Kecmanovićeva priča ‘ispričana bez patetike’, jer i za patetiku treba bogatiji izričaj, scena pokazuje jako učinkovito kako je taj brutalni tip sposoban i profesionalac, a opet – ‘tih i nežan’ – kako djevojka opisuje njegov glas u tom trenutku. Klišei moraju postojati, ali bojim se da je hrpa nanizanih klišea – smeće.
Da nastavim o ulozi Srba i Hrvata u ovom štivu. Primjerice, u Mikijevom obračunu sa četvoricom krimosa, saznajemo da su svi Srbi, a nakon masakra doušnik koji likvidatore dovodi Mikiju i koji je ‘zagorska pićka’ raduje se smrti ‘ćetnika’; zatim, pri posjeti glavnog krimosa iz Zagorja likovi se pretvaraju u (domaćinske, dobroćudne, neugodne) kezove, pa se cere i cere nekim nazovi – šalama na račun ‘vlaškosti’ domaćina ili Mikija; ili prave distinkciju između dvije vrste Hrvata: Zagoraca, koji su purgeri, ‘slovenačke pičke’ i Dalmatinaca, koji su ‘prave ustaše’, ili kako to Miki objašnjava, ‘Srbi jedan kroz jedan’ koji su ‘malo zastranili s tom novom verom’. Između redova čitamo i sljedeće: za razliku od Zagoraca, Dalmatinci su po mentalitetu isti Srbi, zajebani i opasni, ali plemeniti i požrtvovani, mada prihvatanjem katoličanstva – odrođeni od srpske matice. Toliko o sukobu nacija u ljubavnom trileru.
Intrigu Kecmanović hoće da začini erotskim sadržajem, nastojeći valjda da ispuni i obećanje sa naslovne korice – da je to ipak ‘ljubavni triler’, pa u skučenom prostoru u kojem su djevojka i Miki ‘osuđeni’ boraviti režira pokoju napetu scenu: svojim nagim tijelom čuvana kćerkica izaziva Mikija-čuvara, a čitaoca/teljicu treba da intrigira zašto je nije zaskočio (o čemu se djevojka pita i pita, a kasnije o tome potiče i raspravu); gleda s prozora kad Miki ‘šora’ i ‘ima pune ruke posla’, ili sanja o seksu s njim itd. I kad sapunica otkrije da je Miki: čuvar, željeni seksualni objekat naše junakinje, u stvari njen otac, njihov rastanak s kraja priče pokazuje jednu ‘ljubav bez nade’ u današnjim surovim vremenima – kako piše u kritičkom osvrtu na posljednjoj korici knjige.
Ono što ostaje nejasno jeste sljedeća poredba ‘kritičara sa korice’: “Kod Dostojevskog – Sibir je metafora iskupljenja. U Kecmanovićevom Sibiru iskupljenja nema.” Kritičar pravovaljano ne dodjeljuje Kecmanovićevom Sibiru status metafore, ali me muči kako je moguće uspostaviti poređenje tamo gdje ono po definiciji nije moguće. Autor navedenih redaka poredi dva entiteta – Dostojevskog i Kecmanovića. Oni, kao i njihovi Sibiri bi morali imati nešto zajedničko, u smislu zajedničke osobine, kako bi uopće stupili u suodnos komparacije. Međutim, nemaju.
Lamija Neimarlija
foto: pregero (flickr)
***
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije.
Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.
