Za pripremu ove kuharice za čitanje i čitanke za kuhanje Irena Lukšić je iz izdanja spomenute biblioteke izdvojila dijelove teksta vezane uz hranu, na temelju kojih je rekonstruirala recepte. Začinila ih je isječcima iz novina, povijesnim kuriozitetima, soundtrackom iz sedamdesetih, tekstovima koje su pojedini pisci i spisateljice napisali baš za ovu kuharicu-čitanku i, naposlijetku, svojim mikroesejima i sjećanjima. Cjelokupna smjesa je rahla i otvara čitatelju-kuharu dovoljno mjesta da stvori vlastite veze među sadržajem, potičući ga da u sjećanje prizove okuse i mirise iz svoje prošlosti.
Irena Lukšić mijenja nebo za nepce, ali svijet ispod potonjeg nije ništa manji i nezanimljiviji. Pod njim šavurma, šinkali, suluguni, lobio, ljulja-kebab i hinkali šire okus Kavkaza i Srednjeg Istoka iz romana Mačo ne plaču Ilje Stogoffa. Dok spomenuti specijaliteti obiluju svakakvim vrstama mesa, Solženicin u gulagu i Genet u zatvoru mogli su se nadati samo prežganoj juhi ili zobenoj kaši. Osjetno bolje od njih se gostio Volodja, lik Gajta Gazdanova, kasika ruske disidentske književnosti, iz romana Povijest jednog putovanja, jedući u Parizu blanquette de veau i hladnu teletinu s limunom. Uz velegradove, pod nepcem ima obilje mjesta i za okuse autoričina zavičaja – Duge Rese.
Nužna je pažnja pridana i praktičnosti, što dokazuje činjenica da je iz možda najkulinarskijeg djela kojeg je izdala biblioteka Na tragu klasika izdvojeno tek jedno, po sastojcima najdostupnije. Gozba koju je pripremila stoična Babette u bajkovitoj noveli Karen Blixen sastojala se i od egzotičnih jestvina poput juhe od kornjačevine, ali je autorica s Babettinog stola ipak izabrala samo jednostavne bline Demidoff.
Književnost i kulinarstvo dijele iste riječi: proza bliska krimiću je tvrdo kuhana, nedomišljati tekst je prežvakan, a onaj lako čitljiv – pitak. No, ta veza može biti i čvršća od leksičke. Ako skuhamo jelo omiljenog lika sa stranica romana, moći ćemo ga s njim podijeliti. A dobro znamo da ono što vrijedi ide kroz želudac.
Srđan Laterza
