–    najboljim mladim glumcem proglašen je Zlatan Vidović, Narodnog pozorišta Republike Srpske,
–    nagrada za najbolju režiju pripala je Oliveru Frljiću koji je za Bosansko narodno pozorište iz Zenice režirao ˝Pisma iz 1920˝,
–    a za najbolji dramski tekst suvremenog bh. pisca proglašen je tekst u predstavi ˝Otac na službenom putu˝ koji je napisao Abdulah Sidran,
–    grupa ˝Sopot˝ dobila je nagradu za najbolju muziku,
–    Ivana Jovanović za najbolji kostim,
–    te Dragana Purković-Macan nagradu za najbolju scenografiju.
Prema ocjeni publike, najbolja glumica je Sandra Ljubojević, članica ansambla NP RS, dok je Vlado Kerošević, proglašen najboljim glumcem za ulogu Karađoza u predstavi „Prokleta avlija” u izvođenju Teatra Kabare Tuzla.

Primiti informaciju o nagrađenima putem medija je ono što nam daje notu povjerenja u stručni žiri. Ali isključivo do momenta dok i sami ne budemo prisutni i ne ispratimo upriličene predstave. Ako tomu još „zagrebemo“ informacije o predstavama definitivno ostajemo pri promišljanju da je zabluda vječna. Kako rečeno ne bi bila platforma za spekulisanja na osnovu pro et contra potruditi ću se da percepciju podijelim.
Evidentno da predstava NP Sarajevo „Hamlet u selu Mrduša Donja“ zavrjeđuje akcentiranje publike kojoj je adaptacija teksta živuća i dotiće se svakodnevice na kojoj, bar mnogi, ne bi želili da učestvuju. Uz provjerenu glumačku ekipu put do gledalaca je neupitan. Ali ako predstavi oduzmemo dnevno-političku aktualnost; skrenemo pozornost sa glumaca koji su medijski preeksponirani te putem trećerazrednih serija nam „ne izlaze“ iz domova, teško da bi nekoga ozbiljnog mogla dotaći. No, ne treba omalovažiti ni ono „nagrada publike“.
Potom što predstoji?! Predstava „Ateljea 212“ iz Beograda je okupila BH autora teksta i doajena ex-YU glumišta Vlastimira Đuzu Stoiljkovića (najimpresivnija uloga na 28. pozorišnim susretima Brčko u cjelosti); BH redatelja i Srbijansku pozorišnu kuću; ili kako se u narodu kaže „i vuk sit i ovce na broju“.
Navedeno ne bi ni trebalo pisati (obzirom da nam je kulturološka scena, u načelu, svedena na tezgu i princip ja tebi ti meni da u programu nije bila i predstava HNK Osijek  „Leda“ rađena po tekstu Miroslava Krleže kao referentna tačka i jedino što se dalo vidjeti na susretima da se moglo osloviti kao potorišna predstava. I dokaz da kazalište može da živi ne podilazeći ni aktualnostima koje se na Balkanskim prostorima smjenjuju iz trena u tren, ni neukoj i neprofilisanoj publici; već konstantno da se ozdiže bar za stepen više predstavljajući rijedak svetionik unutar neprohodne kulturološke magle koja sve guta. Lično im hvala jer zabludu treba ostaviti za za(b)ludjele…
Emir Sokolović