U izdanju splitske udruge DADAnti, a koja se bavi promicanjem svih vrsta eksperimentalnih umjetnosti izašla je zbirka poezije ‘Lucidna turbina’ Andrije Crnkovića. Ovaj agilna splitska udruga, regionalno prepoznata, je aktivna već četvrtu godinu i koja pored svojeg redovitog programa uspjeva iznjedriti evo već sedmu knjigu.
U prethodnoj Crnkovićevoj knjizi ‘Prokockani juriš pregažene sirotinje’, također u izdanju DADAntija, autor je već naznačio poetiku koja je svojsvrstan miks akademskog i svakodnevnog izraza, kao i izrazitu sklonost novim jezičkim tvorbama i konstrukcijama. U ‘Lucidnoj turbini’ nastavlja na istom tragu, s time što mu je izraz sad još produbljeniji, precizniji i naravno lucidniji.
Knjigu je ilustrirao Franko Bušić, uredio ju je Marijo Krajinović, a evo što o najnovijem Crnkovićevom uratku kaže glavni urednik u biblioteci DADAnti Željko Barišić;
Redefinicija i proširenje konvencionalnih shvaćanja, intelektualnih, estetskih, te kulturnih vrijednosti umjetnosti, obnavljanje i zaštita avangardnih pokreta u umjetnosti, istraživanje, praćenje i analiza inovacija na svjetskoj umjetničkoj sceni, podizanje znanja i zagovaranje intelektualne razine u sklopu svih potencijalnih perspektiva eksperimentalne umjetnosti i kulture itd., je ono za što se od početka zalaže udruga DADAnti i što, između ostalog, stoji u njenom statutu. ‘Lucidna turbina’ njeguje upravo taj supstrat.
Njena ideja, i to se od samog početka naslućuje, nije bila okolčati se konvencionalnim. Ona grabi sebi znanim, ili bolje rečeno, sebi svojstvenim tijekom, pa je neopiranje zapravo najbolja strategija iščitavanja ovog neprispodobivog pjesničkog eksperimentiranja.
Ona je često neprevodljiva na konvencionalni jezik, no to, očito, i nije bila njena užanca. Ona ima svoju (namrgođenu) narav od početka i primaknuti joj se znači da nećeš ostati netaknut, nedirnut, neprodrman. Naprotiv! Ali, uz jedan nemali i nelak uvijet; moraš svojski sudjelovati, svojski se potruditi ući u sve zakutke njene. I vrlo paziti pritom da te ne samelje.
Ovoga puta je to puno i žestoko intelektualno prokuhavanje, ali, paradoksalno, njena iskričavost je ponešto nižeg inteziteta nego onomad kada sam imao prigodu prvi put susresti se s ovim načinom pjesnikovanja. I bila je to velika novost na ovdašnjem pjesničkom horizontu. Izraz je sad to konzinstentan, čvrsto usmjeren u pramac koji je predhodnom zbirkom već bio dobrano podešen.
Usputbudirečeno, volio bih znati postoji li neki pretis lonac za njeno iščitavanje a da ne bi eksplodirao? Za cijenu ne pitam.
Tematski se ona ne odmiče od već znanog propitivanjima o slobodi, ljubavi, zavičajnosti, religioznoj transcendentnosti, ljevičarskoj intelektualnoj smrznutošću, svih onih odrednica kojima se ovaj autor konzistentno priklanja.
Pa se tako u njima ogleda katastrofičnost, ljubavni proplamsaji, male lokalne slikice na tragu ‘malenih mjesta srca moga’, zavjetuje se po molitvenicima, kao i u onim jarbolima očituje se ljubav prema plovidbi, o slobodi kao pjesničkoj muzi, o tranziciji kao uzroku svih naših zala, o Dalmaciji kao stalnoj opsesiji…
Ništa novoga nije reći da nema sličnog ili približno sličnog pjesničkog glasa u hrvatskoj poeziji.
Ovaj ‘odmetnuti intelekt’ podiže kilotone intelektualne građe i gradi jedan planinski nanos koji je zasigurno težak za otkopavanje i istraživanje, ali samo oni najuporniji i najistrajniji naći će (Cohenovske) dijamante u rudniku.
