te smo ga danas u prilici čitati na našem jeziku zahvaljujući koprivničkom nakladniku Šareni Dućan i prevoditeljskom trudu Slavka Batušića.
Ideja putem boje, duša putem sjene
Kao i mnoge biografije slavnih osoba (a posebice njihove filmske inačice), i ova knjiga započinje prizorom Rembrandtova pogreba, koji otkriva krajnju oskudicu i neimaštinu u kojoj je veliki umjetnik živio i apostrofira neshvaćenost slikareva genija za života. Autor se potom vraća tridesetak godina unatrag i kronološki razlaže povijest svoga prijateljstva s Rembrandtom Harmenszoonom van Rijnom (1606.-1669.), koji je ostavio neizbrisiv trag u likovnoj umjetnosti i to ponajprije inovativnim korištenjem boje te dočaravanjem svjetla i sjene, odnosno pokretanjem novog smjera u slikarstvu koji se, najkraće rečeno, svodi na sljedeće: „da se bojom izrazi ideja“ i „da se svjetlom i sjenom objasni duševno stanje“. Van Loon se u svojoj knjizi puno ne bavi Rembrandtovim stvaralaštvom, već se koncentrira na obiteljske i materijalne uvjete u kojima je slikar stvarao, te svjedoči o nerazumijevanju okoline spram Rembrandtova rada, ali i načina života. Naime, osim što je, prema mišljenju ondašnjeg općinstva, Rembrandt slikao previše tamne i sumorne slike, njegov je položaj otežavala i za ondašnje prilike skandalozna vanbračna zajednica sa služavkom i majkom njegova drugog djeteta.
Najzanimljivijim sastojcima knjige ispostavljaju se izvorni citati slikarevih razmišljanja i njegove artikulacije ideja kojima se vodio pri stvaranju. Prema van Loonovim riječima, Rembrandt je bio „neobična mješavina otmjenosti i grubosti, ponosnog plemića i bespomoćna djeteta“. Pritom se ponos i grubost odnose na Rembrandtovu čvrstu obranu vlastita shvaćanja slikarstva i beskompromisnost u ustrajavanju na razradi svojih ideja, često nauštrb financijske koristi, pa čak i pukog opstanka; otmjenost je bila odlika njegova ophođenja s ljudima, a bespomoćnim djetetom prijatelj ga naziva zbog njegove djetinjaste i naivne nemuštosti u baratanju s novcem, kojega je, u rijetkim prlikama kada bi ga imao, trošio na slike drugih umjetnika, premda sutra često ne bi imao za hranu. Ono malo što je od svoga slikanja Rembrandt za života zaradio bilo je od slikanja naručenih portreta i izrade bakropisa, što je bio njemu manje drag posao jer tu nije bilo previše prostora za eksperimentiranje, a dodatnu frustraciju izazivao je omalovažavajući stav ondašnjeg amsterdamskog društva spram likovnih umjetnika. To je tema koje se dvojica prijatelja u svojim razgovorima često dotiču, uz opetovano vraćanje na činjenicu da su, za razliku od tadašnje Nizozemske, mediteranske zemlje uvelike cijenile kreativne ljude i osobe od duha i umjetnosti, pa je tako primjerice Velasquez u Španjolskoj uživao značajne povlastice („rimski papa smatra za čast da ga može primiti a čak mu je dozvoljeno u prisutnosti kraljevoj sjediti“), dok su u Nizozemskoj slikari smatrani za obične obrtnike i bivali plaćeni lošije od kanalskih radnika i pekarskih pomoćnika.
Dokument vremena
Osim rekonstrukcije svojih druženja s Rembrandtom, Joannis van Loon u knjizi donosi i vlastitu biografiju, s posebnom se pažnjom zadržavajući na nesređenu odnosu s pretjerano strogim ocem, što je relacija koju analizira kroz, u knjizi posredovane zanimljive razgovore s još jednim velikanom toga doba, filozofom Spinozom. Knjiga ima odlike dokumenta vremena jer autor izlaže i mnoge pojedinosti iz povijesti Amsterdama, te analizira ondašnji način života, ali piše i o tadašnjim političkim prilikama u Europi. Pritom je često i jako kritičan, posebice po pitanju velikog utjecaja crkvenih struktura na život ljudi, a kako se radi o liječniku, čitatelj biva upoznat i sa, za današnje prilike začudno primitivnim, ondašnjim načinima liječenja. Autor nerijetko lamentira i zbog omalovažavanja liječničke struke u to doba, jer su „službenici Eskulapovi“ tada bili smatrani tek za bolje brijače i ranarnike ili pak „pripravljače praškova“, s čime se van Loon nije mirio te je uspio postići i određene uspjehe – povijest liječničke prakse pamti ga po inovacijama u korištenju narkoze kod operativnih zahvata, a zaslužan je i za vrlo uspješnu reorganizaciju zdravstva u tadašnjem pomorstvu.
Iako Joannis Van Loon u predgovoru skromno niječe literarne vrijednosti svome djelu, njegov je stil, iako uglavnom izvještavalački, ipak daleko od nemuštog; darovitost se očituje u vrlo tečno vođenoj naraciji i pomno razrađenoj arhitektonici rukopisa, čije pojedine dionice čak sadrže i, za ovu vrstu teksta neočekivane, elemente suspensa, ali i osvježavajuće doze humora (npr. duhoviti opisi Rembrandtovih neprilika s pakosnom dadiljom). Dakako, kod ovakve vrste štiva literarna je vrijednost ipak manje bitna, već je važnost u autentičnim detaljima iz života slavnog slikara, vrijednost čijeg je rada slikarev prijatelj liječnik Joannis Van Loon, za razliku od brojnih svojih suvremenika i sugrađana, na vrijeme prepoznao, te na njih u knjizi upozorio, a slavnom je slikaru često i financijski pomagao, da prebrodi bijedu i neimaštinu te prehrani obitelj. Knjiga je opremljena s četrdesetak reprodukcija Rembrandtovih djela, uz dodatak tablično izložene kronologije najvažnijih događaja iz njegova života i godina nastanka najznačajnijih slika, a naredno bi izdanje trebalo obogatiti i stručnim pogovornim tekstom o značaju Rembrandta u povijesti slikarstva, iz pera nekog od domaćih povjesničara umjetnosti.
Iz knjige:
“Jučer smo ga pokopali. To strašno prijepodne neću nikada zaboraviti. Napokon je prestala kiša koja je lijevala već od početka mjeseca. Kao tmuran mrtvački pokrov slegla se studena turobna magla na čitav grad. Pustoš na ulicama kao da je govorila o beskorisnosti ljudskih težnji. Mala je skupina ožalošćenih šuteći stajala do crkvenih dveri i očekivala dolazak lijesa.”
autor:Božidar Alajbegović
(27.5.2011.)
izvor:kupus.net
