Kupila sam haljinu koja liči na kožu ribe.  Oponašam joj pokrete. Ne osjećam gravitaciju. U ogledalu sam lijepa. Oblačim čarape, polako. Gradim tu sliku postepeno, crveni karmin i crni lak na rukama. Ne postoji neki poseban plan, tek pokušaj prepuštanja u bestežinsko stanje.

Najbolje se osjećam sa njim. Jer mi je prijatelj. Jer ne želi ništa od mene. Jer ne dobiva ništa od mene. Jer se dobro smijemo zajedno. Sada ima dobar posao. Dobar stan. Dobro auto. Dobro mu je. Radi nešto za noćne klubove. Ne zanima me pretjerano šta.  Nekad zovnem i kažem: Idem i ja. Možda je to prva noć kada sam otišla. U diskoteci je suviše svijetlosti, nema mraka u kojem se mogu utopiti. Kada stignemo još uvijek je poluprazna. Plesni podij zjapi kao razvaljena usta prostitutke s bočnih ulica Paddingtona. Ogromni bijeli lusteri nas pritišću odozgo. Možda čak i osjetim kako komadi stakla spadaju sa njih, urezuju se u moju kožu. On se pozdravlja sa nekim ljudima. Jedan muškarac ga pita gdje me je našao, dok upire u mene pogledom koji jede moje sise, a onda klima glavom u stilu: but, respect bro, taj komad mesa je samo tvoj.  Njemu je neprijatno. Napravi neki usiljen osmijeh, širi oči dok me gleda. Odmahnem glavom, kao nebitno je. Pomislim da njemu možda i nije najzgodnije što sam žena. Možda bi mi lakše bio prijatelj da nisam. Ne pomaže ni ta uska, kratka haljina, ta metamorfoza kože što se presijava. Kao da razmišlja da li sada treba da mi glumi tatu. Namršten je.

–    Idemo piti!

Tekila, tekila, tekila. Postaje lakše. Smijemo se. Više mu ne smeta što me gledaju. Ni ja ih više ne primjećujem. Muzika je sve glasnija. Prolaze neki likovi čije slike viđam u časopisima. Pokušavam da budem impresionirana. Ne ide.

–    Da još malo popravimo situaciju? – pita.

Zašto ne? Ulazimo u VIP sobu. Ljudi stoje i gledaju se. Neki se malo njišu u ritmu. Jedna žena se glasno smije, glava zabačena unazad, tijelo se trese, pleše kosa. On se negdje izgubi, a zamijeni ga neki lik koji mi se čini poznatim. S obzirom da bi pamćenje nije jača strana, mogao bi bili bilo ko. Gledam ga u oči. Blijede su, ima nešto ružno u njima. Sigurno su mu ruke ljepljive i znojne.

–    Dobre su ti noge – kaže, tek tako, bez potrebe za uvodom.
–    So fucking what? – kažem ja.

Gleda me u čudu. Nisam proizvela očekivanu reakciju. Malo stoji pa se okrene i ode. Znam da misli da je to zbog akcenta. Zbog te divlje zemlje koja vrišti iz mene. Fuckin’ immigrants – sigurno to trtlja sebi u bradu dok stisnutih šaka ide prema šanku. Sve to postaje zamorno. Pušim i gledam se u velikom ogledalu preko puta. Moje tijelo izgleda strano. Dugo i elastično. Prepoznajem samo oči. U njih mi se ne gleda.

Moj prijatelj se vraća. Daje mi papirić složen u minijaturnu kovertu. Kvalitetna koka, kaže, ne brini ništa. Dobro ako je tako, reknem ja i ispalim se u pravcu ženskoj wc-a VIP sobe. Ali izgleda da se džabe mučio, ovdje toga ima na pretek. Zlatne kartice zveckaju po kamenoj ploči na kojoj je nasađeno i par lavaboa. One čuče i šmrču. Ja najradije ne bih baš zbog toga – ne bih da budem one. Ne bih da budem ni ja, ali još manje one. Ali treba izdržati tu noć, sada kad sam već tu. Pravim sebi mjesto i  telefonskom karticom razvlačim ćizu. Dobro je. Ide. Teče. Dobra sam i ja. Dignem glavu i gledam svoje usne u ogledalu. Izgledaju sočne i meke. Bilo bi lijepo kada bih mogla poljubiti samu sebe. Osjetiti svoje meso.

Koka nije popravila stvar. Vani izgleda još gore. Oznojena tijela na gomili. Trljaju se i tresu. Bljeskaju komadi ženske kože, kao noževi. Muzika je preglasna. Previše očiju hoće da u uđe u moje oči, u moje tijelo. Ruke su mi prljave, trljam ih od hladnu tkaninu moje haljine.

–    Hajdemo odavde – kažem.

U autu je muzika drugačija, mekša. Miriše na nečiju ljubav. Izlozi radnji sa ukočenim plastičnim tijelima promiču pored nas. Dolazimo u neki drugi klub. Sve je isto, samo malo mračnije. Srećemo neke ljude koje znamo.  Grlimo jedni druge. Pijemo. Muzika postaje bolja. Na šanku nije tolika gužva.

–    Pokvarit ćeš koku, kaže on, ne pi’ toliko.
–    Ne seri – kažem ja.

Volim se kreveljiti kad pričam s njim. Sa njim ne moram biti lijepa. Sa njim mogu biti ko god želim. On će me voljeti svakako. Zato ja nikad neću moći željeti njega. Neki davno usađeni fuck up. Voli pogrešnog! Onog koji te neće. Uloga savršeno skrojena, kao karirana haljina za uzornu djevojčicu. Odrađujem bez greške. Volim redom sve one koji ne mogu da vole mene – mene bez tijela, moj mrak, mene unutra, iskeženih zuba i isplaženog jezika dok mu govorim Ne seri!  Oči mu se sjaje i smiješno mu je. Možda je sad već i meni sve smiješno.

Opet smo u autu. Puno nas je. Sjedim naprijed. Kako su mi duge noge – to mislim. Tanke kao zmije. Strah me je gledati u njih. Jesam li ovo ja? – pitam. On se smije. Njih petoro se gura pozadi. Palimo džointe jedan za drugim. Smijeh. Smijeh. Smijeh. Spuštam ogledalo. Smijem se. Oči su mi tužne. Karmin mi se skoro sasvim obrisao, još se samo crvene rubovi usana kao uokvirena propuštena prilika. Oči su mi tužne.

Ulice se smjenjuju, kaleme jedna na drugu, beznačajne i iste. Stanemo pored jedne kuće u nizu, od crvenih cigli. Ne znam kako uspijevamo ući unutra, puna je ljudi. Hodnik je zakrčen. Svi su muškarci. Krupni i pijani. Fali im i popriličan broj zuba. Škoti. Upoznajemo se. Neko iz auta nas je doveo tu i sad nas upoznaje. Moje ime izaziva nevjericu, i to toliku da su svi morali da ga bar par puta ponove. Glasno. Odbija se od zidove, puca kao staklo, pršti po nama. Euforija.

–    Naš gradić u Škotskoj se isto tako zove! – kaže neko.

Odižu me u zrak. Grle. Žele dodirnuti. Igram ključnu ulogu u nekom raspamećenom ritualu.

–    Šta misliš hoće li me na kraju pojesti? – pitam njega. Zagristi u moje meso, duboko unutra?

On se smije. I oni se smiju. U zraku sam. Dobro je to. Ni jedan dodir nije neprimjeren. Ruke su im nježne. Moje tijelo u njihovim rukama postaje vrijedan predmet.

–    Predmet obožavanja. – kaže on. Stoji u ćošku, pije pivu i smiješi mi se.
–    Fuck you. – kažem, kroz smijeh, a malo mi se i plače.

Spuštaju me na fotelju, kao na tron. Ispod mene ljudi sjede u krugu. Džointi su zabijeni u karton od rolne toalet papira. Satelite time! U sredini kruga, leđima mi okrenuta, sjedi žena. Obučena je u farmeke i crveni čipkasti korzet. Mora da joj se vide sise, ali ih niko ne gleda. Na lijevoj plećki joj je istetovirana glava jednoroga. Gleda me u oči. Strši mu taj rog na čelu. Krug se vrti. Crveni korzet pleše u sredini. Rog je centar svega, jedino on miruje. Zatvaram oči. Voljela bih nekog voljeti.

Biografija:

Senka Marić – Šarić: Objavila je dvije knjige poezije: Odavde do nigdje (1997) i To su samo riječi (2005). Dobitnica je nekoliko književnih nagrada. Živi u Mostaru.