-Kakva je to vijest? Jesi li ti provokator, želiš li nam sudsku tužbu naprtiti na vrat? Zar nam naklada ionako ne pada drastično iz mjeseca u mjesec? Time misliš privući čitatelje? – urlao je šef na Pavla pokazujući prezrivo na zaslon računala. Soptao je hvatajući zrak.

–Napisao sam istinu. Vi ste nam održali onomad predavanje o istraživačkom novinarstvu. Sve sam detaljno istražio…- Pavao nije uspio dovršiti rečenicu.

–Van! I ne pojavljuj se dok ne dotjeraš tekst! Kako to prikazuješ hrvatskog branitelja? „…ojađen i osiromašen hrvatski branitelj Zdeslav Kralj.“ Hoćeš li da nas tuži neka od stotinu braniteljskih udruga? – urlao je i soptao sve jače, poprimivši purpurnu boju lica, dok su mu žile na sljepoočicama iskočile poput korijenja drveta što se probilo kroz tlo.

–Ali…čovjek je zaista…- branio se Pavao.

–Hoćeš produbiti razdor u društvu, baš sad pred izbore? Izbaci ono „obijesna zlatna zagrebačka mladež“. Pišeš novinsku vijest, a ne redaš epitete i kontraste u školskom sastavku.
Nadobudnost mladog novinara polako se topila pod paljbom šefovih riječi.

–Što je pak ovo? „Aljaški malamut, bordoška doga, mastif, rotvajler, doberman…“ Nabrajaš pseće pasmine?!

–Pa, ne mogu napisati pekinezer, jorkširski terijer, šicu, maltezer, čiuaua, njemački pinč…kad nisu oni bili – pokuša Pavao obzirno objasniti šefu, izazavši time pravu tuču pogrda što su bubnjale po njegovu krhkom samopouzdanju.

–Idiote maloumni, ne pišeš kinološki priručnik. I mjesto incidenta nije prilično spominjati u ovom kontekstu.

–Ali, tamo je sâma livada i psi zaista tamo… – pokuša opet Pavao neuspješno.

–Želiš li da opet neki luđak počne po Zagrebu trovati pse? Taman posla da se još i udruge za zaštitu životinja jave. Ne pojavljuj se dok tekst ne bude prihvatljiv.

Pavao se dotučen vrati za svoje računalo ponovno čitajući svoju vijest:
Sinoć je u lokvi krvi pronađen onesviješten čovjek na Trgu dr. Franje Tuđmana. Očevidom je utvrđeno da je to bio ojađen i osiromašen hrvatski branitelj Zdeslav Kralj. Prolazeći spomenutim trgom, verbalno je napao skupinu obijesne zlatne zagrebačke mladeži koja je svoje krupne i skupe ljubimce (aljaške malamute, bordoške doge, mastife, rotvajlere i dobermane) izvela na redovito pražnjenje crijeva. Prigovorio im je da znaju li oni čiji je ovo trg i da nije primjereno ovamo dovoditi pse. I neka počiste za njima. Kad se skupina počela smijati, iznerviran Zdeslav Kralj ogorčeno im je dobacio da se on nije za to borio. Smijeh je tada prerastao u ruganje. Teturajući, Kralj je pristupio kolovođi, maloljetnom M.S., i pokazao mu hrpetinu psećeg izmeta. Mladić ga je odgurnuo te je Zdeslav Kralj nespretno pao udarivši glavom o klupu. Okrvavljenog i ostavljenog pronašli su ga kasnonoćni prolaznici.

Pavao preinači vijest:
Vraćajući se iz obližnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice, ponosni hrvatski branitelj Zdeslav Kralj okliznuo se sinoć kod novosagrađenih skupih fontana nasuprot knjižnici i, udarivši glavom, zadobio teži potres mozga. Brzom liječničkom intervencijom spašen mu je život.
Pse neće spominjati. Njih je tamo ionako zabranjeno dovoditi.

Neven Sviben je rođen 1968. u Zagrebu. Po struci informatičar, specijalist računalnih mreža.
Ljubitelj planina, dobroga štiva i umjetničke fotografije. Online aktivist. Član Hrvatskog foruma preživljavanja u prirodi.
S projektom Alzheimer – ljudsko lice demencije sudjelovao je u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu i Muzeju za modernu i suvremenu umjetnost u Rijeci (Kontejner, Ekstravagantna tijela : Ekstravagantne godine, 2013. i 2014.)
Za priču Novinska vijest pohvaljen je na natječaju Turopoljska poculica Matice hrvatske u Velikoj Gorici 2013. godine.