Druga zbirka poezije mostarskog underground poete Mili Đukića koji za sebe tvrdi da je ‘samo pisač pjesama’ podijeljena je na 6 kraćih poglavlja u kojima se nalazi po 10 pjesama unakrsno prepletenih intimističkim razmatranjima života u malom gradu koji poput sličnih sredina zrači općeprihvaćenom lokalnom atmosferom da je centar svijeta. Pa valjda svaki velegrad, grad, gradić, pa i najzadrtija selendra na svijetu ima takvo mišljenje da su i Boga i cara uhvatili za jaja i da je cijeli svemir uperen u njihove sudbine. Đukić suprotstavlja sebe protiv takvog primitivnog mentaliteta ne podržavajući tu tezu pokušavajući je dovitljivo opovrgnuti vlastitim lamentacijama sa šanka gdje se obavezno pije pivo, kibiciraju konobarice i ženski dio gostiju, te žučno, ali s distanciranim odmakom upušta u komentare sa šank ekipom. To se osobito i ne primjećuje u prvom poglavlju “Zimsko računanje vremena”, no daljni kontekst raspreda upravo te relacije između birtije, psihofizičkih raspoloženja i stana u kome se vodi samotnjački život (uz psa) s obiljem slobodnog vremena za maštanje i nizanje različitih svakodnevnih sličica u svrhu razbijanja opće društvene letargije. 

“Zastave”:

došao sam kući pijan.
u hodniku me dočekao pas.
legao sam pored njega.
stopio se s njim.
bezuslovna ljubav po prvi put.
ležali smo na podu i balili se.
pomislio sam da čopor možda i nije loša stvar.
ujutro mi je ovo s čoporom ponovo bilo
smiješno.
ipak smo sinoć bili sami nas dvojica.
njih je napolju na hiljade
i otimaju se za poziciju barjaktara’. 

Sam naslov zbirke zajedno s poglavljima “Zimski san”, “Zimski grad”, “Dječje zimske radosti”, pa i “Prestupna godina” navodi da su teme fokusirane na dotično godišnje doba, međutim riječ je o nečemu sasvim drugome – hladnoći u međuljudskim odnosima, samoći u društvu koje nema razvijen osjećaj empatije, solidarnosti i socijalizacije, odnosno svemu i svačemu za što najširi puk niti malo ne haje, a osobito za nečije privatne muke i probleme, osobito egzistencijalne i emotivne. Kraće rećeno, boli ih kurac. Nije uzalud da danas ima samotnjaka (i muških i ženskih) više nego u vrijeme ratova. Ova općenita kriza se uhvatila i u pojmove globalnog života kada nitko nikome više ništa ne vjeruje, tj. kako mu jedan stih govori ‘kažu da je svijet ružno mjesto i vjerojatno su u pravu’ (“Ginko forte kariola”). 

“Za S.”:

ako još putuješ,
ako nisi stigla do željenog mjesta,
nastavi samo.
putuj draga S. i molim te (jebeš naginjanje kroz
prozor)
ne vraćaj se ni pod razno’. 

Kako su u Đukićevoj interesnoj sferi nekoliko tematskih sklopova s povremenim izletima u fikcijske metafore (i namjerno samplirane stihove Dugmeta, Dobrog Isaka ili Haustora), grupiraju se ozbiljni komentari, humoreske, maliganske preokupacije i nešto što nalikuje sociološkoj raspravi na pomaknuti način vrlo otkačenog intelektualca, no vrlo malo osciliraju u kvaliteti. Prije svega redovito se polazi od promatranja različitih odnosa s ciljem prikazivanja mentalnih i psihičkih kontrasta kroz često zajedljive poredbe, pa i sočne komentare pretvarajući se u opaske inteligentnog promatrača koji ljudske paradokse ne stavlja na vagu morala ionako neskladne društvene zajednice koja jako malo šta uopće konta. Pri tome priznaje i samome sebi da nije predodređen za davanje sudova puštajući poetskoj slobodi stihovima da žive svoj lirski život. Bez obzira što u tim stihovima nema negativnosti, morbidnosti, agresije, pa čak niti socio-političkog akcenta, ipak se provlači ogromno nezadovoljstvo, nerazumijevanje, netolerancija, ljudska bahatost, oštra iskričavost, privatne turbulencije, te nadasve tuga i samoća vrlo pametnog čovjeka dovedena do unutarnjeg očaja pokušavajući upravo taj očaj kroz crni humor sagledati iz vedrijeg i otkačenijeg aspekta, odnosno onom poetskom rockerštinom koja običnosti života može i bez velikih parola odvesti na drugačiji kolosjek. On također u mnogim kompleksnim fabulama osporava i sebe samoga, pa čak i sumnja u vlastiti talent završnim citatom ‘pokušat ću da smislim nešto originalnije, biti će teško poput zime’ i očito zna što hoće ili se bar izvrsno pretvara da zna. Samosvjestan je, ne podilazi dekadenciji i eklekcitizmu, te se ne daje površnim introspekcijama u potrazi za lažnim komforom kojeg ionako nema. 

Pogledate li bolje omotnicu knjige, mnogo toga će vam biti jasnije. Nimalo prepotentno, ovaj ‘pisač pjesama’ zna da mu čak i iz guzice izlaze cvjetići kada gleda na svoj mali grad. Oni koji se sjećaju The Smiths (gledao sam ih 1986), Morrissey je redovito na koncertima imao buket cvijeća koji je virio iz guzice, odnosno iz stražnjice njegovih preširokih lewisica, te je cvijet po cvijet vadio i bacao u publiku karizmatičnim senzibilitetom prgavog i frustriranog ljepotana koji nikad nije našao pravu žensku ljubav svog života, kasnije se uspostavilo, zbog prevelikog egocentrizma, pa je otišao sreću tražiti u LGBT zajednici. Naravno da ovakav stav neće odobriti ni priznati kulturološko-umjetnički instituti i svi oni koji se mažu s putrom po glavi tražeći savršenstvo, no Đukićev dizajn stihova i cijelog smisla zbirke je alternativan i adekvatno uklopljen u vrijeme današnjice, tako da ga ja bez ikakvih predrasuda smatram jednim od najoriginalnijih poeta 21. stoljeća koji je došao s ovih prostora. Nije mu cilj beletrističko nadmudrivanje starih fraza, već originalna fikcija tipičnog Balkana i ex-Yu mentaliteta sagledana iz prizme relativno mladog čovjeka koji kuži što je to r'n'r i da ga njegova generacija pogubljena u stihiji rata 90-ih ne doživljavaja nimalo ozbiljno ili perspektivno. Koja glupost! Nekad su pjesnici s toliko odavno zrelih 37-8 godina koliko ima Mili već bili prepoznati i upisivani u školske lektire, a danas, nažalost, kao što sam kaže ‘mnogi provedu čitav svoj vijek čekajući pozdrav svjesni samo na momente da je veoma frustrirajuće živjeti i čekati na kolodvoru Moo’.

Zbirka koju morate imati.

horvi // 24/02/2015

www.terapija.net

(by Barezi)