Historijska komponenta Sokolovićeve poezije grafitno je sinkretizirana versom u kojem je suglasje grafemske tonske percepcije, ritmične uravnoteženosti i semantičke valorizacije naznačena projekcija osjetila, intelekta i senzosa. Čitati Sokolovićevu poeziju i u isto vrijeme gledati ju znači tumačiti, doživljavati i osjećati sliku Albrechta Dürera, vratiti ili izmjestiti sebe u vrijeme koje u eccoovskom smislu potencira književni tekst a ne obratno. To je neograničenost interpretacije, beskonačna semioza u kojoj je sve (u ovoj zbirci: strukturalno, vizualno, semantički) harmonizirano, usuglašeno i sinkretizirano, ili ukalupljeno u svojoj osnovnoj poruci. Na samom početku zbirke potencira se vrijednost Riječi, ljudskom biću darovana. Konotativnost joj je epitetizirana pozicioniranjem velikog slova na početku leksema. Riječ je snaga, pravilo, krvotok, ona je zakon, praiskon, vjerovanje, Riječ je biblijska komponenta kojom je počelo kretanje svijeta, kojom je jeknuo život u raskoši ljudske neiskvarenosti i izvan bljutavila, ljepota prostrta podno čovječjih očiju da gleda tu ljepotu, živi od nje, umire. Čitamo li Sokolovićevu zbirku pjesama Lako je jurišati na nebo koje ćuti mi zapravo gledamo fabule i istovremeno spoznajemo osjetilima individualnu percepciju subjekta koja je kulminacija zanosa i uma, uvjetovana vizijom slike i vizijom osjetilnih afekata. Audio i vizio forma zapravo su upotpunjene i oblikom slova, sve je „renesansno“ u ovoj zbirci, stil, kronotop koji priziva patnju izraženu biblijskim motivima i prizorima. Riječ je neprevaziđena, madona, poklik, ljubav, ona je udahnuta i život s njom. Ona je više od sredstva izraza. Ona je snaga čuvstva kojim se boji ljudska nemoć, slabost i sljepoća, a izražava Božja veličina i milost. Muškarac, žena, biće – skrušenost i vapaj za iskupljenjem koje unatoč svemu čudi:

U zagrljaj
čiji osmijeh nosiš
da l’ pala si
il’ iskupljenje
pred čuđenjem
očekuješ…
(Susret kod zlatnih vrata)

Važan je pomak, korak ispred te patnje, užagrenost pred nemoći iskaza a snagom osjećanja obnovljen. Naslovi pjesama zapravo su nazivi slika, tematska preokupiranost i sučeljenje dva umjetnika jedne teme, ustoličenost i razlika percepcije koja se uprisutnjuje u nazorima izvan očekivanja a unutar prepuštanja pjesmi koja živi u autoru i još dublje, u njegovom čitatelju. Život Riječ bijaše, i sve je od Riječi počelo, Milost uvijek nađe put, ona ne priznaje izgovor. I  tu je subjekt Sokolovićeve poezije razlučio koliko sreća može biti gipka, a sram ljudski koji je mogao postojati ako bi se saznalo da je Bogorodica začela prije braka, no milost je Božja nepregledna, a njoj se klanjaše puk jer glas je njen/ u harfske/ niti utkan (Blagovjesti). Kakav i koliki je strah Majka Božja morala pretrpjeti, strah od ljudi, od zemlje, od svijeta i svega zemaljskog, kako je morala nastajati njezina bojazan?!, no susret s Elizabetom hrabri druge uzajamno čineći hrabrost, rovareći po sebi i pronalazeći snagu, Elizabeta, koja je znala gdje je zdenac s kojega je piti. Čest vremenski prilog u Sokolovićevoj poeziji jest „sutra“, to je stalna intencija na urod dobra koji hrabri i dobrovidni ga trebaju slijediti. Koliko će još čovječanstvo grijeha sročiti svojim prljavim ustima za pjesmu stvorenim?! I koliko će mudrost uspjeti očuvati Ljubav koju su ubijali, ponižavali i mučili?! A On, očiju najljepšeg pogleda, tiho sricati: Oprosti im, ne znaju što čine!

Alegoričnost religijskih simbola u ovoj poeziji je raskrinkan izlet u prostore duše, mimohod s patnikom do sebe, osmijeh u osmijehu sa sretnikom mimo sebe. Promatra li čitatelj grafiku na lijevim stranicama ove zbirke i čita li pjesmu na desnoj, uočava složenu sinkretičku strukturu, tumačenje simbola i intrepretacija teksta, sudar značenja tih simbola dviju umjetnosti, jedna vrsta interpretativno-alegorične bombastičnosti koja vrvi od značenja. K tome i brojevi stranica označavaju tu hermetiziranu objedinjenost, stranice koje počinju od 003, i na jednoj i na drugoj strani u sadržaju nastavljaju svoj naredni redoslijed. Kronološki, ispis priča, u jednom dijelu zbirke, izmještenih u koloplet znakova zapravo je kronološki redoslijed priča o Isusovu začeću, o patnjama i srećama Majke Bogorodice, te o ostalim kršćanskim temama: Život Bogorodice, Blagovijest, Tajna večera, Bičevanje Krista, Raspeće itd.
Osmijeh na licu Bogorodice dok bježi s Isusom i Josipom u Egipat otkriva odsustvo straha u njenom biću, a ljubav za put koji je izabrala i kojim želi hoditi, Ona štiti Zdenac, izvor vode žive, njena nagrada je velika (Odmor na putu za Egipat). Zdenac zbori onima koji imaju uši da čuju, oči da vide. Oči Majke šutnjom obavijene, njeno biće šutnjom obavijeno, njena strpljivost šutnjom obavijena. Majka koja šuti, razumije, ništa ne zbori, i njen rastanak sa Sinom šutnja je, rastanak se prihvaća, Ona shvaća iako boli jer bol i boj trebaju uslijediti da se ispuni ono što je pisano. Bogorodica je tako ovoj poeziji uzdignuta na pijedestal veličanja, ponizna a velika.

Hramom i
baldahinom usnula
gdje putima si
kročila fonu što
ćutila si, a
tajnom ti bijaše.
(Neuki svjetlosti te
darivaše…)
(Uspenje Bogorodice)

Veliko stradanje, pjesme o Isusovim posljednjim danima pred Muku, Tajna večera o kojoj subjekt sentencijski obrazlaže svoju percepciju ovih događaja: tajni se posveti/ da bi doboši/ te oglasili/ kotače u blatu/ ostavi/ da bi sunce ih/ pržilo (Tajna večera). Subjekt percipira duboko biblijsku Istinu, Isusovu žrtvu i nerazumijevanje puka i etablišmenta tog vremena ali i potonjeg, taj gladak poljub kao preljub onog koji vjeruje (Hvatanje Krista), gdje sloboda nije u slobodi tijela nego unutar prostora duha, ljubavi i žrtve. Krist je stupom okićen pred odorama zlatnijem i snagom međ’ prstima sklupčanim, a neznanje, sljepilo i gluhoća zablude su koje derridijanski sablasno blješte, i plaše, i poigravaju se s iskorakom šutnje orfejevske koja pjeva glasno da ušima ječe opomene, čovječanstvu, kozmosu. Sokolovićeva alegoričnost tako graniči u ovoj umjetničkoj hibridizaciji i arsnom estetiziranošću versa i slike, ta granica udomaćuje zaokruženu percepciju slike i riječi u jednu figuru i jedan znak. Radost krunom i purpurom ukrašena pred naizgled bezdušnom masom, rulja podsmijehom tkana. To je prostor upisa boli nad sljepilom ljudi, nad preobraženjem iznutra u kojem se interpretira dubok subjektiviziran pristup ovoj tematici učvršćen u projekciji naziva da je lako jurišati na nebo koje ćuti! Tu je stanka, kako autorska tako i čitateljeva, ovi versi ne uskraćuju stanje „pauziranja“ iščitavanja, u dubokim refleksivnim zapitanostima velikih i vječnih tema o smislu života, cilju, odlasku. Dürerova kompozicija mnoštva „preslikana“ je tekstualiziranim zapisom o oplakivanju Krista, o skidanju s križa, tu je kolektivno suosjećanje s Majkom, sa Zdencem, sve u perspektivi „podno“ u orbiti prokaženih i fuge gdje svita zgasnuta luč, u svemu osvit, novi život, On koji je uskrsnuo, a u Njegovom pogledu suosjet za one koji ne znaju što rade, ni kamo će ni kako će. Tako se ne može reći za Sokolovićevu poeziju da je samo nadahnuta likovnom umjetnošću nego je ona dijalog s njom u polisemantičnoj percepciji, nikako samo dopuna, nikako samo prijeslik. Nakon pjesme i slike o oplakivanju Krista uslijedile su iste o polaganju Isusova tijela u grob, dok narod zapravo ispraćaše svoju taštinu a veličajući Isusovo Uskrsnuće.

Apokalipsa (Otkrivenje Sv. Ivana), kao proročka knjiga Novog Zavjeta, opjevana u  Sokolovićevoj poeziji također približava sudbinu Kraljevstva Božjeg na zemlji. Svršetak svijeta, apokaliptična vizija zemaljske kugle, Sklopljene ruke Ivana Evanđeliste na slici kao da mole za oprost zbog i radi neznanja ljudi radi čega su njihove interne pogibelji, oči uprte u nebo, a tekst koji ne tumači nego govori, grijeh je okrunila bol. Ivanova vizija Krista i sedam svijećnjaka je vizija Isusa kao posljednjeg suca kojemu iz usta izlazi mač. Pogled je nagoren od sedam vatri koje ne gasnu, plamen srca im je vosak. Kompozicija mnoštva (Sv. Ivan i dvadesetčetiri starješine, Hvatanje Krista, Krist među učiteljima, Misa sv. Grgura…) iskazuje kolektivnu percepciju odabranih tema izraženih u slikarstvu i u riječi. Četiri jahača Apokalipse iz Ivanova Otkrivenja u ovoj poeziji otkrivaju denotativnu poruku o flashbacku zla… Otvaranje petog i šestog pečata, Isusovi učenici progonjeni, strašni usud koji će zadesiti zemlju, ovo su slike koje apokaliptično upućuju na ono što je nagoviješteno u budućnosti.    Zašto sve u ovo u Sokolovićevoj poeziji? I u toj lirici, koja zemlja: ona u kojoj se obitava i koja se nerijetko denotativno ispisuje kao domovina, ili zemlja kao planet grijeha i straha?! Stoga nije uzalud što je baš Dürer Sokolovićev izabrani artist, reformator, buntovnik.  Pročitavši cijelu alegoričnu zbirku Lako je jurišati na nebo koje ćuti, mi zapravo raspoznajemo Sokolovićevo nastojanje za opusom raščerečene zemaljske kugle i jedne boli nazvane vlastito izgnanstvo: duše, bića, domovine, ulice, toposa, vremena… a pjesnik, u vapaju nad zemaljskom kuglom, ponavlja da ga bole rane roda njegovoga. Alegorična je to slika pradomovine u kojoj se pjesnik subverzivno podredio jednoj oporoj neshvatljivosti sredine koja ga je opasala. Tako je ova poezija, između ostalog, i bunt i revolucija i odgovor čime je ispunila jedan od svojih viših ciljeva: katarzirala je, preporodila, oslobodila.
Biblijske teme Sokolovićeve lirike leksičko-ritmičnom kompozicijom zahtijevaju da se o njima zbori uzvišenim stilom jer drukčije i ne može. Sinkretična usuglašenost slike i teksta objedinjuje tonsko sazvučje tematike. Prvi grijeh, izgon iz Raja – ne tumači li se ljudska radoznalost kao trajna tema svjetske književnosti, umjetnosti uopće?! A što se nalazi na tom drvetu, zašto i kako to da čovjek ne smije, on nešto ne smije… taj izvor je zapravo iskušenje vjere, to „usprkos“ sazidava okosnicu grijeha i posljedica. Eliptičnost stiha, leksička monolitnost formiraju u Sokolovićevoj pjesmi polisemantičnost izraza, taj stih kratak a dovršen projicira međusobnu povezanost pjesama; veza je neprekidna i čitatelj uočava heteroglosiju: leksem, centralna imenica Riječ, Zdenac, slika i tekst, brojevi stranica, oblik grafema…

Glas što
Krili se uz
Svetost
Da zdenac
Okaže kako
Poteći će
Tijelom
Zarad
Riječi
Koja
Z(a)ri…
(Blagovijest)

I česta opomena ljudima, na put za koji još ima vremena, na ono što je sveto. Tako je subjekt buntovan, nemiran, bijesan, on se protivi nemoralu iskešenih usta, pohlepnih zjena i šaka, on se bjesomučno trga od te i takve kolotečine i uprizoruje opomenu čovjeku koji hodi u mraku, da sve je rečeno u Svetoj Knjizi, zar se ima što dodati?! Versom se obraća Kristu, stalno komunicirajući s njim, možda samo djelomično svjestan koliko je ljudsko biće stazom u grijehu, nogom u duhovnoj kaljuži. Glib, blato i grijeh! Stoga ne čudi otkuda u ovoj knjizi baš ovaj slikar-reformator, umjetnik kao biće koje nastoji promijeniti svijet oko sebe, ili pak izraziti bunt, i otkuda sklopljene ruke na unutarnjim stranama korica zbirke – molitva kao jedini spas ovom grijehom užarenog planeta. Zato ovaj stih na jedan način opominje, upućuje na Onoga koji vidi iako ne gleda:

Ušima voskom
Zaptivenim i
Uma zatvorena
Dok zalud
Cijepaš halje
Jer On vidi
Iako ne gleda…
(Krist pred kaifom)

Nemoć je nakazna, poruga i sram; spram vlasti zemnih moćnika, vječnost je uvijek veća, ljude nerijetko vodi strah. Tako subjekt iskazuje svoj doživljaj Kristove muke: Judino izdajstvo, ruganje Kristu, bičevanje, krunjenje trnovom krunom… Krist šuti znajući da tišina raskrilit će vrata (Krunisanje trnovim vijencem), u tišini je Bog, u osami, u osluškivanju Riječi. Sokolovićeva pjesma nerijetko kratkog stiha istančano selektira grafem, fonem, leksem, sintagmu koji upućuju na polivalentnu semantičnu jedinicu koja nosi svoju težinu, i kako je i koliko zapravo teško subjektu koji proživljava senzos u pjesmi, tako i stih teža značenjem, otiskujući riječ iz sebe, od sebe, njenu težinu semantičnog prelaska do percepcije čitatelja:

U
Nutrini
Ruke
Traže
Zdjelu
Od gline
Jer
Ona
Bi
Sramom
Lice
Iz(b)risala
(u slavu
Njegovu…)
(Pranje ruku)

Grijeh sa sobom donosi bol, i raskajanje i dobra djela ipak su ono što najviše vrijedi, Krist svetošću okrunjen, ne odlazi, ostaje. Pjesma Krist se javlja Mariji Magdaleni specifična je upravo po toj semantičnoj eliptičnosti: I Riječ je ljubav…, nema ponora grijeha većeg od Božjeg milosrđa. Ljubav je jedina Najveća, ne splasnjava, ne raste, uvijek je Ona, ustoličena! Suglasje slike, pera i melodije intencionalno je predstavljeno i u pjesmi Crtač laute: Opslužujući ton perom/ ponadao se da/ milozvuk krasi/ obnašajući riječ/ samo riječ/ klesao je i/ mudrovao je/ ton/ sam ton/ t(r)on sam/ da bi lautom/ o, lautom samom/ da?! Muzika ovih stihova visprena je ritma, ovo je asonantsko-aliteracijska slojevitost sazvučja u kojem velike teme obrastaju u jednu sinkretičnu pojavnost:

Od one kod koje
i kada osmijeh do
očiju dopre
nježna koprena ih sklapa
primi se dar
(…)
( Adam i Eva ili pad)

Ovo je zbirka velikih tema: smisao postojanja, pad bića, Ljubav, grijeh… U magnovenju nerijetko snatri san koji je odraz zbilje, u zibanju, kretnjama bića prema padu i pridignuću iz njega je okean u kojem se sniva ili spi (Zabludjeli sin među svinjama), Obasut/ Usnulošću/ Na koljenima/ Kremeni trag (Agonija u vrtu)… San koji nahodi sa staze na put, dok je mjesečina i četiri vještice kazuju ono što se čuti ne želi. Tako je Sokolovićeva poezija katkad i prostor u kojemu je suplementirana igra dobra i zla, manuskript u kojem je palimpsestno ispisan trag sablasti, utvarā pred kojima se nerijetko strepi i koje se ne žele uvažiti. Nemoral pohotom i slašću žrtvu okitio, u biću raskol, podvojenost koja uz to uprizorava i stanje očaja (Očajnik).
Jedna od najpoznatijih Dürerovih slika jest Melanholija, projicirana u ovoj zbirci uz pjesmu priziva svoje porijeklo i legitimaciju bolesti u sedamnaestom stoljeću, bolest koja se, kao i nostalgija, liječila, podrazumijevala tretman. Interpunkcija u ovoj lirici je raritet, međutim, kada subjekt izrazi melankolično osjećanje, stanje same melankolije se poimeničava, u halju je utkano kretanje, kretanje, i ravnovjesje. Tako kretanje podrazumijeva izmještenost bića iz svojeg perceptivnog boravišta duha, teži se pokušaju simetričnosti koja opravdava postojanje i ubrizgava nedorečenost i skoro nemogućnost pokušaja tumačenja tog stanja, na isti način kako i svjetski interpretatori još uvijek nisu uspjeli odgonetnuti samu  Dürerovu sliku Melanholija. Figura koja iskače iz kompozicije, tekstura koja predočava znakovnu konstrukciju stanja emocije i intelekta, naglašena je i tekstualiziranim pitanjem: da l’ ? u kojem je uvijek iznijansirana sumnja u rečeno, misaono, refleksivno, emocionalno… I subjekt je u stalnom rascjepljenju ima li svjetla, a uvijek s nadom pod miškom, kao kakvim zecom iz čarobnjakova šešira, čeka da izabrani uvide svjetlo koje donosi pehar Ljubavi i mira.   Tu je radost napupala polegnuta po velu što štit s gordošću nosi (Morsko čudovište), opet u snatrenju i opet u istom smjeru: k svjetlu koje spasava. Naslućenost koju ostavlja Sokolović u pjesmi (ne nedorečenost) zapravo je duboka misao o motivskoj vezi svih biblijskih i mitoloških likova, to je misao o mostu između likovne i književne umjetnosti, o suglasju njihova tonaliteta, ritma i kompozicije. Svi ovi stihovi zapravo su ispis egzaktne boli zbog i radi propadanja duha, kvarljivosti ljudi, pohote i ljudskog nezadovoljstva, nemara nad vlastitom bijedom. Bijedom iznutra. Ona razara, umnožava bol, kopira je u obrise ljudskog stvaralaštva, bol (grijeh) koja se širi poput kužne nevolje.
I takav insan kroči zemljom, ne mareći za trag svjetla koji je nadomak njegove ruke, samo kad bi je ispružio… Ruke izgnane iz raja… 

Ljiljana Tadić