Ondje je bila izvješena Bernhardova zastava bacajući sjenke po svoj kreativnoj omladini.
Zadivljujući pothvat
Knjigom kratkih priča “Imitator glasova” (prev. Boris Perić) zagrebački je izdavač “Meandar”, s glavnim urednikom Brankom Čegecom, još 2003. započeo izdavati niz “Djela Thomasa Bernharda” urednika Zvonka Makovića. Do danas je objavljeno, s nedavno izašlim romanom “Brisanje. Raspad” (prev. Sead Muhamedagić), ukupno osam Bernhardovih knjiga, uglavnom proza s izuzetkom “Trga heroja”, knjige izabranih drama. Tako ovaj austrijski pisac 2011. raspolaže s baš onoliko knjiga na hrvatskom koliko ih je za proteklih pola stoljeća imao, a s istog govornog područja, jedino Franz Kafka. Zadivljujuće je, zapravo, da su Meandarmedia, Čegec i Maković uspjeli dotjerati austrijskog pisca do osmog sveska u zemlji u kojoj se državnici i političari vladaju prema svojim jučerašnjim izjavama kao prema prijevodima sa stranog jezika, gdje izdavači provjeravaju jesu li domaći klasici mrtvi barem 50 godina, najbolje 75, kako bi se primili njihovih izabranih, ne daj Bože sabranih djela.
Da li je uopće, i zašto, ovaj pisac njemačkog jezika zaslužio da bude ovako obilno preveden na hrvatski? I to baš Austrijanac Bernhard (1931. – 1989.), onaj “tip” koji je neposredno prije smrti zabranio domovini Austriji da izvodi njegove kazališne komade i objavljuje knjige i koji je s gađenjem pisao o njenom nacionalsocijalizmu, odnosno katolicizmu. Tamošnji nadbiskupi i biskupi uzvraćali su mu sličnom mjerom. Čak i danas kada je Bernhardov polubrat to dopustio, predstavnici vlasti ne dolaze na njegove premijere. Taj je odnos, čini se, prekogroban.
Pitanje se smije preokrenuti: bi li Bernhard dopustio da postane i bude najdraži pisac potomcima kmetova kojima su njegovi preci vladali u sklopu Austro-Ugarskog Carstva, i jedan od njihovih najprevođenijih, ako ne “najprevođeniji” strani pisac? Bi li pristao biti blizak i onoj osobi koja je bez stida pišala po spomeniku mrtvima?
Istinoljubiv pisac
Bernhardov roman “Brisanje. Raspad” iz 1986. opsežan je i predsmrtan. Premda mu se sadržaj svodi na naslov iz crne kronike, kakav se u knjizi i navodi: “Izbrisana cijela obitelj u prometnoj nesreći”, piscu je trebalo skoro 600 stranica da ogadi istu.
Prvo sadržaj: dva dana nakon što se Franz-Josef Murau sa sestrina vjenčanja u okolici Salzburga vratio u Rim, primio je sljedeći telegram: “Roditelji i Johannes (brat) smrtno stradali. Caecilia, Amalia”. Od ovog sadržaja s prve stranice slijedi ispovijed u prvom licu. Tek na samom kraju, i to kratkom zagradom na posljednjoj, 572. stranici, izvještava se, ne zna se sa strane koga, da je dotični pripovjedač (Murau) preminuo u Rimu 1983. ostavljajući, opet se ne zna kome, ovaj rukopis. Sve što se tu pripovijeda raspisana je bajka o ružnom pačetu koje nije nikada doživjelo, niti moglo doživjeti, da ga njegovo drugovrsno jato prihvati. Iako je to opća ljudska priča većine smrtnika o iznevjerenim očekivanjima i traženju samostalnog puta prema sreći, neka se izuzeci klone ove knjige i ovog istinoljubivog pisca.
Svaki se Bernhardov roman zasniva na ključnom kontrapunktu između dva mjesta pod suncem između kojih se kreću glavni junaci. Jedno od njih svaki put je zadano, naravno rođenjem, a odnosi se na zavičajnu Austriju. Drugo mjesto svaki od pripovjedača pojedinih romana bira.
Bijeg od zavičaja
Jedan će odabrati za mjesto življenja Madrid i Španjolsku, drugi Bruxelles i Belgiju, a treći Rim i Italiju. Svakome je Drugo, drugo mjesto, bolje od rodnog zavičaja. U svakoj knjizi njihovo kontrapunktiranje čini pripovjedačku okosnicu. Čak i u romanima što se odvijaju u samoj Austriji pisac licitira s najmanje dva mjesta, barem s dvije lokacije jednoga grada ili, opet, s dva Paviljona unutar istog parkovno-bolničkog kompleksa.
Premda će u “Brisanju. Raspadu” pripovjedač Murau, nasljednik imanja Wolfsegg, postati naturalizirani Rimljanin, koji stanuje nedaleko od Panteona, on će u sebi sabrati praktično čežnje svih Bernhardovih pripovjedača iz starijih knjiga. Dakle, čežnje za sirotinjskom periferijom, za Podlahinim dućanom u podrumu, za tzv. običnim ljudima i mušterijama koje kupuju na veresiju, samo što će ih sada utjeloviti seljaci koji su godinama ovisili o njegovoj bogatoj obitelji. Jedino među njima “ja” Franz-Josefa osjeća se ljudskim. Jer on ne pripada svojti, među njima oduvijek strši po životnim interesima i stavovima. Kao što sam odbacuje vlastitu uglednu i bogatu gornjoaustrijsku obitelj, tako i ona, istovremeno, odbacuje njega.
Murau je ogorčen austrijskim licemjerjem, lažnom predanosti svoje obitelji i sredine katoličkoj vjeri i prikrivenoj predanosti idealima nacionalsocijalizma, prikrivenog tobožnjim socijalizmom. Stoga će naslijeđeno imanje, vrijedno milijune eura, pokloniti na kraju pripovijesti – i romana – znancu Eisenbergu, odnosno Izraelitskoj vjerskoj zajednici. To mu je bio jedini način da korjenito promijeni hipokriziju na kojoj je sagrađeno takvo bogatstvo. Napokon, na pogrebnom ispraćaju njegovih roditelja i brata sjedili su, u prvom redu, salzburški nadbiskup i drugi crkveni velikodostojnici, a u drugome se pak nizali zahvalni i ništa manje ugledni ratni vođe tamošnje nacističke stranke i SS-a, koje je otac skrivao neposredno nakon rata.
Austrija kao Hrvatska
Otac Murau bio je u prvom redu prevareni muž, dodao bi Dostojevski. No, istovremeno je uvažavao crkvenog velikodostojnika koji mu je “ševio” ženu, gdje god je to mogao.
“Kamo god idemo u toj današnjoj Austriji, ulazimo u laž, kamo god gledamo u toj današnjoj Austriji, gledamo u prijetvorno, s kim god Vi u današnjoj Austriji razgovarate, razgovarate s lašcem, pomislih sada nad otvorenom grobnicom. Ta smiješna zemlja, ta smiješna država nije u osnovi vrijedna spomena, pomislih sada, a svaka pomisao na to ipak nije ništa drugo do traćenje vremena. Ali jao onome tko nije slijep u toj zemlji i tko nije gluh i pri zdravoj je pameti”, zapisao je sin Murau pri kraju romana. Kao zajedničku oporuku pisca i njegova lika.
Austriji je zabranio da ga izvodi i objavljuje
Rođen prije 80 godina u Nizozemskoj, Bernhard je odrastao s bakom i djedom po majci. Otac mu je umro 1940. u Berlinu, sumnjalo se na samoubojstvo (važan motiv njegovih proznih knjiga). S 15 godina prekida školovanje i naukuje za trgovačkog pomoćnika (važan motivi u romanu “Podrum”). 1949. obolijeva od teške plućne tuberkuloze (“Wittgensteinov nećak”). Iduće godine počinje raditi kao novinar i živjeti od pisanja. Godine 1957. objavljuje prvu zbirku stihova, 1965. roman “Mraz”, a 1970. dramu “Proslava za Borisa”. Ostalo je povijest. Umirući 1988-9. našao je snage zabraniti izvođenje i objavljivanje svojih djela u Austriji.
Autor: Željko Ivanjek
