„Ne, nemam nikakve nostalgije prema prošlosti ili tradiciji, možda stoga što pripadam generaciji koja je previše deziluzionirana te, u krajnjoj liniji, previše cinična a da bi izmišljala neko zlatno jučer u kojemu su stvari bile bolje.“, samo je jedna od mnogih rečenica o suvremenosti i budućnosti u novom broju časopisa Quorum (1-2-3/2013), koju čitamo u tematu (priredila Ivana Rogara) posvećenom Ivani Sajko u intervju „Svaki govor o ludilu njegovo je nijekanje“ (razgovarala Monika Bregović).
Quorumove književne prakse uvode njegove čitatelje u različita autorska interveniranja u labirintima raspršenih poetika, značenja, predmeta i obrisa, u tekstove kojima je zajednički nazivnik uvjerenje da je upravo tekst, tekstualnost u različitim kontekstima možda jedina preostala mogućnost prizivanja „bolje odsutnosti“ (Selma Kanazir, Milorad Stojević, Antonio Ross, u prijevodu s talijanskog Tvrtka Klarića, Slađan Lipovec i Senko Karuza).
Ivan Babić tekst posvećen konceptualnom umjetniku s mediteranskog ruba Nikoliću Biliću Jeličiću (1060–2012) „Instalacija smrti kao trijumf koncepcije življenja“ završava umjetnikovim ekstatičnim zazivom, koji nerijetko vrijedi i za sadašnje stanje stvari: Živio život umjetnika! Živjela smrt umjetnika! Živjela umjetnost života i smrti! Živjele pjesme o smrti!
Tragikomedija bazirana na istinitim događajima uglednog kosovskog autora Jetona Neziraja Yue Madeleine Yue (drama za 6 ili više glumaca), preveo sa albanskog jezika: Shkëlzen Maliqi, umnogome aktualizira Quorumovo praćenje druge i drugih scena, a čitatelji dobivaju zauzvrat ponešto od onoga što se dotiče i njihove kože, jer „događaji u ovoj drami, kao i svi dijalozi, misli i ideje, predstavljaju isključivo stavove i poglede na svijet samih likova drame, a ne i stavove i poglede autora.“
U uvodnom tekstu temata „Suvremena brazilska kratka priča: 7 glasova“ (priredio Roman Simić Bodrožić, prevoditeljice Tanja Tarbuk, Petra Petrač), koji Quorum objavljuje u suradnji s Festivalom europske kratke priče, sugerira se da ćemo „nagnuti nad kartom Brazila, zamišljajući književnost jučer i danas, otkriti brojna čudesa u mreži rijeka i potoka.“ Složenosti i raznovrsne ljepote brazilske kratke priče (uvršteni Rubem Fonseca, Patrícia Melo, Michel Laub, Ana Paula Maia, João Paulo Cuenca, Paula Parisot, João Anzanello Carrascoza) govori istodobno „o prostoru urbanog i ruralnog, modernog i arhaičnog, svjetovnog i globalnog, epskog i lirskog, stvarnosti jedne zemlje i njezina društvenog imaginarija.“ (J. A. Carrascoza).
Zoran Roško, pouzdan vodič u nepouzdanosti inovativne suvremene proze, u Quorumu predstavlja i piše o „teroru ljubaznosti Jamesa Rainera Wernera Pate-Fassbindera, čije su teme “kanibalizam, pornografija, B-filmovi i, najvažnije, fizička obilježja, materijalnost umjetničkog iskustvaˮ. Poziva se na Johannesa Göranssona, jednog od najistaknutijih američkih indie književnika, koji veliča svog prijatelja Jamesa Patea i zamišlja paralelan svijet u kojem je Pate, koji je 2013. objavio svoju prvu knjigu, Fassbinderovi dnevnici, već slavan (ulomke iz dnevnika preveo Zoran Lazinica).
Posredno čitanje drugih „P(o)svojenih prostora“ nerijetko se odnosi i na naš prostor, onaj koji čitamo i u koji upisujemo sumnje, nezadovoljstva, a otuda i suradnja Quoruma i III. programa HR-a (emisija Praskozor) – tekstom Snježane Husić „Trg slobode“, zapisom o pobuni, kojoj je „izravni povod turskim prosvjedima planirana je gradnja na području istanbulskoga parka Gezi. Sve je, dakle, počelo kao pokušaj obrane javnoga dobra i zelenih površina. Ekologija i urbanistika još su se jednom pokazale područjima političkoga i ekonomskoga djelovanja, još je jednom izbio na površinu njihov ideološki naboj.“
Maša Kolanović u uvodu temata Čitanje socijalizma naglašava da je „časopis Quorum oduvijek bio mjesto artikulacije glasova novih generacija čiji bi prolazak kroz njegove korice rijetko kada bio tek jednokratne prirode.“ U ovome broju objavljeni su tekstovi Lee Horvat, Katerine Dude i Ozane Toplak o različitim fenomenima jugoslavenskog socijalizma i postsocijalizma, koji su posebno važni ne samo kao način održavanja ove dobre prakse časopisa već i kao pogled novih generacija na razdoblje nedavne prošlosti koja nije bila dio njihove življene kulture, ali je postala dio njihovih analitičkih interesa.
Stalnom nedostatku vrednovanja i čitanja, kritičkog propitivanja suvremene (književne) produkcije izmiče se u Quorumovim kritičarskim praksama (priredio Marko Pogačar). O novim knjigama Danijela Dragojevića Negdje, Braneta Mozetiča Banalije, Miljenka Jergovića Rod, Svetislava Basare Gnusoba, Borisa Greinera Ona i on, Slavoja Žižeka i Srećka Horvata Što Europa želi? pišu Branislav Oblučar, Miroslav Mićanović, M. Pogačar, Davor Ivankovac, Saša Ćirić, M. Bregović i Vladimir Arsenić.
Naslovnica i fotografije u broju stižu iz Istre, iz jednoga od njezinih mikrobespuća, a potpisuje ih Armano Jeričević, onaj koji osebujnom životnom i autorskom gestom daje poseban znak jeziku fotografije, onome što je odavna isplivalo izvan tamne komore.
