U izdanju udruge DADAnti iz Splita izašla je nova knjiga poezije Jasmine Šušić ‘Atomske bombe s Plutona’. U prve dvije zbirke poezije – Nebo boje peperminta (Liber, Beograd, 2010.) i Osjećam se kao Space Shuttle (Slušaj najglasnije / Bratstvo duša, Zagreb, 2012.) Jasmina Šušić je iscrtala mapu svog života i svaka njena pjesma ima precizne geografske koordinate čijim povezivanjem dobijamo jednu zamršenu mandalu na karti Evrope. Njena poezija na engleskom redovito izlazi u internet izdanju kultnog časopisa iz šezdesetih International Times u Londonu. Od 2007. ova mlada autorica (rođ. 1986. u Kutini) nastupa diljem regije i Europe sa svojim slam performansima.
BOMBARDIRANJE SRCA I GLADNOG PUKA
Piše; Željko Barišić
I u ovoj zbirci sad već prepoznatljivim stilom oslanjajući se na nasljeđe američke beat generaciju brutalno istresa iz sebe svoje ljubavi i gorčinu, prljave strasti i dječije snove, artikulirane u stihove čiji se ritam i melodija kreću od melanholičnog jazz noira pa sve do shizofreničnih pasaža jednog Sun Ra. Govor joj je stihijski rapidan, ujedno vrlo melodičan, nosi u sebi i zrno nadrealističko-automatističkog. (Siniša Lekić)
Njen dodir i prožimanje sa stvarnim svijetom daleko je od visokoumnih i suhoparnih konstatacija lišenih životnog soka, omogućava joj koncizno sažeti misli proznih stranica u samo nekoliko stihova. Izrazita socijalna osjetljivost, društvena kritička oštroumnost, beskompromisnost u zalaganju za prava najugroženijih kao da su najava Nove solidarnosti na izdisaju ba(l)nkanoidonog kapitalizma.
Suluda galaksija jeftine erotike s kioska samo je jedno polje obračuna kojom ženstvenost ne da uzmaka i točna je tvrdnja da najfinija erotika dolazi u nagovještajima. Tu je i pregršt pjesama o ljubavi, s posebnim receptom kako se ljubav može prošvercati preko granice i slične vrlo uoptrebljive poetske mixture koje vonjaju jednim posebnim mirisom sada već izgrađenog pjesničkog glasa.
Atomske bombe s Plutona otvara vrlo izravna pjesma VOLUTION-re 2013. pozivom na pobunu. U njoj se ogleda autoričina izrazita osjetljivost za društvenu zbilju. Ona govori o strahovima i izloženosti pojedinca u potrošačkom društvu; ‘jeste li pokopali/ sve ideale/ kad vas je gradski ured/ za kulturu odbio saslušati/ zato što smrdite/ na REVOLUCIJU I ANARHIJU?
U ovoj situaciji mnogi će se prepoznati, ali dogodi se i suprotno; ovu zbirku je jedan ured prihvatio.
O modernoj ženi u pjesmi NE BOJIM SE ROBOTA govori vrlo duhovito; ‘Bojim se masakra od kojih trepavice rastu/ bojim se krema od kojih sise rastu/ zašto sve do vraga mora rasti? – ali, malo dalje kaže i ‘Bojim se čovjeka jer…/ sve ono neprirodno već nas je odavno stiglo.
Autorica je to sa izrazitom empatijom. U pjesmi MARIJA govori o odnosu odrasle osobe i djeteta.
Sklona je komentirati globalnu političku situaciju kao u pjesmi JEDANAESTI RUJAN pa tako vrlo lirično i uz dobar kontrast kaže; Sirija neće biti bombardirana/ osim ponekih srca/ invalida/ i gladnog puka.
Izrazito je sklona reći koju o sirotinji i današnjem radništvu i njihovim suženim mogućnostima i to opetovano izravno ili neizravno čini i ta empatičnost se provlači kroz cijelu zbirku.
Pjesme SIROTINJA ili DOBRO JUTRO, SIVILO! dočaravaju poziciju radništva u kontekstu komunizma i danas u kontekstu liberalnog kapitalizma, pa između ostalog kaže; tek mi je dvadeset i osam/ a već ste me izjeli svojim prohtjevima/ minimalcima/ kršenjima radničkih prava.
Radništvo i prava svedena na prigodni lonac graha u kontekstu velike priče s početka dvadesetog stoljeća sada izgledaju otužno i taj kontrast je upečatljiv. Za njeg autorica ima izraziti senzibilizitet.
Dalje, o hladnoći današnjeg čovjeka i fokusiranosti na vlastiti život koji nema sluha za druge kao u pjesmi 53 u kojoj se opet vraća Ciganima, toj vječno marginalnoj društvenoj skupini. U njoj opisuje Cigančicu dok prosi i pjeva neku tužnu božićnu pjesmu, ali nitko je ne primjećuje ili bolje reći svi se pretvaraju da nije tu i ta bezosjećajnost pjesnika ubija.
Kada je riječ o feminizmu sklona je gledanju te problematike na vrlo specifičan način. Feminizam koji je u smislu emancipacije doživio neki svoj zenit, pogotovo u kontekstu ‘Cosmopolitan estetike’ kritizira i problematizira u toj mjeri da se zapitamo da li ona feminizam više uopće zagovara. Ona se obrušava na banalizaciju feminizma u kontekstu rečene kulture koja zapravo tupi njegovu oštricu. Konstantno ga ironizira i problematizira žensko pitanje u kontekstu turskih sapunica. Želi ga vratiti na izvorište i postaviti neka prava pitanja. Taj motiv ‘feministkinje u nastajanju’ najbolje opisuje raspolućenost današnjeg ženskog bića koje tavori izgurano iz središta. Netko se opako poigrao i složio tu splaćinu.
U poglavlju FINA EROTIKA kad ljubavne igre započmu konačno prestaju ovi raniji prijepori i nastupaju rijetki trenuci kada dođe smiraj, ali ta erotika nikad nije oslobođena – nad njom se uvijek nadvija sjena socijale, ali ona ju opet na neki svoj fini način ukroćuje i daje joj novi smiraj. Podnošljivije je u svakom slučaju.
Početak pripada pjesmi VEČERA u kojoj je tom igrom rječima na tragu eksperimentalne poezije; večera(s) za dvoje:/ nož klizi niz kruh/ a ja niz tvoje butine/ (po)je(b)di me!
Ova fina erotika želi pobijediti ‘čeljusti gladnih ljudi’ – želi ih ukrotiti, jer žensko biće ne može tako živjeti. I kako kaže ona dolazi u nagovještajima.
Feminizam se ispoljava i kao posveta ženi, u jednoj sasvim finoj lirici: (I) ja sam postala žena,/ razvezalo me, jebote./ Ja mislim svojom glavom,/ a ona misli da te voli,/ jer džep za pumpanje krvi/ u prsnom košu/ odlučio je izdirigirati/ ljubavne marševe/ samo tebi upućene.
Ali, nakon te relaksacije i opuštanja dolazi otrežnjenje – opet ne želi toj ženi u sebi pustiti da se oslobodi; FUJ! Pa dalje kaže; Morat ću se odreći ovakve/ pekmezaste poezije,/ jer nećeš me shvatiti ozbiljno;/ jer predem, / JA NE PIŠEM, JA PREDEM.
To je ne samo kritika takve vrste pjesništva, nego ženski ritam i zakutci srca koji se u ovoj zbirci na specifičan način prelijevaju.
Da ne bi bilo nedoumica ne obrušava se ona samo na žensku poeziju, isto je snašlo i mušku i sve je kazano u pjesmi O LOŠOJ POEZIJI; Dosta s tom lošom poezijom;/ uvuci kurac;/ obuci hlače./ Tako.
A da se moderna erotika može pisati, a da ne zvuči trivijalno je ogledan primjer u pjesmi NPR. Na primjer:/ da ne zvučim polupismeno/ ako me nazoveš u dva ujutro/ kad su mi jagodice na prstima naborane/ od vlage koju sam skupljala po klitorisu/ dok sam svršavala/ misleći na tebe.
U poglavlju NOĆ KAD SAM POJELA MJESEC autorica nam donosi ljubavnu poeziju. Sklona je u nekim momentima i citatnosti, npr. Milanu Oklopdžiću tom prvom beatniku u ovim krajevima, tek da nas podsjeti koji su to njeni uzori.
Na jednom mjestu kaže da šverca ljubav preko granice i to je zanimljiv recept koji nam svakako može poslužiti. Šverca ona još poštogod i to je posredno kritika odnosa na ovim prostorima. I sve to kaže kondukteru (komu drugomu?!) i čeka njegovu reakciju. On će to već administrativno riješiti.
Ovdje se kristalizira odnos administracije i osjećaja i to je vječni sukob između prava odnosno ideje države i ljudskih osjećaja. Kako ubiti pravu ljubav, kako je zgromiti to je prava dilema.
Rastanci se provlače cijelim ovim poglavljem i ta ljubav puca kao trula jabuka.
Rastanak na Marjanu ispod zastave posebno je traumatičan u NOĆ KAD SAM POJELA MJESEC.
Prava erupcija ljubavi događa se tamo gdje je ona i najprigušenija kao u pjesmi STAVI NEKI BOMBASTIČAN NASLOV I SVI ĆE TE SLUŠATI. Nadalje, u njoj se ogleda dobra pjesnička tehnika da se tom prigušenošću dočara snaga ljubavi.
Ono što je inovativno na razini ritma je kada stihove naglo počinje pisati velikim slovima i sve skupa dobiva jedan novi zamah.
Mjesec je čest element (simbol) u ovim pjesmama. Ponekad krvav kao kod Lorce, a ni ostali planeti nisu ovdje zanemareni, naročito Pluton (s kojeg nam i dolazi naslov). Dobra je to lociranost ljubavnih proplamsaja i poruka.
U R.I.P. DŽONI na tragu je Toma Waitsa i sklonosti temama o ‘herojima ulice’, tim malim/velikim pričama od kojih zapravo ova poezija počinje i koje su njeno ishodište. To je onaj ugao ulice s kojeg se isprva osmatra, a onda kreće u život. Sve nakon toga je čista avantura.
Ljubav i te špice je ona motivika koja se stalno provlači i daju ton ovoj zbirci.
Snovi i noćne more kao refleksija svakodnevice, krhotine života, sukob punka i mainstreama, kritika bezdušnog sistema, život u totalu (kako ga, očito, autorica i živi), nemogućnost izlaza su preovladavajući motivi zadnjeg poglavlja ANALOGNA MAGLA.
Ono se završava simptomatičnom pjesmom DEKADENTAN, MIZANTROPIČAN SLON o odrastanju i dilemama vezanim uz to, i to je onaj prijeloman trenutak kada se stvari oko nas kreću u ovom ili onom smjeru i kada se nepovratno rastajemo s idealima i krećemo na neko novo (neizvjesno) putovanje.
Ova zbirka je prožeta prijeporima oko odrastanja i ona se na toj silnici lomi i daje odgovor baš za taj trenutak.
by Barezi
