Bukowski gleda kuću preko puta, i sam pogled na kuću ga rastužuje. Muškarac i žena koji tamo žive, s dječakom i djevojčicom, ustaju rano, odlaze na posao, i vraćaju se predvečer. U devet navečer sva svjetla na kući su pogašena. Sutradan isto: rano dizanje, a u devet – mrak.
Bukowski kaže da su to fini ljudi, ali da se utapaju, a on ih ne može spasiti. Nisu potpuno na dnu, nisu beskućnici, no s ovako jednoličnom svakodnevicom, s ovakvim bešumnim prolaženjem kroz život – cijena je prevelika. Na kraju, žali samo tu tužnu kuću, koju često pogledava. A kuća mu uzvraća pogled, kao da će zaplakati, zbog tih gotovo pa zaustavljenih ljudi koji u njoj skrivaju svoje živote: zbog tih tijela koja tek dišu…
Ovo je školska situacija poetike Charlesa Bukowskog (pjesma “zbrinutost”). Život je tamo gdje je strast, buka, nesreća, patnja. Ljubav je tamo gdje je strast, buka, nesreća, patnja… Naravno, ove teze lako bi se mogle okrenuti i naglavačke. Život nije tamo gdje je nesreća i patnja. Ljubav nije tamo gdje je nesreća i patnja. Dapače, ljubav nije nigdje gdje je mrak, nasilje, ljubomora, opsesija, prevara, težina bilo koje vrste, bol bilo koje vrste. Bukowskog nije trebala rastuživati kuća preko puta. Upravo suprotno. Ali kad bi se stvar postavila naglavačke, kad bi se mali ljudi i njihovi mali životi umjesto besprizornošću ispunili smislom i vrijednostima – onda bi iz te sheme nestalo pjesničke romantike.
A malo tko je tako dobro tržio romantiku kao Bukowski. Malo tko je tako visoko podigao zastavu, usamljenosti, boli, strasti, nepripadanja, alkoholizma, siromaštva, gladi (fizičke i psihičke), nesreće… malo tko je s 29 izgledao kao da ima 50 (“Sve od silnog vina i briga” kaže u jednoj priči – što bi, valjda, trebalo biti suprotno od vina i gitara).
“Užici prokletih”, sabrana poezija napisana između 1951.-1993., sadrži 275 pjesama. U nju su uključene pjesme iz zbirki objavljenih za života, iz posthumno objavljenih knjiga, te širok izbor nikad objavljenih pjesama. Kompilaciju je sačinio dugogodišnji urednik, izdavač i prijatelj John Martin, koji se i imenom spominje u jednoj pjesmi. Naravno, izbor nije konačan. Svaki izbor poezije Bukowskog vrlo je osobna stvar, i teško je zamisliti izbor koji bi se mogao nazvati “definitivnim” ili “univerzalnim”. No s obzirom na broj pjesama, s obzirom na dosad neobjavljene pjesme, John Martinova knjiga je ono najbliže koliko poezija Bukowskog može biti stavljena unutar jednih korica. U njoj je ekstrakt njegove romantike, pjesama koje “nisu za svakoga da ih piše, pa čak niti da ih čita” (“poezija”).
Bukowski je bio čovjek koji je mogao zauzeti tu pozu posljednjeg, romantičnog pjesnika; koji je mogao, samo tako, poeziju (i prozu) pisati na “očajanju, nezadovoljstvu i razočaranju”, podupirući svoj romantizam humorom i zastrašivanjem (i dakako, seksom). Uostalom njegova je obitelj, za razliku od one u kući preko puta, uvijek bila u akciji, kod njih se nisu u devet gasila svjetla, niti je dom zaogrtala tišina. Otac bi bjesnio i vikao po kući: “opljačkat ću banku!”. Majka bi prekinjala: “oh ne, Henry, nemoj molim te!”, a kad otac ne bi prestajao dodala bi: “ali Henry, ti nemaš ni pištolj!”. Na to bi se javio i mali Bukowski, nudeći ocu svoj pištolj na vodu (pjesma “pekari iz 1935.”). Na kraju bi se otac umjesto u pljačku banke s pištoljem na vodu dao u vikend krađu naranči: utrčao bi među plantažne redove voćaka dok bi ga žena i sin čekali u Fordu-T i onda još brže istrčao s čovjekom s puškom za leđima, kako je to opisano na samom početku romana “Bludni sin”.
Praslika djetinjstva, a ono je kod Bukowskog presudno, slika je oca koji krade naranče i zatim se svađa s naoružanim čovjekom; praslika djetinjstva slika je nacerene majke, koja je željela biti sretna, a dobivala je batine dvaput, triput tjedno, razvlačeći nakon svega usne u najtužniji osmijeh kojeg je sin ikada vidio (“smiješak za sjećanje”). Praslika djetinjstva je i vika u susjedstvu, žestoke bračne svađe, što bi trajale satima, dreka bi se razlijegala duž par blokova, no policija se svejedno nije pojavljivala (“tridesete”). Poslije takvih kuća djetinjstva teško je u mirnoj kući prekoputa vidjeti život, nešto blisko.
No i Bukowski polako reterira, povlači se od života kao isključivo strasti, boli i nesreće. U takvom zasićenom romantizmu, koliko god ga razgrađivali humorom i seksom, nemoguće je opstati. Čak ni poezija to ne može izdržati. Na kraju i Bukowski obiteljsku idilu vidi u kćeri koja mu uz osmijeh ponosno nosi pivo iz frižidera (“moje naročite poslastice”); na samrtničkoj postelji i on moli da umiranje bude lako (“konačni zbir”) – premda je do tada pjevao da ništa ne smije biti lako: niti tiho, niti bezbolno…
“Užici prokletih” pregledno nude čitavu tu sliku poetike Bukowskog: od beskompromisnog, suicidalnog romantizma, preko praslika iz djetinjstva koje se nalaze u njegovom podrumu, do postepenog umirivanja romantičnog zanosa, povlačenja od života u buci, boli i strasti, i naposljetku traženja lakog umiranja. Nevjerojatna je to bujica: i u poetskoj žestini, i u golom obimu.
Do smrti 1994. Bukowski je objavio preko 30 zbirki poezije. Ali niti nakon smrti se nije smirio. Posthumno je objavljeno 13 zbirki, zadnja 2009. godine… I tko zna gdje je zapravo kraj.
Charles Bukowski: “Užici prokletih: Definitivni izbor poezije Charlesa Bukowskog! : 1951.-1993.”
Preveo Damir Šodan
Profil, 2011.
MV Info
