Izvor: libreto.net

S francuskog preveo Mario Kopić

CIRKUMFESIJA

(odlomci)

→ 27

Ovdje sam, da, ovaj put, već dugo je to ovdje povezano sa smrću, sa živom smrću majke, quoniam sponsionem volebat facere cum morte, jer htio je sklopiti ugovor sa smrću (Augustin, Confessiones VI, 12), još uvijek ga ljubim, taj facere, kao i mjesto, gdje sA (sveti Augustin) govori o proizvođenju istine, et qui amat periculum, incidet in illud, jer tko ljubi pogibao, upast će u nju; sa živom smrću majke, koju sada hranim kao bebu, iznova sam u Nici, na 19-godišnjicu smrti mojega oca, čiju sam osmrtnicu, sam ju je napisao unaprijed, našao pri kopanju po ormaru i čitam je, držeći majku za ruku ili je milujući po glavi. Sve do njezine 88. i moje 59. godine morali smo čekati prije nego što je bila moguća ta liturgija žive smrti, za koju se pitam nisam li u njoj ostao sam sa sobom, jer moja majka, koja je još prije tri godine plivala i igrala poker, doduše još govori, svagda iznova nastoji odgovoriti na jedno pitanje, o kako mi se odjednom nevjerojatno teškim čini razumjeti njegovu zrcalnu sintaksu, na pitanje ”tko sam ja?”; i predočujem sebi da šutke, nemoćna kao što jest, protestira protiv nepopravljiva narcizma sina, koji se, kao što se čini, ne zanima ni za što drugo doli za svoju vlastitu identifikaciju, ali, na žalost, ne ide, jer iznova treba pojmiti cjelokupnu tematiku blizanca, svojega dvojnika, mrtvoga brata, kao, recimo, u La carte postale (Poštanska karta), i povezati je s onim što je rečeno u Envie et Gratitude (Zavist i zahvalnost), budući da je želja da se sebe samoga razumije povezana s potrebom da se bude shvaćen od interiorizirana dobrog objekta, ona je težnja koja se izražava kroz univerzalnu fantazmu: imati blizanca, čija bi slika reprezentirala sve neshvaćene, rascjepom odvojene dijelove Ja, kojega subjekt, nastojeći se u njemu opet uspostaviti, želi shvatiti, i pokadšto blizanac reprezentira unutarnji objekt (kad sam ovo pisao bilo je 17. srpnja 198?, moj sin Jean se probudio i svojoj majci Marguerite počeo pripovijedati kako je upravo sanjao da ima blizanca i ”kako je to bilo gramatički”), kojemu mogu bezuvjetno vjerovati, drugim riječima: idealizirani unutarnji objekt. ”Ovdje sam sada kao kod svoje kuće. Vani kiši, mati slaže karte, sin piše. Nikoga drugoga nema u sobi. Jer je gluha, i ja joj mogu reći mama” (Kafka), majka ne odgovara, disimetrija, pušta se osloviti, dovoljno je da se, gluha u svojoj biti, pusti reprezentirati nekim tko se pušta osloviti umjesto nje, gluhoća je bitna za konstituiranje obiteljske ‘sobe’, obiteljske ‘scene’, i to da slaže karte čini se nužnim” (17.7. 198?); to vjerojatno neće nikoga iznenaditi, a da bismo doznali da li je došlo do potresenosti, do iznenađenja i dakle do događaja, moramo pričekati, opća istina koju bi tek trebalo proizvesti i koja će nesumnjivo iznenaditi one koji vjeruju neizbježnoj, ujedno nedosežnoj gramatičkoj kategoriji budućeg prošlog vremena, tom posljednjem lukavstvu prezentacija, ispovijedi, razgovora i drugih rubnih izmotavanja.

37

Mislit ćete da se metafizički kaos moje majke preselio u moje rečenice, kao da bih to mogao označiti samo najvećom konfuznošću ”zadnjeg ljubljenog lica” iz /Bretonove/ Lude ljubavi, u trenutku kad nisam u stanju iskusiti kontemplativnu sreću iz Ostije, nego se mogu samo podučiti o njoj i gledati je u San Gimignanu, dok je pak Augustin mogao govoriti sa svojom majkom pri njezinu umiranju, Impedente autem die, quo ex hac uita erat exitura – quem diem tu noueras ignorantibus nobis… conloquebamur ergo soli ualde dulciter et praeterita obliuiscentes in ea quae ante sunt extenti quaerebamus inter nos apud praesentem ueritatem, quod tu es, qualis futura esset uita aeterna sanctorum… et uenimus in mentes nostras et transcendimus aes, ut attingeremus regionem ubertatis, ubi pascis Israel in aeternum ueritate pabulo… a kad se približio dan u koji je imala otići iz ovoga života – taj si dan ti Gospodine znao, a mi nismo znali… razgovarali smo sami, veoma ugodno i, zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama, pitali smo se pred licem istine, a to si ti: kakav će biti vječni život svetaca… i dođosmo na naše duše, i prijeđosmo preko njih da dopremo do onog predjela neiscrpiva obilja gdje hraniš Izraela dovijeka hranom istine, nadovezao sam se na protu-primjer i njihovu stvar – pisati samo nemoguće: to bi moralo biti nemoguće pravilo (10.10. 1977), naspram svega onoga što očekuje od mene Geoffrey, idiomatski neuhvatljiv, nečitljiv zapis, koji nije vezan više za očevu nazočnost, kako bi rekao Sokrat, nego za moju nazočnost majčinoj smrti, o kojoj sam se pitao to ti en einai (Aristotelova kovanica za bitno bivstvovanje, doslovno znači: ono što bijaše biti, quod quid erat esse, prim. prev.) pred svjedokom, ako bi me naime Geoffrey osporavao, smatrao me prijepornim, pred svjedokom u smislu protuoznačiteljske potvrde logike protu-primjera, ne oklijevajući upotrijebiti navodnike, ne citirajući me i podsjećajući me na trenutak kada, na primjer, pred dvanaest godina, još nisam poznavao značenje obrezanosti, postoji li obrezanost? Zasada, riječ je samo o riječi, kojom se zabavljam na više ili manje kontinuiran način, a čemu nešto činiti, pripovijedati priče, pobuditi zanimanje (što je moguće udaljenijih) čitatelja ili čitateljica, uživati (u onome za što nemam pravi interes, ali zašto ne?), šivati se u trenutku svojega života u kojem sam slomljen, u kojem krvarim, u kojem sam krvav kako još nikad nisam bio: čak ni ruku sirotoga Elija, koji je bio pokraj mene u najgorem trenutku, nema više tu da bi me držale tijekom operacije, ako bih htio ganuti, opisao bih dijete, nesposobno u trenutku događanja artikulirati događanje, premda sve vidi i sve zna, tako da bi moglo beskrajno i bolje od svih drugih pripovijedati o tome, dijete koje je tijekom operacije palo iz Elijevih ruka, opisao bih sa svom potankošću taj užasan prizor, ‘kum’ koji dopušta da mu dijete lišeno imena tijekom obrezivanja ispadne iz ruka, krv, instrumenti, zgražanje prisutnih, koji se povlače, ili pak pomažu djetetu, i naposljetku nesnosno odbacivanje, jer u ovomu što pišem ima nešto što poziva: odbacivanje: nesnosno, ljubljeno, već viđeno, koje se ne da citirati, nego samo inkorporirati; mogu se skupiti u krug toga cum, u okružje circum, pred onim što tražim, bježeći pred njim, neprestance, pred očima konstituirajućeg svjedoka, koji će okončati Proteusovu patnju, kao što sam se sam, ugledajući se na jednog André Gidea, koji je za sebe tvrdio da mu je oduzet svaki neproteusovski identitet, pouzdao u svoj adolescentski dnevnik.

39

U 85 godini, neko vrijeme prije njezina pada, koji su se potom umnožili, jer padala je svake godine, kupala se između dviju igara pokera u Villefranche, oprezno je ispruženim rukama pred sobom ulazila u more, ne toliko zbog toga jer bi uživala, nego zato da bi si dokazala i označila da je još uvijek moguće uživati, sve do posljednjeg trenutka, omamljeno odlučna živjeti, s naivnom, uistinu posve dječjom i praznom vjerom moliti i vjerovati u to da će joj Bog tu vjeru platiti novčanicama osjetilnih užitaka, absit, ut tu falleres eam in illis uisionibus et responsis tuis…quae illa fideli pectore tenebat et semper orans tamquam chirografia tua ingerabat tibi, dignaris enim, quoniam in saeculum misericordia tua, eis quibus omnia debita dimittis, etiam promissionibus debitor fieri… daleko bila od mene misao da si je ti Gospodine varao u onim viđenjima i odgovorima…a koje je ona čuvala u svom vjernom srcu i u svojoj ih neumornoj molitvi pružala tebi kao zadužnice tvojom rukom pisane. I jer je vječno milosrđe tvoje, ti se udostojuješ onima kojima sve dugove otpuštaš postati još dužnik svojim obećanjima; otada sam je gledao golu, rane su se opet otvorile, oba kuka, krsna kost, i tu je stalno tupa agresivnost onoga ”koliko još dugo”, ”na što čeka”, svako sebe osuđuje i moli je, nju i Boga, otpuštanja, oboje se upisuju u ruke koje se pružaju da bi je hranile, dale joj piti, okrenule je na drugu stranu i konačno da bi pisale, jer pri živom tijelu slomljen, kakav jesam, neću nikada više pisati tako, unaprijed znajući za neznanje, pri kojemu neprestano prijeteći, a nepredvidljivi nastup nekog događaja, smrti moje majke, Sultane Esther Georgette Safar Derrida, kleše pisanje izvana i u odnosu na nepredvidivo prekinuće podaje oblik i ritam, nikada više neće moji tekstovi u svojoj bitnoj unutarnjosti biti toliko ovisni o tako oštroj, akcidentalnoj i kontingentnoj izvanjskosti, kao da bi me svaki slog, medij sam, jezgra svake perifraze, pripravljao na to da primim telefonski poziv, vijest o smrti umiruće, ni danas, kada se događaj koji je obilježio februarsko prekinuće (re)producirao, što se naknadno potvrdilo, kao da se još nije dogodio, nego je potrebovao vrijeme da bi se pokrio samim sobom, nikada nitko neće znati iz koje tajne pišem, pa ako bi je i izrekao, ništa se ne bi promijenilo (12. 10. 1977), umirući: tako glasi riječ koju sam otkrio u 59. svojoj godini, svojevrsni glagolski pridjev, vrijeme kojega dosada nisam znao čitati, a koja ne znači ni smrtnika ni nekoga koji umire ni nekoga koji se bori sa smrću, nego znači onaj drugi prezent, o kojemu sam jučer govorio studentima, onaj da je samo neki besmrtnik kadar umrijeti, s ovu ili onu stranu bivstvovanja k smrti, orkestralno vrijeme, koje prihvaćam, Geoffrey, ukoliko upravo ne sanjam o tome da se ljubim ili pak kao borac pokreta otpora iz posljednjeg rata dižem u zrak mostove ili vlakove, jer hoću samo jedno: izgubiti se u orkestru kojega bi ustanovio sa svojim sinovima, da bi božanskom igrom sa sinovima izliječio, blagoslovio i zaveo svijet, stvorio s njima glazbenu ekstazu svijeta, njihovu kreaciju, sam bih se predao umiranju, ako je to polagano umiranje upravo to, jest, upravo poradi te nadasve ljubljene glazbe.

42

Opet naći (izgubljeni) okus, držati u rukama pero i pisati lijepo, u značenju što ga zloupotrebljavam, budući da je to, pišem strojem, već dugo nešto izgubljeno, (dvostruka) sintaksa ‘nekoga izgubiti’: izgubiti ga i pogubiti, i s onu stranu prokletstva koje priječi moju ljubav prema onomu koji me je izgubio/upropastio, opet moći naći, otvoreno, čitljivo, opušteno pismo (14. 10. 1977); oh, kako fine ruke ima, moja preživjela, njezin rukopis, to se da reći u prošlom vremenu, bio je tako lijep, tako drukčiji od moga, vrlo čitljiv, elegantan, kultiviran, kao i ona sama, pitao sam se da li je nešto tako uopće moguće, i kako mogu govoriti o njoj i svetoj Monici a ne izbjeći, od donjega tijela do vrha prstiju, njezinu kirografiju, da, ne osjećajući otpor što ga je morala objema nuditi podloga, a ne nudi ga više Vama, Geoffrey, niti meni ne, i iznovice se pitam što se dogodilo da se moj rukopis promijenio, nakon trideset godina i potom još jednom, kao da su ga strojevi potisnuli na more, jer došao sam morem, najprije sam plivao sa strujom, potom protiv struje, protiv valova, koji su se zapisivali na ekran mojega pogleda, da bi mi priopćili kakvu će sreću imati moja majka ako će imati sreću i umrijeti preda mnom, to sam zaključio iz straha da neću moći umrijeti pred svojim neobrezanim sinovima, objektima moje beskonačne sućuti, koja zbog toga ne pripada već i svakom neobrezanom, ne, nego mojima, pri čemu nemaju nikakvu ulogu ni religija ni Mojsije, ni otac moje majke, kao kod nekoga, meni, ukoliko bi bio obrezanost iznaći sam, što radim ovdje, da bi ustanovio novu religiju ili je barem na zadovoljstvo svih iznovice zasnovao, nedvojbeno s neodređenom slutnjom da će mojim neobrezanim sinovima, jedinih čijeg se suda bojim, uzmanjkati manjak, iz kojega je napravljena kultura (i muškarci, vir, kažu) i da mi zato neće prestati zavidjeti ili me mrziti, jer naša ljubav me mrzi, a ja je ljubim ljubavlju, disimetrija u koju ne vjeruje nitko, osim mene, i Geoffrey, koji vazda ima pravo, kao Bog, zacijelo, koji zna koliko nam može manjkati ljubav sinova, Bog jest, koji plače u meni, koji me okružuje, koji opet prisvaja moj jezik da bi njegov smisao raspršio na sve strane, ita cum alius dixerit: ”hoc sensit quod ego”, et alius ”immo illud, quod ego”, religiosius me arbitror dicere: cur non utrumque potius, si utrumque uerum est, et si quid tertium ei si quid quartum et si quid omnino aliud uerum quispiam in his uerbis, cur non illa omnia uidisse credatur, per quem deus unus sacras litteras uera et diuersa uisuris, multorum sensibus temperauit? tako kad jedan kaže: ”Mojsije je mislio ovo što ja tvrdim”, a drugi: ”Ne, nego ono što ja tvrdim”, onda ja mislim da ću pobožnije kazati: ‘Zašto ne radije jedno i drugo, ako je jedno i drugo istinito?’ Isto tako, ako, tkogod u tim riječima vidi nešto treće, nešto četvrto i uopće nešto drugo, samo ako je istinito, zašto se ne bi vjerovalo da je sve to vidio onaj po kojemu je jedini Bog svoje svete knjige prilagodio shvaćanjima mnogih ljudi koji će u njima vidjeti istinit iako različit smisao?; i jer sam jedan od onih što ih Bog, Jedan, ne prestaje de-cirkumcizirati, drugim riječima, sam se strastveno odajući krvarenju raspršuje, salus in sanguine, čini se da me svi, koji zbog toga ne mogu spavati, čekaju tamo kamo sam već došao, kao najistinitiji od svih lažnih proroka, hoćete prognati, deportirati svoju opsjednutost Elijem, privlačnost-odbojnost, udahnuta izdahnuta na rub rečenice, u perifraze mojeg vlastoručnog potpisa.

[Circonfession: cinquante-neuf périodes et périphrases, u: Jacques Derrida, par Geoffrey Bennington et Jacques Derrida (Paris: Éditions du Seuil, 1991)]